Pomilovanja kao relikt prošlosti, ali i akt političke milosti

Zatvor
Mousavi: 'Ako zemlje poput Švicarske preduzmu korake u vezi s tim pitanjem, možemo razmijeniti zatvorenike' (Tanjug)

Slučaj Huanita Luksetića, osuđenog na dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog uzgajanja marihuane koju je koristio kako bi ublažio simptome multiple skleroze, a kojeg je odlučila pomilovati hrvatska predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović ponovno je, uz humani aspekt priče o pomoći teško bolesnom čovjeku, otvorio i problem instituta pomilovanja.

Prema Ustavu Republike Hrvatske, predsjednik/predsjednica može određenoj osobi pomilovanjem dati potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazne, zamijeniti je blažom sankcijom, osuđenika prijevremeno rehabilitirati te ukinuti ili skratiti trajanje pravne posljedice osude ili pojedinih sigurnosnih mjera. Ta se odluka ne obrazlaže niti se može pobijati pravnim sredstvom.

„Kad g. Huanito Luksetić podnese zahtjev za pomilovanjem, iskoristit ću svoje zakonsko pravo i pomilovat ću ga“, napisala je Grabar–Kitarović na Twitteru. Prethodno je iz njezinog ureda priopćeno da je upoznata sa slučajem te „smatra kako je njegovo zdravstveno stanje nemjerljivo važan element cijelog slučaja“. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u međuvremenu je potvrdio da je u ministarstvo kojem je na čelu stigla Luksetićeva molba za pomilovanjem te da će se izvješće u najkraćem mogućem roku proslijediti predsjednici.

Dobro je da pomilovanje postoji

Priča o legaliziranju marihuane u svrhu liječenja već dugo je predmet spora u Hrvatskoj, ali i drugdje u regiji. Uzaludni su apeli ljudi, poput Huanita Luksetića kojem su bez kanabisovog ulja zdravlje, a posljedično i život doslovno u opasnosti. No, paralelno je otvorena i priča o pomilovanju, institutu kojeg ima na raspolaganju predsjednik, odnosno predsjednica države, jer je u prošlosti bilo i diskutabilnih slučajeva koji su dobili medijsku pozornost.

Josipović: Nema odluke koju bih mijenjao

Ivo Josipović se ne sjeća da je, u njegovom predsjedničkom mandatu, na neku od odluka o pomilovanju bilo značajnijih komentara ili primjedbi. Navodi kako je imao jasne kriterije: nikada nije pomilovanje dao za teža kaznena djela, posebno ne za ubojstva, silovanja, teške tjelesne ozljede, teže zlouporabe droga ili teži gospodarski kriminal, kao ni za ratne zločine. S obzirom da je doktor kaznenog prava, dodaje, sam je pročitao svaki predmet i mišljenja koja je dobio.

„Istina, nekada su moje odluke bile različite od predloženih, ali to nisu bili neki dramatični slučajevi. Nije bilo slučajeva u kojima bih nekoga pomilovao zbog nepravednosti osude, možda je nekada utjecala teža kazna od standardne. Predsjednik ne daje pomilovanje tako da bude novi sudac, već da u opravdanim slučajevima pokaže u ime društva milosrđe“, navodi Josipović.

Na upit postoje li slučajevi zbog kojih se kaje i bi li danas isto tako odlučio, odgovara kako „nema nijedne odluke koju bi danas mijenjao“. Podsjeća i kako je „od svih predsjednika pomilovao najmanje osuđenika i to vrlo malo u odnosu na samu kaznu, ponajviše u odnosu na pravne posljedice osude“.

Al Jazeera je stoga za sugovornike pozvala jednog bivšeg predsjednika – Ivu Josipovića, te jednu bivšu članicu Povjerenstva za pomilovanja – Ljiljanu Mikšaj–Todorović. Oboje su i sveučilišni profesori – Josipović na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a Mikšaj–Todorović na Odsjeku za kriminologiju Edukacijsko–rehabilitacijskog fakulteta na istom sveučilištu.

Na upit postoji li, doista, mogućnost zlouporaba pomilovanja, koliko je važna uloga Povjerenstva za pomilovanja, koje na raspolaganju ima predsjednik, i kako se odluke mogu osporiti, osim pritiska medija i javnosti, Josipović odgovara kako „nema pravnog ili političkog instrumenta koji se ne može zloupotrijebiti“. Dodaje i kako „nema onoga koji do sada nije zloupotrebljen“. Podsjeća kako pomilovanje imaju gotovo sve demokratske države („čak i vrlo demokratske parlamentarne demokracije“, primjećuje), iako su mu povijesni korijeni u vremenima apsolutnih vladara. No, smatra kako je dobro da pomilovanje postoji.

