Jasmila Žbanić: Samocenzura je vrh diktature

Žbanić: O Srebrenici se ne uči ni u školama (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon svjetske premijere na Venecija Film Festivalu, film Quo Vadis, Aida? bh. rediteljice Jasmile Žbanić prikazan je na mnogim internacionalnim filmskim festivalima.

Na Antalija Film Festivalu u oktobru ove godine film je dobio nagradu za najbolji internacionalni igrani film. Na El Gouna filmskom festivalu u Egiptu nagrađen je “Zlatnom zvijezdom” za najbolji film, dok je Jasna Đuričić dobila nagradu za najbolju žensku ulogu. Posljednju nagradu film Quo Vadis, Aida? osvojio je na 21. Arras Film Festivalu u Francuskoj –  Grand Prize “Zlatni Atlas” za najbolji film.

Bh. kandidat za nagradu Oscar za najbolji strani film, koji donosi priču o posljednjim danima u UN-ovoj zaštićenoj enklavi Srebrenica i genocidu u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka, će od 3. decembra putem online platforme Ondemand.kinomeetingpoint.ba biti dostupan gledaocima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. 

  • Film Quo Vadis, Aida? trenutno je jedan od najgledanijih filmova u bh. kinima. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim uspjehom filma, da li su i koliko ispunjena Vaša očekivanja i kakva su dalja očekivanja, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je riječ o ovogodišnjem bh. kandidatu za Oscara? 

-Distribucija se odvija u izuzetno teškim okolnostima: kina umjesto 300 ljudi primaju 60 gledalaca, a u Mostaru 25.

‘Quo Vadis, Aida?’

Igrani film Quo vadis, Aida? bosanskohercegovačke scenaristice i rediteljice Jasmile Žbanić, u produkciji Deblokade iz Sarajeva, donosi priču o genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine, a glavni lik, Aida, radi kao prevoditeljica u Srebrenici, “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih naroda.

Uloge u filmu su ostvarili Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Raymond Thiry, Johan Heldenbergh,  Boris Isaković, Emir Hadžihafizbegović,  Boris Ler , Dino Bajrović, Reinout Bussemaker, Teun Luijkx, Juda Goslinga, Jelena Kordić Kuret, Alban Ukaj, Ermin Bravo, Edita Malovčić, Rijad Gvozden, Saša Oručević, Jasenko Pašić, Merima Lepić – Redžepović, Kemal Rizvanović, Minka Muftić, Dražen Pavlović, Adi Hrustemović, Mario Knezović, Sanela Krsmanović – Bistrivoda, Nusmir Muharemović, Luna Zimić Mijović, Ermin Sijamija, Alija Aljović, Hadžija Hadžibajramović i drugi.

Nije nam dozvoljeno prikazati film u Republici Srpskoj što znači da se distribucija ograničena na 51 posto teritorija BIH. Ipak, film bi uskoro mogao imati 10.000 gledalaca, što je za ove okolnosti dobro. Još uvijek smo gledaniji od Tenanta, velikog holivudskog hita koji igra u cijeloj BiH. To je važno, jer mijenja percepciju o gledanosti domaćeg filma. Film ide na veliki broj festivala: slijedeće sedmice je u Kini, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, a na proljeće kreće kinodistribucija u Evropi. Naravno, ako situacija sa pandemijom bude dozvoljavala.  

Što se tiče kandidature za Oscara, sve što doprinosi većoj gledanosti filma me raduje. Zabavno je pročitati da neki kritičari smatraju da smo među deset najboljih ove godine, ali isto tako smo jako svjesni da mi iza sebe nemamo ni državu, ni propagandnu mašineriju koji imaju drugi kandidovani filmovi. Kina u Americi ne rade, distributeri oklijevaju kupovati filmove na stranom jeziku, sve je drugačije i uopšte doći u priliku da neko vidi film je veliki uspjeh.  

  • Iz ovog iskustva – koliko je svijet zapravo upoznat sa ovom pričom i koliko važnu ulogu ovaj film ima u očuvanju kulture sjećanja? 

-Još dok smo bili u fazi pripreme za film, shvatili smo da malo ljudi u Evropi i svijetu zna za Srebrenicu. Ili ako su čuli, nisu tačno znali šta se desilo. To se može reći i za ljude u BIH. 

O Srebrenici se ne uči ni u školama. Dobili smo komentar djevojke iz Republike Srpske koja je rekla da  je odrasla sa osjećajem da nešto o zvaničnom narativu o Srebrenici ne štima, da su joj se tek sad kockice složile. Djevojka iz Poljske je napisala na Facebooku da se stidi što je Evropljanka. Svaki dan dobijemo puno dirljivih i nama važnih komentara. 

