Kako spasiti farmere i autohtone sorte voća na Balkanu?

Kupovina voća, pogotovo onog „iz djetinjstva“, je za znatan dio stanovnika regije postala prava mora. Može li se i po kojoj cijeni naći proizvod koji nam je nekada bio nadohvat ruke? Japanska jabuka, ananas i avokado je tu tokom cijele godine, ali šta je sa šljivom, trešnjom i brojnim domaćim sortama kruške?

Posmatrajući statistike i puste brojke, zemljama regije dobro ide. Hrvatska gospodarska komora je objavila podatak da je iz ove zemlje u prvih deset mjeseci prošle godine izvezeno voća i povrća u vrijednosti od 59 miliona eura i proizvoda od voća od povrća u vrijednosti 40 miliona eura. U usporedbi sa istim razdobljem 2018. godine, izvoz voća je veći za šest posto.

Iako je proizvodnja jabuke porasla, opao je plasman i prodaja, a proizvođači su se žalili da je nije vrijedilo ubrati sa grana jer je na tržište stigla jabuka iz Poljske po cijeni od 15 eurocenti. Država je reagovala odobravanjem gotovo 5,4 miliona eura za namirenje štete.

U Srbiji se godišnje proizvede gotovo 500.000 tona jabuke i po tome je ova zemlja u vrhu Evrope, iako ima više zasada šljive, ali sa slabijim prinosom. Malina je također jedan od brendova, koji se najčešće subvencioniše. I to u široj regiji. Pa ipak, proizvođači voća i pogotovo manji se žale na niske otkupne cijene.

„Puno je problema u voćarstvu zemljama Balkana, s tim što je situacija vrlo različita od zemlje do zemlje. Najveći izazov svima je sve izraženiji nedostatak radne snage, koji vodi ka gašenju nekih proizvodnji, većem udjelu mašinskih operacija u voćarstvu i okretanju ka profitabilnijim voćnim vrstama koje mogu da izdrže sve veću cijenu radne snage. Veliki je problem i usitnjenost i razuđenost voćarske proizvodnje koja je generalno odvojena od sektora hladnjača i prerađivačke industrije“, smatra Nenad Magazin, šef Katedre za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.

Zastarjeli koncepti

Upozorava na zastarjele koncepte bavljenja poljoprivredom koji se zadržava kod starijih ljudi. Smatra da manji proizvođači nemaju šansi na tržištu nastupajući pojedinačno i da se moraju udruživati:

„Koncept proizvodnje zasnovan na principu: „moje je da proizvedem i da čekam da neko otkupi“ mora da bude zamijenjen sa „nađem tržište, proizvedem i prodam“. Mali proizvođači nemaju šansu da tako nešto učine ako nastupaju pojedinačno. Samo udruženi mogu da zadovolje potrebe tržišta i  pritom imaju jaču pregovaračku poziciju. Mora svijest da se mijenja. Komšija komšiji u jednom selu nije konkurencija. Konkurencija su udruženi proizvođači iz Italije, Poljske ili neke druge zemlje koji proizvode isto što i mi“, poručuje Nenad Magazin.

U Bosni i Hercegovini je šljiva bila sveprisutna, a sjeveroistočnom dijelu zemlje je davala poseban pečat. To se zadržalo i danas i to baš na principima koje je spominjao profesor iz Novog Sada.

„Naša firma “Maočanka-Commerce” koja je članica Marketinške asocijacije bh. šljive prisutna je već 16 godina na zahtjevnom Evropskom tržištu, okuplja oko sebe 50 kooperanata koji imaju zasnovanu proizvodnju šljive na cca 100 hektara i sa kojima ima implementirane sve standarde u proizvodnji i pakovanju šljive što zahtijevaju veliki trgovački lanci. Šljiva koja je neuslovna za tržište i viškove prerađujemo u vlastitoj destileriji gdje proizvodimo voćne destilate. Smatramo da je ovaj vid udruživanja i prisustva na zahtjevnom tržištu recept za naše proizvođače voća. Samo na ovaj način mogu uspješno plasirati svoje proizvode“, kaže predsjednik Marketinške asocijacije bh.šljive, Ibrahim Tursunović.

Variranje izvoza

Izvoz voća iz BiH značajno varira od godine do godine, u zavisnosti od dozvola i plasmana u Rusiju. Uvoz je konstantan i procjenjuje se da svaki građanin BiH godišnje pojede voća iz uvoza u vrijednosti od 50 eura. Možda su i to razlozi da na policama velikih tržnih centara ima malo domaćeg voća.