„Druga je stvar što se kod nas, zbog specifičnosti društvenih i pravnih odnosa, posebno onih vezanih za kazneno pravosuđe, pomilovanje koristi, ne izvorno, kako akt političke milosti, nego praktično kao novi pravni lijek. Pomilovanje je izvorno ustavna ovlast predsjednika ili predsjednice Republike. Mišljenje ministra i povjerenstva u Uredu predsjednice je tu da svojom stručnošću minimalizira mogućnost pogreške. Međutim, predsjednik ili predsjednica nije vezan mišljenjem tih tijela upravo zato jer je riječ o aktu političke milosti“, kaže Josipović.

Odluka u rukama jedne osobe

Pritisak medija i javnosti, prema njegovim riječima, „malo može doprinijeti sprječavanjem pogrešaka u konkretnom slučaju jer za njih saznaju u pravilu kad je odluka već donesena“. „Kritike imaju generalnopreventivni učinak jer nakon kritika koje mogu imati političke posljedice u budućim slučajevima predsjednik više pazi na kvalitetu odluka“, dodaje.

Diskutabilni slučajevi, teorijski, niti ne postoje jer je važeći Zakon o pomilovanju dao ovlast predsjedniku da postupa po vlastitom nahođenju, ukazuje Mikšaj–Todorović. I ona napominje kako, „bez obzira na moguće ‘diskutabilne’ slučajeve, mogućnost zloporabe uvijek postoji“.

„U najmanju ruku rizik je da se predsjednik neće rukovoditi nekim razumnim kriterijima. Čim je sudbina pojedinca prepuštena odluci jedne jedine osobe (u ovom slučaju, predsjedniku), nema kontrolnih mehanizama, predsjednik nema obvezu obrazlagati svoju odluku, bez obzira radi li se o potpunom ili djelomičnom uvažavanju molbe ili njezinom odbijanju. Predsjedniku se, uz molbu, prilaže i pripadajuća dokumentacija, ali on nema obvezu rukovoditi se njome“, objašnjava Mikšaj–Todorović. 

Milosrđe kao subjektivan pojam

Pravni stručnjaci, koje su svojedobno konzultirali hrvatski novinari, kažu kako je institut pomilovanja „povijesni relikt iz vremena apsolutističkih vladara“, te da se njegovim ukidanjem ne bi ugrozila ničija prava. Postavlja se, u tom smislu, pitanje mogu li se pravomoćno presuđeni pouzdati u neke druge pravne lijekove koji bi zamijenili pomilovanja i što je potrebno da se institut pomilovanja ukine.

Nakon iskustva u radu jednog saziva takvog povjerenstva, Mikšaj–Todorović smatra institut pomilovanja nepotrebnim, uz primjedbu da „klasična (i pretklasična) obrazloženja da je riječ o ‘korekciji krutog sustava’ ili pak ‘činu milosrđa’, u današnje vrijeme ‘ne drže vodu'“.

„Jedna osoba, koja čak nije niti pravnik u većini slučajeva, ali čak i da jest (to ne mijenja na stvari), ne bi trebala imati ovlasti korektora kaznenog postupka i konačnog ishoda takvog postupka. U tom postupku, uloge sudionika su jasno podijeljene i određene kroz pravne procedure. Moguće pogreške, opet po utvrđenim procedurama, ‘ispravljaju’ više instance. Predsjednikova korekcija bi, u tom slučaju, također trebala biti vođena kroz jasno propisane procedure – a to onda dovodi do novog instituta“, obrazlaže Mikšaj–Todorović.

Za milosrđe kaže da je „izrazito subjektivan pojam, zbog toga predsjednik, teorijski, može biti milosrdan prema svima koju su uputili molbu za pomilovanje jer možda vjeruje da je izdržavanje kazne teško“. „Ili može smatrati da svatko za svoje djelo treba odgovarati, pa pomilovanje neće odobriti nikome. Sve ovo između tih krajnosti je proizvoljno (posebno bez jasnih kriterija), a može biti i opasno“, upozorava.

Kako radi Komisija za pomilovanja?

Kad je funkcioniranje Povjerenstva za pomilovanja u pitanju, a budući da je bila članica jednoga od njih, Ljiljana Mikšaj–Todorović smatra da je ono bilo korisno, jer je periodično pristizao ogroman broj molbi za različite vrste pomilovanja, praćen obimnom dokumentacijom.

„Povjerenstvo je bilo sastavljeno od stručnjaka različitih struka, specijaliziranih za materijalno kazneno pravo, procesno kazneno pravo, psihijatriju, ljudska prava te penološku rehabilitaciju. Mi smo najprije dogovorili kriterije po kojima ćemo raditi i to temeljem dobro prostudirane dokumentacije o svakom molitelju, kako bismo, koliko možemo, osigurali da sve jednako tretiramo. Glavna nit vodilja, u konačnici, bila je procijeniti stupanj resocijaliziranosti molitelja u kombinaciji s procjenom rizika za ponavljanje istoga ili sličnih kaznenih djela. Nakon naše preporuke s detaljnim obrazloženjem, predsjednik je mogao odlučiti hoće li tu preporuku uvažiti ili neće“, objašnjava rad povjerenstva.

