Lord Harris: Empatični i transparentni lideri ključni u borbi protiv COVID-19

Kako bi trebalo izgledati dobro liderstvo u doba COVID-19 i koje su to osobine političkih lidera potrebne da bi se kriza izazvana pandemijom mogla nadvladati uz što manje posljedica, pitanja su na koje je odgovor dao Lord Toby Harris, potpredsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost Parlamenta Velike Britanije i član Odbora COVID-19, koji se bavi dugoročnim posljedicama korona virusa na ekonomiju i društvo ove zemlje.

U intervju za Al Jazeeru također je govorio tome koje države su imale najlošiji, a koje najbolji odgovor na pandemiju, što je prezentirao i kao specijalni gost međunarodne videokonferencije Sigurnosne krize u 21. stoljeću i kako njima upravljati, koju je organizirala Hrvatska udruga za međunarodne studije (HUMS), u saradnji s Centrom za analizu rizika i upravljanje krizama (CARUK) iz Beograda, Institutom za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i Međunarodnim sveučilištem Libertas.

Lord Toby Harris od Haringeyja diplomirao je prirodne nauke i ekonomiju na Univerzitetu Cambridge, a profesionalnu karijeru počeo je u Engleskoj banci, da bi zatim osnovao vlastitu konsultantsku agenciju Toby Harris Associates, koja pruža savjetodavne usluge velikim javnim i privatnim kompanijama. Titulu lorda dodijelo mu je premijer Tony Blair 1988. godine, a od 2012. godine predsjedava Vijećem lordova Laburističke stranke.

Predsjednik je Instituta za strateško upravljanje rizikom (ISRM), a također predsjedava Nacionalnom komisijom za pripravnost, s misijom poboljšanja nacionalne spremnosti Velike Britanije za velike krize i incidente. Direktor je i nevladine organizacije koja se bavi izazovima cyber sigurnosti – Cybersecurity Challenge UK. Lord Harris 2016. godine proveo je nezavisnu analizu spremnosti Londona da odgovori na velike terorističke napade za gradonačelnika Londona. Od 2004. do 2012. godine bio je član i Nadzornog odbora Metropolitan policije, kao predstavnik ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije.

S lordom Harrisom razgovarali smo i o tome zašto je njegova zemlja imala veliku stopu smrtnosti od posljedica korona virusa te kakav je bio odgovor i ponašanje britanskih vlasti tokom pandemije.

• Kako ocjenjujete odgovor Vaše zemlje na korona krizu? Da li je Velika Britanija bila spremna na pandemiju s obzirom da se radi o razvijenoj državi?

– Ujedinjeno Kraljevstvo, kao većina drugih zemalja, ima Nacionalni registar rizika, mi to zovemo “Strateška procjena rizika”, kojom se trebaju identificirati stvari koje bi se mogle desiti i efekat koje bi mogle imati. Značajna stvar je da je pandemija gripe bila u vrhu liste tog registra rizika, a tu je stavljena još prije deset godina. Naravno, očito je da korona virus nije, strogo rečeno, pandemija gripe, ali mnogi odgovori na njega trebaju biti isti. Prvo pitanje za vladu Ujedinjenog Kraljevstva je zašto smo završili s jednom od najvećih smrtnih stopa u Evropi, s obzirom da smo već identificirali ovo kao veoma visok rizik.

Također, postojala je međunarodna procjena da smo u top dvije ili tri nacije po spremnosti za ovakve scenarije, međutim, realnost je pokazala da mnoge od tih priprema nisu bile tako dobre kako se očekivalo. Naprimjer, imali smo zalihe lične zaštitne opreme za gripu koje su trebale trajati gdinama. Međutim, problem je bio da je, kada su te zalihe ispitane, otkriveno da nisu zamijenjene novim tokom vremena te je istekao rok trajanja mnoge opreme. Također smo imali poprilično velike vježbe i diskusije o opasnostima, jedna takva se desila prija četiri godine, a radilo se o scenariju u slučaju pandemije gripe. I to je pokazalo da je čak i u takvoj pandemiji naše zdravstvo bilo u opasnosti da se uruši, ukazalo je na nedostatak resursa i ponovo je pokazalo važnost lične zaštitne opreme. 

Međutim, pristup britanskih vlasti pandemiji je bio primjer iz udžbenika kako ne upravljati tokom događaja velike krize. Komunikacija je bila strašna, bilo je propusta da se djeluje strateški, poruke su se mijenjale sve do posljednjeg vikenda, kada je vlada proglasila novo “zatvaranje”. To je bio haos. U ovim situacijama potrebno je povjerenje građana. Morate imati osjećaj da vaša vlada zna šta radi, morate osjećati da vam govori istinu, samo u tim okolnostima ćete poslušati savjete i instrukcije koje su vam dali.

• Mislite li i da su druge vlade doživjele neuspjeh u pripremi ili načinu na koji su odgovorili na COVID-19?