„Razlog je i u politici velikih trgovačkih lanaca koji u svojoj ponudi ne žele voće domaće proizvodnje. Danas tržištem vladaju globalni igrači, tako da naši proizvođači koji imaju usitnjenu proizvodnju teško izlaze na tržište pojedinačno. Trgovački lanci nameću svoje zahtjeve u poljoprivrednoj proizvodnji. Da se implementiraju određeni standardi (Globalgap, Grasp, IFS standard …) zašto treba izdvojiti znatna sredstva i tu mali proizvođači nailaze na problem. Plus moraju imati i velike količine u ponudi“, upozorava Tursunović.

Zaštita malih farmera i autohtonih sorti zaokuplja interese sve većeg broja ljudi, ne samo u bh.naučnoj zajednici, nego i globalnom nivou. Rezultati analiza pale lampice u centrima odlučivanja.

„Zajedno sa starenjem farmera, industrijalizovana poljoprivreda i proizvodnja hrane postali su glavni faktori smanjenja broja farmera i porodičnih farmi. Ujedinjene nacije su proglasile dekadu 2019-2028 dekadom malih farmi. Naime, bez obzira na dostupnost jeftine industrijske hrane u velikim marketima, analiza FAO iz 2013.godine je pokazala da samo 20 posto ukupne količine hrane godišnje u svijetu proizvedu velike kompanije, a 80 posto hrane proizvedu male porodične farme, sa posjedima manjim od dva hektara“, pojašnjava Gordana Đurić, redovni profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci i pokretač mreže Community seed bank for the Future– Društvena banka sjemena za budućnost.

Poljoprivredana politika

Da li će ova mjera UN vratiti mjere agrarne politike na male farmere ostaje da se vidi. Prostor bivše Jugoslavije je bilježio postojanje najmanje 124 vrste voćaka i njihovih divljih (šumskih) srodnika.

„Nova poljoprivredna politika EU i agrarni budžet za period 2021-2027 su kreirani i u razmatranju su u zemljama članicama. Već je dosta prigovora (Francuska i Njemačka) na iznose koji se daju velikim farmama, te se traži vraćanje podrške na male farme i mlade farmere. Takođe, jasno je da je zagađenje zemljišta i vode takvo da se moraju naći novi pravci proizvodnje, održivi. S tim u vezi proklamovan je i novi, holistički pravac – agroekologija kao način života i proizvodnje. Ovakvi sistemi su zasnovani na lokalnim proizvodima, lokalnim sortama i rasama. Mi samo treba da “skočimo” u ovaj novi koncept, a ne da izgubimo narednih 20-30 godina u pokušaju da dostignemo sistem koji EU napušta jer nije prijateljski za okolinu i zdravlje ljudi“, poručuje profesorica Đurić.

Globalizacija je ukrupnila i kapital i proizvodnju. Oko 70 posto globalne agrohemijske industrije je u rukama samo tri kompanije, a do 90 posto svjetske trgovine žitom kontrolišu četiri multinacionalne kompanije (IPES, 2019). U EU otprilike tri posto gazdinstava upravlja sa 52 posto poljoprivrednog zemljišta, a samo 20 posto gazdinstava uzima čak 80 posto subvencija iz evropskog agrarnog budžeta.

Gubitak poljoprivrednog zemljišta

Svake godine Evropa izgubi oko 100.000 hektara poljoprivrednog zemljišta zbog urbanog i (ili)industrijskog razvoja. Seoski pejzaži ubrzano nestaju i zbog starenja poljoprivrednog stanovništva. Tako je u 2013. godini u EU gotovo polovina poljoprivrednih gazdinstava bila starija od 55 godina, a jedna četvrtina preko 65 godina. Uz sve navedeno jako je prisutna erozija tradicionalnih kultura ishrane. Pa ipak, ima nade.

„Sa boljom agrarnom politikom, obezbjeđenjem infrastrukture na selu (putevi, internet, vrtići), moguće je i u takvim uslovima, sa specifičnim lokalnim proizvodima imati zaradu i dobar život. Naša zemlja je izuzetno bogata starim sortama voćaka. U nekim područjima, gdje nije bilo masovnih migracija u zadnjm ratovima, prisutna su stabla krušaka i jabuka stara i preko 200 godina. Evaluacije ovih sorti je njihova prilagodljivost na nove uslove proizvodnje koji proističu iz evidentnih klimatskih promjena i pojave štetnih organizama. Potreban jesamo  povratak prirodi – razvijanje vrednovanja važnosti zdravlja, čiste prirode i malih radosti, to smo prilično izgubili“, zaključuje Gordana Đurić.

Izvor: Al Jazeera