Amerikanac sinu dao ime Dejan, zbog Srba koji su branili BiH

Suveniri sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, amblemi, dresovi, uniforme, fotografije, ratni magazini, simboli bratstva i jedinstva iz ere bivše Jugoslavije, posteri, šljemovi, pokloni koje je skupljao po proputovanjima po Bosni i Hercegovini, raznorazne stvari koje su se nudile na internetu…

Sve se to nalazi 8.000 kilometara od Sarajeva, u muzeju koji je u svojoj kući u Minnesoti napravio Chris Mathieu, Amerikanac francuskih i njemačkih korijena, čovjek koji je protekla tri desetljeća života posvetio opsesiji zvanoj Bosna i Hercegovina. Tokom trodesetljetnog upoznavanja Bosne i Hercegovine, njene historije, tradicije i kulture, Mathieu je, kako kaže, jednostavno zaključio da bi trebao podići glas kako bi pokušao upoznati ljude oko sebe o tome što se dešavalo u toj zemlji tokom, ali i poslije rata.

Kako, zašto i otkud to da će jedan Zemljanin rođen u Illinousu, američki projekt menadžer koji nema apsolutno nikakve dodirne tačke s Bosnom i Hercegovinom, toliki dio života u srcu najmoćnije zemlje svijeta odvojiti na državu sa drugog kraja planete? Napraviti muzej, pozivati na pravdu za Bosnu i Hercegovinu i žrtve genocida, dati sinu ime Dejan, lobirati za podizanje embarga na uvoz oružja u Bosni i Hercegovini u ratnom periodu, slaviti titulu evropskog košarkaškog prvaka s bh. kadetima, upozoravati na postdejtonski “aparthejd” i rast mržnje u svijetu…?

‘To je moje životno djelo’

Pitanja su to na koja niko, osim samog Chrisa, neće dati tačan odgovor.

“U početku, moja opsesija odnosila se samo na rat i na pravdu koju zaslužuju žrtve. Bosna i Hercegovina treba imati taj glas u svijetu, a ja, kao Amerikanac, mogu imati snažan i respektabilan glas kako bih govorio u ime onih koji to ne mogu. To je moje životno djelo. Iznevjerili smo Bosnu i njen narod. Na mnogo načina smo izdali Bosnu lažnim obećanjima i nadom u bolju budućnost. Svim ovim što radim, jednostavno se trudim biti bolji čovjek”, tvrdi Mathieu, koji je vezanost s Bosnom i Hercegovinom izrazio i tako što je sinu dao ime Dejan.

Nijedan sekund nije gubljenje vremena

No, za takvo stanje, ovaj kolekcionar i aktivista u velikoj mjeri krivi i opšte globalne trendove, a koji se odražavaju i na stanje u BiH. Zato nastoji upozoriti na rastuće podjele u svijetu.

„Dugo govorim o ratu u BiH i lekciji da bi se to moglo dogoditi bilo gdje i bilo kome. Nedostatak želje da progovorimo o etnonacionalizmu, bijeloj supremaciji i islamofobiji sada je stvorila novu realnost u svijetu, u kojem takvo vjerovanje dale legitimitet da se monstrumi poput Radovana Karadžića slave kao heroji.  Zato o svemu što radim, kažem – niti jedan sekund mog vremena nije gubljenje vremena“, govori Mathieu.

“Osim toga što mi se svidjelo, predstavlja i bosansko, ali i ime bosanskih Srba. To je moj način da odam počast svim onim Srbima koji su se kroz historiju borili i branili Bosnu i Hercegovinu. Ljudima poput Jovana Divjaka i Srđana Aleksića. Bosna i Hercegovina nije Bosna i Hercegovina bez svih ljudi koji čime njeno društveno tkivo”, kaže Mathieu.

Muzej posvećen Bosni i Hercegovini kruna je njegovog aktivizma. U njemu izlaže mnogobrojne eksponate, do kojih je, prema onome što priča, dolazio na sve moguće načine. Zastave Republike Bosne i Hercegovine, Armije Bosne i Hercegovine, različitih brigada, fildžani, posteri, registarske oznake, značke, grbovi bh. nogometnih klubova, umjetničke slike, bakrorezi… sve je to posloženo u Chrisova četiri zida.

