Kolika je stvarna moć američkog predsjednika?

Ovogodišnje američke izbore odlučit će bitka između dva dijametralno suprotna kandidata, aktuelnog predsjednika Donalda Trumpa, koji je bez ikakvog političkog iskustva ušao u Bijelu kuću i koji je, kao osoba koja je vodila reality emisije, naizgled najviše pažnje posvećivao tome kako kotira na listama popularnosti, te nekadašnjeg potpredsjednika i iskusnog političara Joea Bidena.

Za razliku od većine modernih zapadnih demokratija, gdje predsjednik ima više formalnu, da ne kažemo “izložbenu” ulogu, bez prevelikih ovlasti, “vrhovni zapovjednik” Amerike je uglavnom “veliki gazda”, s nizom ovlasti koje je teško ukrotiti.

Iako prema anketama Biden ima prednost, ankete su i prije znale uveliko pogriješiti, čemu je najbolji primjer upravo pobjeda Trumpa 2016. Međutim, ono što je sigurno jeste da je Trump dao naznake da Ovalni ured neće prepustiti bez borbe, a zasad je rano špekulirati šta će uraditi ako izgubi.

Ključni kandidat

Izbor određenog kandidata za predsjednika i njegovo imenovanje za prvog čovjeka države je apsolutan ključan za vanjsku politiku SAD, ističe Mišić, što se najbolje vidi upravo na primjeru Donalda Trumpa.

“Najveća promena koji je on uneo jeste da se postulati američke spoljne politike više ne formulišu kroz pregovore i konsenzus ključnih aktera: predsednika, Kongresa, Vojnoindustrijskog (Pentagon) i obaveštajnog kompleksa (CIA i još 15 obaveštajnih agencija) – što on doživljava kao zaveru ‘duboke države'”, napominje vanjskopolitički komentator.

Iako bi se moglo očekivati da će odlazeći predsjednik SAD-a, poput kauboja u western filmovima, mirno odjahati u suton, Trumpove izjave daju slabu nadu za takav scenarij.

Shodno njegovom dosadašnjem ponašanju, u slučaju poraza, može se desiti da “najveći poznavalac” svega i svačega donese niz odluka i uredbi do kraja januara, kada bi potencijalno trebao predati ključeve Bijele kuće novom predsjedniku. Odluka koje su u suprotnosti sa željama njegovog nasljednika.

Vanjskopolitička novinarka Zorana Šuvaković pojašnjava da odlazeći predsjednik zadržava sve postojeće nadležnosti do isteka mandata, odnosno sve do polaganja zakletve novog predsjednika.

Predsjedničke ovlasti

I dalje su mu na raspolaganju izvršne uredbe, koje mogu da mu budu naročito korisne u tranzicijskom periodu, dodaje, te podsjeća da se kao primjer maksimalnog korištenja predsjedničke moći u periodu između izbora i inauguracije navodi slanje američkih trupa u Somaliju pred prenos vlasti sa Georga Busha starijeg na Billa Clintona u decembru 1992.

Pored toga, uobičajena su i pomilovanja ili skraćivanje kazne  koje odlazeći predsjednik(hromi patak) ima pravo da izrekne prije inauguracije novog, pojašnjava vanjskopolitička novinarka.

Najviše komentara izazvao je u novije vreme potez Barack Obame koji je skratio kaznu Chelsie Manning osuđenoj za odavanje vojnih i državnih tajni na 35 godina strogog zatvora.

“Odlazeći predsednik je samo dva dana pre inauguracije Donalda Trumpa (januar 2017) doneo odluku da Chelsea Manning izađe iz zatvora pošto je odslužila nepunih sedam godina zatvora. Na slobodi je bila već u maju 2017 umesto da nju dočeka tek 2045. godine, kako je presuđeno prvobitno, u vreme prvog mandata Baracka Obame”.

S druge strane, novi predsjednik po preuzimanju dužnosti može samostalno poništiti odluke svog prethodnika.