– Britanska vlada nije sama u ovome, pogledajte Indiju, SAD i druge zemlje. Pogledajmo SAD, gdje predsjednik Donald Trump govori da će virus sam nestati, odbija savjete kao što je nošenje maske. On je kroz predsjedničku predizbornu kampanju ohrabrivao masovna okupljanja ljudi bez nošenja maski, a stastika pokazuje povećanje slučajeva korona virusa s mjestima gdje je Trump održao predizborne skupove. Drugi primjer gdje potkopava javno zdravstvo je odnos prema epidemiologu Anthonyju Fauciju, što je opet udžbenički primjer kako se ne postupa u krizi.

‘Korona virus nije najgora stvar koja se može desiti’

• Kriza je pokazala i koliko su društva ranjiva. Šta bi se moglo desiti u slučaju još jedne krize, u momentu kada su države i njihove ekonomije oslabljene pandemijom?

Mislim da je to stvarni problem. Realnost je da su mnogi ljudi, u mnogim zemljama šokirani ranjivošću naših društava, stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Zapravo, korona virus nije najgora stvar koja se mogla desiti, mogli ste imati paralizirajući cyber napad, koji je mogao oboriti sve vaše sisteme, ne biste mogli djelovati bez toga. Može se desiti paralizirajući nestanak struje ili nešto takvo. Tada ne biste imali ni svježu vodu jer se voda mora ispumpavati. Bolnice ne bi funkcionirale, transportni sistem, pumpe… Sve su to rijetki scenariji, ali oni se mogu desiti.

Ono što je važno jeste da moramo biti pripremljeni na sve vrste događaja, a to ne znači da morate imati knjigu katastrofa za svaki mogući crni scenarij koji bi vas mogao snaći, ali morate pokušati podići nivo otpornosti i spremnosti društva.

Naprimjer, kada se ovo desilo, Britanci su otišli u prodavnice u paničnu kupnju, nabavljajuću toaletne papire, brašno i makarone. Da li je to bilo racionalno? Ne baš. Ali zapravo javnost je trebala imati neku predstavu o tome šta moraju imati kod kuće u slučaju krize. To znate ako ste u području gdje su česti zemljotresi, tamo gdje često nestaje struje.

Prvo se morate pobrinuti da imate bateriju koja radi, morate imati radio da čujete vijesti, prvu pomoć, boce vode za nekoliko dana. Vaše lokalne vlasti moraju identificirati gdje žive ranjivi ljudi kojima će biti potrebna posebna pomoć. Za pandemiju morate smisliti koju vrstu zaštitne opreme morate imati i napraviti zalihe toga. To su stvari koje možete unaprijed uraditi kako biste imali neki nivo spremnosti u društvu za bilo kakav šok koji vas čeka. 

U Indiji se desio neuspjeh da se razmišlja strateški. Oni su odlučili da će uvesti “lockdown” a nisu imali plan kako finansijski podržati one koji su bili pogođeni tim, jer ako niste radili, niste imali novca, niste mogli hraniti porodice. Posljedica toga je bila da su milioni ljudi odlučili da je jedino što mogu uraditi je da se vrate u svoje sela, tako da su krenuli na duga putovanja, neki od njih pješke, da se vrate, noseći infekciju sa sobom, a mnogi od njih su, zapravo, umrli na putu zbog loših uvjeta. Može se, po nekoj nezavisnoj procjeni, reći da je kretanje ljudi u Indiji nakon “lockdowna” bilo jednako migracijama ljudi nakon podjele Indije i stvaranja Pakistana 1948. godine.

• Prema Vašem mišljenju, koje zemlje su dobro upravljale krizom nastalom zbog pandemije?

– Zemlje kao Južna Koreja, gdje su imali dobro uspostavljene protokole i sisteme za praćenje ljudi koji su imali virus kako bi oni bili u izolaciji. Ponekad je to bilo popraćeno poprilično rigoroznim kontrolnim mehanizmima društva, što može ugroziti civilne slobode, ali izgleda da je taj model bio uspješan u većini zemalja. Drugi primjer je Novi Zeland, gdje smo imali proces zatvaranja i izolaciju zemlje i eliminiranje individualnih slučajeva.

U Evropi je to malo kompliciranije. Mislim da je prvi odgovor Njemačke bio dobar, dijelom jer imaju veoma sofisticiran sistem za testiranje. Oni su doživjeli drugi val kao svaka zemlja u Evropi, ali do sada je odgovor Njemačke bio efikasniji od mnogih drugih evropskih zemalja. Švedska je malo kontroverznija. Postoje različita mišljenja kako se ovo odvija. Sada imaju veliki broj slučajeva, veći nego neke susjedne zemlje, ali usvojili su veoma jasan koncept od početka do kraja, komunikacija je dobra s građanima i često je to jedna od najvažnijih stvari. 

• Kako bi dobro liderstvo trebalo izgledati u ovakvim krizama?