“Imam šaroliku kolekciju stvari iz Bosne i Hercegovine i iz jugoslovenske ere. Počeo sam ih skupljati sa putovanja u Bosni i Hercegovini, kojih je do sada bilo šest, od prijatelja i kupovinom preko interneta. Vremenom su mi ljudi počeli slati razne stvari, koje bih izložio, pa tako imam predmeta koje su mi slali Jovan Divjak, Saudin Bećirović i mnogi drugi. Dobar dio sam preuzeo nakon smrti glumca Christophera Leeja, koji je, također, skupljao razne stvari. Svi ti predmeti su izloženi u mojoj kući i može ih vidjeti ko god želi sa mnom podijeliti djelić te historije. Ponekad te predmete pozajmljujem za humanitarne i kulturne događaje”, objašnjava Mathieu.

Stalna izložba u Engleskoj

Kako kaže, nedavno je stupio u kontakt s Ratnim muzejom u Londonu, kojem želi donirati dio kolekcije za stalnu izložbu u Engleskoj. Također, planira upriličiti izložbu 2022. godine, na 30. godišnjicu početka rata u Bosni i Hercegovini.

A sva priča, koja je kulminirala u sadašnjosti, kaže, počela je 1984. godine, sa Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Bilo mi je 12 godina kada sam osjetio duh tog grada i zemlje. Razvijao sam se u smjeru da razmišljam globalno. Bio sam fasciniran Titovim pokretom i idejom nesvrstanosti. No, nakon tih prvih susreta s Bosnom, o njoj nisam čuo ništa do raspada Jugoslavije 1991. godine i početka rata u Bosni i Hercegovini”, priča Mathieu.

Upravo su ga događaji koji su uslijedili uputili na put kojim i danas korača.

“Bosna i Hercegovina je teška tema i ne želim je romantizirati poput neke Shakespearove tragedije. Bosna i Hercegovina je uvijek bila dio procesa globalizacije, još od vremena trgovačkih ruta, preko vremena Austro-Ugarske, pa do Titove Jugoslavije i danas. To joj je donijelo otvorenost i prihvatanje drugačijih, ali je u ratnom i poslijeratnom vremenu, oživljavanjem profašističkih ideja, za to platila visoku cijenu. Bosna i Hercegovina je morala pretrpjeti više nego svi ostali. Odrastao sam slušajući da se holokaust nikada više neće ponoviti, ali događao se ponovo. Kao ljudsko biće, sramit ću se toga dok god sam živ”, govori Mathieu.

Volontirao je u mnogobrojnim projektima vezanim za Bosnu i Hercegovinu, od organiziranja finansiranja filmova ili knjiga, pa do prikupljanja pomoći za žrtve genocida u Bosni i Hercegovini i za unesrećene ogromnim poplavama iz 2014. godine.

‘Dayton kreirao državu aparthejda’

“Pomogao sam prikazivanje filma Sarajevske ruže, koji je napravio moj prijatelj Roger Richards, a potom sam predstavio i film Scream for me Sarajevo, kada je došao u Twin Cities. Moja supruga je nastavnica u školi i svake godine studente podučava o genocidu u Bosni i Hercegovini, Srebrenici, ratu u Bosni i Hercegovini i opsadi Sarajeva. Kada god imam priliku, i ja to isto govorim svima onima koji žele slušati. Dogovorio sam posjetu lokalnog bošnjačkog imama školi u koju ide moj sin, tokom koje je učenicima govorio o tolerantnoj verziji islama koja se prakticira u Bosni i Hercegovini, kako bi oni shvatili da to ne treba biti ništa čudno”, priča ovaj Amerikanac.

Koliko god pričao o prošlosti, Mathieu gotovo da više žali zbog sadašnjosti. Tvrdi da je krajem 90-tih očekivao mnogo više.

“Mislio sam da će postratni period donijeti mogućnost napretka, zarastanje rana, pravdu i šansu za bolji život. Nažalost, to se nije obistinilo. Nisam očekivao da će se Daytonom kreirati država aparthejda, u kojoj će žrtve i počinioci zauzimati ravnopravna mjesta za stolom. Čini se da realnost zemlje nije evoluirala dalje od ratnog profiterstva onih koji su tada doživjeli uspon. Nema vladavine prava i sve se bazira na transakcijskoj politici. Sve je to poražavajuće za mlade ljude, koji žele da žive, odmaknu se od događaja koji su se desili čak i prije nego što su se oni rodili. Umorni su od rata i podjela”, kaže Mathieu.

Izvor: Al Jazeera