Prije nekoliko godina, Povjerenstvo za pomilovanja pri Uredu predsjednice je rasformirano i trenutačno ne postoji novo. Al Jazeerina sugovornica upozorava kako bi to „tehnički značilo da predsjednica sama čita sve prispjele molbe i eventualno, studira prispjelu dokumentaciju, što vjerojatno nije slučaj“. „Dakle, ne znamo, ili barem meni nije poznato, tko joj pomaže u tome. Time dolazimo do pitanja transparentnosti“, primjećuje Mikšaj–Todorović.

Iako napominje da bi se pomilovanje lako ukinulo promjenom Ustava, Josipović uopće ne vidi razloga da se pomilovanje ukida. „Za slučaj teških pogrešaka, predsjednica ili predsjednik snose političke posljedice. Ako je mogućnost pogreške ili zlouporabe motiv razmišljanja o ukidanju pomilovanja, onda s istim argumentom možemo raspravljati o ukidanju sudova, Sabora, Vlade, vodovoda, televizije…“, objašnjava Josipović. Ukazuje i kako, osim pomilovanja, postoje pravna sredstva da se u postupku samog izvršenja kazne ona korigira, kao i izvanredni pravni lijek obnova postupka kojima se može korigirati pravomoćna presuda u odnosu na kaznu.

Je li se Grabar-Kitarović zaletjela?

Oboje sugovornika objasnili su i proceduru u konkretnom slučaju Huanita Luksetića, ali i komentirali odgovor iz ureda Grabar–Kitarović koji je poručio kako će „predsjednica pričekati izvješće Ministarstva pravosuđa i obrazloženi prijedlog ministra pravosuđa, što ne dovodi u pitanje odluku predsjednice o pomilovanju Huanita Luksetića”.

„Odgovor iz Ureda predsjednice vrlo je čudan. Naravno da ona mora odluku donijeti nakon zaprimanja molbe, te izvješća i prijedloga kako je navedeno. Kako to da ju je donijela prije toga, ostaje upitnim i otvara nekoliko pitanja“, odgovara Mikšaj–Todorović.

„Gospođa predsjednica se zaletjela obećavajući pomilovanje i pozivajući osuđenika da ga zatraži, a da nije ni pročitala presudu, već samo nekoliko novinskih članaka. Time dezavuira pravosuđe, ali i institut pomilovanja“, smatra Josipović.

Prema stajalištu Mikšaj–Todorović, „prejudiciranje odluke prije zaprimanja molbe i pripadajuće dokumentacije govori, u najmanju ruku, da [predsjednica] prispjelu dokumentaciju neće niti čitati“. Postavlja i pitanje čemu onda trud ministarstva i ministra u pisanju izvješća, studiranja slučaja i pisanju obrazložene preporuke?

„Ako je to zbog medijske bujice, onda je to loše, neozbiljno i derogirajuće pri primjeni Zakona. Ako je već dobila dokumentaciju, službenim, poluslužbenim ili privatnim kanalima, pa unaprijed donijela odluku koju je i objavila (sudeći prema odgovoru Ureda), onda pitam: zašto to nije učinila i za desetke i stotine drugih podnositelja molbi? Jesmo li svi jednaki prema zakonu? To nas vraća na prvo postavljeno pitanje“, konstatira Mikšaj–Todorović.

Objašnjavajući proceduru, Josipović smatra kako je njegova nasljednica na poziciji čelne osobe u državi trebala pričekati molbu koja se podnosi Ministarstvu pravosuđa, nakon čega ministar temeljem prijedloga svog povjerenstva daje mišljenje koje se zajedno sa cijelim spisom predmeta koje uključuje i izvješće socijalnih i medicinskih službi šalje u Ured predsjednice.

„Tamo bi predsjedničino povjerenstvo, kojega sada nema, ali bez kojih predsjednica može odlučiti po samom Ustavu, trebalo dati mišljenje. Nakon toga, predsjednica donosi odluku, pri čemu nije vezana mišljenima ostalih koji sudjeluju u postupku pomilovanja. Da, ova procedura može dugo trajati. U mome je mandatu predmet u Ministarstvu pravosuđa znao stajati i dvije godine. Ipak, u slučaju kakav je slučaj g. Luksetića, postoje mehanizmi da, ako je to opravdano, osuđeniku bude odobrena odgoda izvršenja kazne“, zaključuje Josipović.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U Rijeci su odražni protesti podrške Huanitu Luksetiću, Riječaninu oboljelom od multiple skleroze, koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog ilegalne proizvodnje marihuane. Luksetićev slučaj je specifičan jer godinama boluje, a indijsku konoplju je uzgajao za izradu ulja koje mu je ublažavalo zdravstvene tegobe. Sud je, međutim, procijenio da je marihuanu sadio zbog dalje […]

Published On 28 Jan 2019
Više iz rubrike TEME
POPULARNO