– Prva stvar u ovakvoj krizi jeste da razmišljate strateški, morate prepoznati neke stvari. Pandemija je malo “sporija” od zemljotresa ili velikog cyber napada, ali morate djelovati veoma brzo i razmišljati unaprijed o tome šta bi se još moglo desiti. Ako zaustavite svoje ekonomiju da spriječite širenje bolesti, onda morate imati plan kako ćete ljude podržati finansijski da prežive, šta ćete im dati u zamjenu, u suprotnom, ako ljudi ne mogu prehraniti svoje porodice, uzet će stvari u svoje ruke. Ne možete misliti samo šta će se desiti u vašim bolnicima ove sedmice, sljedeće sedmice i narednih sedmica, morate misliti šta se još može pored toga desiti.

Naprimjer, u Velikoj Britaniji znamo da se korona virus ponovo širi, ali također se pojavljuju druge sezonske bolesti. Tako da znate da će ljudi imati simptome, neće možda imati korona virus, ali će to biti prva njihova pretpostavka, pa će se pokušati testirati, što će staviti pritisak na vaš sistem testiranja. Sve je to predvidivo, samo morate razmislititi o tome, morate misliti pet ili šest sedmica unaprijed, morate razmišljati i o mogućnosti da će se nešto drugo desiti. Naprimjer, sada puno više radimo online, to znači da smo puno puno ovisniji o internetu nego u normalnim situacijama. Morate razmisliti šta bi se moglo tu desiti.

• Rekli ste da je povjerenje građana u vladu ključna stvar u upravljanju krizama. Koje su još osobine dobrog liderstva, u smislu da im ljudi mogu vjerovati i provoditi njihove preporuke i odluke?

– Govorio sam o važnosti transparentnosti i povjerenja, i ovo je apsolutno ključno. Druga stvar, trebali biste priznati ako ste napravili grešku. Predsjednik Francuske Emmanuele Macron je priznao na nacionalnoj televiziji da stvari ne idu onako kako je govorio i mislim da je to bila dobra stvar koju je uradio. Također, lideri ne bi trebali previše obećavati, a onda to ne ispunjavati. Naprimjer, u Velikoj Britaniji su rekli da ćemo imati najbolji sistem za testiranje i praćenje na svijetu u tri sedmice, ali to je bilo nemoguće.

Kleti se da nešto nećete uraditi i onda to uraditi je, također, velika greška. Tako je u Velikoj Britaniji prije dvije sedmice lider opozicije u Parlamentu pozvao na potpuni “lockdown”, vlada je odgovorila da je to smiješno, da nema naučnih dokaza da je potrebno zatvaranje i da to neće uraditi ni pod kakvim okolnostima. Dok su to još ponavljali, proslijedili su informacije nacionalnim novinama da će to uraditi – dakle, nisu imali zvaničnu najavu. Onda su rekli da će najava biti u 16:00 sati, onda su pomjerili u 17:00, 18:00, pa u 18:30 sati; napokon je počela konferencija malo prije 19:00 sati. To je samo stvorilo utisak da je vlada u haosu i da ne zna šta radi. Lideri ne bi smjeli biti neiskreni u onome što govore, reći da će se nešto desiti a očigledno neće također potkopava povjerenje građana.

Važno je da lideri pokažu empatiju, da poruče građanima da ih ne tretiraju kao pijune u šahovskoj igri, nego da razumiju šta to znači za njih i njihove porodice. Ne možete nekoga naučiti empatiji, neki lideri je prirodno imaju. Ne bih rekao da je Trump prirodno empatična osoba. S druge strane, Jacinda Ardern [premijerka] sa Novog Zelanda ima tu osobinu. Ona izgleda kao neko ko živi pored vas i brine se za vas.

• Također, potrebno je i da ista pravila važe za sve – i za političare, i za građane?

– Apsolutno. Na vrhuncu prvog “lockdowna” u Velikoj Britaniji znamo da je premijer [Boris Johnson] dobio korona virus, kao i jedan od njegovih glavnih savjetnika. Šta je uradio taj savjetnik? Svoju porodicu je “spakovao” i odveo na drugi kraj zemlje, u suprotnosti sa svim preporukama, jer je bio zabrinut kako će se brinuti za svoje dijete, te se odvezao kod roditelja, na drugi kraj zemlje, kako bi oni pazili na dijete. A onda kada je došao tamo, kada mu je bilo malo bolje, odlučio je da se odveze na posjećenu turističku atrakciju u tom kraju, sa svojom ženom i s djetetom. Kada su ga pitali zašto je to uradio, rekao je da je želio testirati vid, provjeriti da li je virus utjecao na njegov vid. Kao rezultat toga povjerenje ljudi u vladu je nestalo.

Članica Parlamenta iz Škotske se, također, razboljela. Ona živi u Škotskoj i prije nego što je imala rezultate testiranja došla je vozom u Londonu, u Parlament, održala je govor, a zatim je dobila pozitivan rezultat na test. Umjesto da je ostala gdje jeste i izolirala se, ona je opet otišla na voz i tek kada je stigla kući rekla je ljudima da je pozitivna. Ako pogledate bolje, u svakoj zemlji imaju ovakve priče.

Izvor: Al Jazeera