Poništavanje odluka

Šuvaković ističe da je prilično uobičajeno da se novi predsjednik, pogotovo ako je iz druge stranke, već u prvim danima posveti poništavanju izvršnih uredbi (donijetih mimo Kongresa) prethodnika s kojima se ne slaže.

“Donald Trump je, u tom pogledu, bio izrazito aktivan. Poništavao je ili relativizovao niz izvršnih uredbi Baracka Obame, na primer- mere za smanjivanja zagađenja vazduha, normalizaciju odnosa s Kubom…”.

Ono što je Trumpu zadnjih godina išlo na ruku, a može biti potencijalni problem Biden u slučaju da pobijedi jeste to što republikanci imaju većinu u Senatu. S druge strane, drugi dio američkog Kongresa čini Zastupnički dom, gdje većinu drže demokrati, što odgovara Bidenu, ali je trn u nozi Donalda Trumpa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

I tu je pitanje koliki stvarni utjecaj američki predsjednik ima na vanjsku i sigurnosnu politiku, odnosno koje ovlasti i moći ima u odnosu na Kongres, odnosno na njegova dva dijela, Senat i Zastupnički dom.

Po 233 godine starom američkom ustavu, vođenje vanjske politike je podijeljeno između predsjednika, kao nosioca izvršne, i Kongresa, grane zakonodavne vlasti, pojašnjava vanjskopolitički komentator Milan Mišić.

Vanjska politika

Tokom historije, a naročito u novije doba, predsjednik je postao taj koji formulira i uz pomoć State Departmenta realizira američku vanjsku politiku, dok je Kongres, a posebno Senat, u ulozi da pojedine aspekte te politike ovjerava, predsjedniku daje ovlaštenje da zaključuje međunarodne ugovore i slično.

Kongres je taj koji u krajnjoj instanci odobrava ulazak Amerike u neki rat, mada i to, kako je to viđeno na ovim prostorima 1999. godine, može da bude zaobiđeno, dodaje.

“Ono što predsednika u spoljnoj politici čini naročito jakim je činjenica da je on vrhovni komandant oružanih snaga najmoćnije sile sveta”.

Mišić navodi i da su situacije direktnog konflikta između predsjednika i Kongresa, poput blokada predsjedničkih odluka, rijetke, ali Senat na vanjskopolitičke odluke šefa izvršne vlasti može da utječe odbijanjem da ovjeri predsjednikova imenovanja i u krajnjem ishodu, da mu uskrati budžet za određene vanjskopolitičke akcije.

“U slučaju drastičnog sukoba, Kongresu je na raspolaganju impeachment (opoziv), ali je i tu lestvica koja se mora preskočiti postavljena veoma visoko: opoziv koji izglasa Predstavnički dom, mora da potvrdi dvotrećinska većina u Senatu…”, pojašnjava Mišić.

Ovi izbori, za razliku od prethodnih, donose borbu između aktuelnog predsjednika i izazivača. Godine 2016. je “tron” bio upražnjen, pa se i nije toliko govorilo o tome da li je predsjednik moćniji u prvom ili u drugom mandatu.

Ipak, moć američkog predsjednika je formalno ista svo vrijeme, bez obzira o kojem mandatu se radi, navod Šuvaković, a razlikuju se prioriteti i okolnosti u njenoj primjeni.

Lišen izazova reizbora, predsjednik u drugom mandatu može da se energičnije posveti ostvarivanju postavljenih ciljeva i da nastupa s više ličnog autoriteta. S druge strane, doživljavaju ga kao odlazećeg lidera i pažnja se na političkoj sceni u velikoj mjeri preusmjerava ka pronalaženju njegovog nasljednika.

U tom dvojstvu, odlazeći predsjednici drugi mandat mahom posvećuju potezima kojima bi uvećali značaj vlastitog naslijeđa, nečega po čemu će dugoročno biti upamćeni, govori Šuvaković, a šansu za to često traže u vanjskoj politici, u nekakvom poduhvatu kojim bi ostavili dublji trag i na globalnom planu.

Izvor: Al Jazeera