  • U narednim danima kreće prikazivanje filma putem online platformi zahvaljujući čemu će film moći pogledati i regionalna publika. Kakva su Vaša očekivanja, s obzirom na to da je film već potakao brojne rasprave i osporavanja te da u posljednje vrijeme, konkretno na prostoru Srbije, svjedočimo pokušajima cenzure i ograničavanja umjetničkih sloboda pa čak i veoma otvorenih napada na kulturne djelatnike i umjetnike? 

-Pokušali smo film prikazati u Republici Srpskoj, ali kino prikazivači su se plašili da će ih vlast kazniti zbog toga. To je vrh diktature kada se ljudi samocenzurišu. U Srbiji također nijedan distributer nije tražio film tako da smo se odlučili na ovaj potez, koji je očito dobar za pandemije – i pandemije korone i pandemije diktatora.

Mislimo da je ovo film koji nije napravljen samo za ovaj trenutak i da će biti gledan, ako ne odmah sada, onda sigurno u narednim godinama. U Srbiji sam sigurna da će barem malo uspjeti promjeniti diskurs gledanja na Srebrenicu.

  • Koliko je u vremenu u kojem širom svijeta desničari dobijaju svojih pet minuta, a fašizam ponovo buja, važno podsjetiti svijet na razmjere tragedije koja se dogodila na ovom prostoru?   

-Ljudi koji pogledaju film povezuju promjene koje su nametnuli današnji desničari sa onim što se nama desilo. Vide kako je lako skliznuti u tragediju ako institucije koje su zadužene da nas štite ne rade svoj posao. Posebno Amerikanci, koji svjedoče Trumpovom konstantnom povređivanju ljudskih prava, vide film kao aktuelnu priču o nama danas.  

  • Mislite li da je, s obzirom na nadu koju daju posljednje scene filma, suživot na ovim prostorima ipak moguć i ima li nade da će nove generacije, rođene decenijama nakon tih strašnih događaja, uspjeti skinuti teški teret prošlosti, pa i sadašnjosti te ispisati neke ljepše- stranice historije? 

Svidjelo se to nekome ili ne – mi živimo skupa. Možemo nastaviti živjeti u paklu svađe i mržnje, a možemo probati naći zajednički jezik i voditi više računa jedni o drugima.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

To je dugotrajan proces u kojem je prije svega važno željeti shvatiti poziciju onog drugog, razumjeti šta je bol, težina, frustracija drugog, a ne uvijek polaziti od sebe. S te strane će biti teško jer mi živimo u sistemima koji promoviraju nasilje i narcizam. U mnogim dijelovima regije ljudi još uvijek govore jezikom nasilja, ubice i heroji se slave, glorificiraju kroz školski sistem. Potrebno je izmijeniti kompletan patrijarhalni nasilni sistem da bi se mi promijenili.  

Ja vjerujem da se možemo osloboditi pričajući priče na istinit način, osvjetljavajući mitove u kojima živimo, a koji su lažni i isprazni i koji služe vladajućoj strukturi da nas drži zarobljene u prošlosti, trebamo nove priče  koje korespondiraju sa sadašnjošću i usmjerene su ka budućnosti koja je komplikovana, ali nadam se oslobođena zločinaca.  

Ne možemo nikako ići dalje dok 1700 tijela muškaraca iz Srebrenice nisu pronađena. Mnoge majke žive samo za to da sahrane svoju djecu, jer znaju, ako one umru, nema nikoga da ih sahrani, jer nijedan drugi član porodice nije živ. Bilo bi pretjerano očekivati da će neko u Republici Srpskoj ko pogleda film otkriti majkama lokaciju gdje se nalaze grobnice – ali ko zna. Ako se to desi, to će učiniti osoba koja će željeti  sa svoje djece skinuti teret zločina koji nisu počinili, koja će poželjeti da žive slobodno.  

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U natjecateljskom programu filmskog festivala u Veneciji održana je svjetska premijera filma “Quo vadis, Aida” bosansko-hercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. Film je izazvao veliki interes javnosti u Veneciji, jer tematizira genocid u Srebrenici, ispričan kroz ulogu glavnog lika Aide, ratne prevoditeljice holandskog bataljona UN-a.  

Published On 04 Sep 2020

Film “Quo vadis Aida” redateljice Jasmile Žbanić premijerno je prikazan u Srebrenici. Govori o posljednjim danima u UN-ovoj zaštićenoj enklavi i genocidu u kojem je ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka. Nakon svjetske premijere na festivalu u Veneciji, film je izabran kao bosanskohercegovački kandidat za Oscara.

Published On 10 Oct 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO