Bosansko-australijski umjetnik o Srebrenici: Imam preča posla od mržnje

Ljubav je uzvišeni oblik ljudske evolucije. Ka tome mora da postoji težnja, ali najprije mora da postoji dovoljno inteligencije za shvatanje te činjenice, kaže Saidin Salkić, jedan od najangažovanijh umjetnika u Australiji, koji je u tu zemlju došao nakon što je kao izbjeglica napustio Bosnu i Hercegovinu.

Salkić je kao tinejdžer preživio genocid u Srebrenici, dok su članovi njegove porodice ubijeni, poput oca, čije su strijeljanje pripadnici zloglasne jedinice Škorpioni iz Srbije zabilježili kamerama.

Grčko-australski filmski redatelj Bill Mousoulis Salkića opisuje kao „najboljeg australskog filmaša i višestruko talentiranog umjetnika koji se etablirao u mirnom okruženju Australije“, dok njegove filmove, poput Waiting for Sevdah (2017, 40 min) naziva remek djelom. Taj film Mousoulis je ujedno proglasio i australijskim filmom desetljeća. Možda najveći australijski filmski pionir, John Flaus, uporedio je Salkićevo mjesto u historiji filma sa mjestom Gertrude Stein u historiji književnosti, u smislu inovacije i otkrića. 

• Obilježavanje 25. godina od genocida u Srebrenici ove godine će biti ograničeno zbog epidemije korona virusa. Kako provodite dane koji padaju na godišnjicu zločina. Niste u prilici baš tako često dolaziti u Bosnu i Hercegovinu?

– Ne, nisam trenutno. Trebao sam doći za 25. godišnjicu. Imao sam već odobren grant iz Beča da dođem i prikažem svoj osmi film The Shocking i svoje nove digitalne slike, tako obilježavajući godišnjicu. Ali zato mnogo radim ovdje. Imam otvorenje velike izložbe 11. jula ovdje, izložba koja se zove HOME. Prikazuje se moj dvanaesti film That Mist in our Eyes i šest novih, digitalnih slika. Skoro sam završio svoj trinaesti, najnoviji film, The Sunrise, koji govori o djetinjstvu, ratu, miru i dostignuću sreće. U svrhu obilježavanja 25-te godišnjice Srebreničkog genocida, također se prikazuje moj deseti film The Conversation, kojeg sam radio sa 86-stogodišnjim Johnom Flausom, ikonom australske kinematografije, koji je bio u nekim svjetskim klasicima te reprezentativne kinematografije kao što je Picnic at Hanging Rock. The Conversation se prikazuje ovdje 4. jula, na televiziji.

• U jednom intervjuu ste rekli da vaši ožiljci u vama i iz vas vrište svakog dana. Ali, u vašoj umjetnosti se ne vidi mržnja ni prema kome.

–  Nemam ja vremena za mržnju. Imam preča, važna, historijski – univerzalno relevantna posla. Ja gradim jednu univerzalnu, unikatnu i možda i najunikatniju, internacionalno relevantnu umjetničku dinastiju, koja ne samo da će da traje vječno u historiji umjetnosti, nego je već i dio jednog ljudskog, humanog, internacionalnog folklora. I dio i same metafizike. U epicentru svakog zla sjedi i zgoropno, kao žaba čuči ružni nedostatak inteligencije. Ljubav je uzvišeni oblik ljudske evolucije. Ka tome mora da postoji težnja, ali najprije mora da postoji dovoljno inteligencije za shvatanje te činjenice. Ljubav i nemržnja su jedini sigurni znakovi inteligencije. Nažalost skoro sve drugo je historijski i sada jeste upražnjavanje ljudske gluposti. Kriminalne gluposti. Sa tim se mora sistematski zabaviti. Ali moram ponoviti nešto što sam rekao i ranije, ciničan sam u intervjuima – čovjek može da kaže neke najbitnije stvari, njima riješi sve probleme svijeta, ali se naravno ništa ne desi, te mudre riječi ispare i znače možda nešto nekome iz buduće historije. 

• Šta znači vaša rečenica da se u slavnim danima djetinjstva vidite kao u ogledalu i osjećate ih u sebi. Je li kratak period bezbrižnog djetinjstva zapravo ta vaša jedina lijepa uspomena na Bosnu i Hercegovinu, koju želite sačuvati?

– Bosna mene prati uvijek, čak kada mi to i smeta. Nekad čovjek želi biti ono sto jeste, nepovezan sa bilo čim drugo – ljudskim. Bosna je moja melanholija, otuda ona puše i uđe u mene. U svim mojim introdukcijama ja sam Bosnian-Australian artist. Bosna je i moja ljubav koja ne blijedi, poezija, rokenrol i toplina. Kako starimo, ta povezanost sa samim sobom iz djetinjstva je neizbježno bitan izvor pravičnosti, moralnosti, osjećaja važnosti doma. Čovjek mora da ostane sličan, ili isti na taj jedan način, samom sebi iz djetinjstva.

• Sa potpuno surovog Balkana otišli ste u Australiju, koja pokazuje kozmopolitizam. Ali, bez obzira na otvorenost australijskog društva, u tuđini je mnogo teže probiti zidove ignorantnosti. Vi ste ipak uspjeli u tome?

– Da, uz svu čovjekovu haman neizbiježnu ciničnost, čini se da se proboj u tom zidu sve više i nepovratno širi. Jučer sam imao intervju za jednu knjigu o glavnom parku – Botaničkoj bašti u Melburnu, u kojoj je još tridesetak ljudi iz Australije kao sto je Nick Cave, Guverner General itd… Iznenadio me taj poziv jer najprije nisam znao šta da kažem o tom parku, a onda sam se sjetio nekih divnih uspomena iz ranije mladosti iz tog parka… Interesantno je da spominješ kozmopolitizam jer je bitno to metamorfozično shvatanje tog stanja jednog društva o samom sebi. Ja osjećam da se svojim radom na jedan način borim i za to, to shvatanje samo-važnosti u ovom australskom društvu.

• Opisuju vas kako talentiranog multimedijalnog umjetnika. Šta je vaša trenutna okupacija? Je li korona virus za vas blokada ili inspiracija?

–  Ovo je bio i jeste jedan od najproduktivnijih perioda u mom radu. Period od oko dvije hiljade slika i crteža, jednog filma, i jednog eseja-novele na kojem još uvijek radim. Meni ovo vrijeme skoro ništa nije promijenilo s te strane jer ja sam uvijek i bio u samoizolaciji. U društvu samo onih koje volim i koji vole mene. Neizmjerna važnost toga meni je uvijek prisutna.

Izvor: Al Jazeera