Živi i radi u Hrvatskoj, firmu registriraj u Uniji

Članstvo u Europskoj uniji hrvatskim je građanima, između ostalog, pružilo i mogućnost lakših oblika poslovanja. Jedna od njih je život u Hrvatskoj, a otvaranje tvrtke i poslovanje u nekoj od država članica EU-a – iako se, naglašavaju stručnjaci, ne radi o nekoj posebnoj novosti, no ipak su ulaskom u EU neke stvari pojednostavljene.

Luka Kladarić je, između ostaloga, svoj biznis izmjestio u Estoniju, jednu od najnaprednijih zemalja po pitanju “online” poslovanja. Izmicanje poslovanja u stranu državu je najčešće potez “birokratske emigracije” – posao kojim se želite baviti je manje kompliciran, a takve je prirode da klijentima ne čini razliku u kojoj je državi tvrtka registrirana, otkuda stižu fakture i gdje ide novac.

Nema neočekivanih nameta

“Posao kojim se ja bavim, IT konzalting, pretežito za strane klijente, točno je takve prirode, pa meni takav aranžman odgovara. Da se kojim slučajem bavim uslugama na području Hrvatske, pretpostavljam da to ne bi bilo tako privlačno. Takav aranžman zahtijeva veći angažman inicijalno, jer vas malo ljudi može savjetovati o cijeloj priči, a i malo je pisanih materijala koji pokrivaju interakcije između vaše matične države i države gdje biste htjeli pokrenuti biznis i kontraindikacije pri takvom aranžmanu. U zamjenu za veći trud u startu, dobivate jasnoću, stabilnost i sigurnost kakva na našim teritorijima jednostavno ne postoji”, navodi Kladarić.

Svaka država ima specifičnosti

Svaka zemlja članica EU-a ima svoje specifičnosti – mane i kvalitete, no, Estonija je u potpunosti digitalno društvo i država.

Nisu, kaže Luka Kladarić, naslijedili državno-birokratski aparat, nego su ga morali izmisliti ‘iz nule’, i to su učinili na pametan način.

‘Odlučili su baš sve staviti na digitalizaciju, i to rade već tridesetak godina. Rezultat je država u kojoj se na šalter neke institucije ide za tri stvari – vjenčanje, razvod i kupoprodaju nekretnina. Sve ostalo se rješava online, do te mjere da ja u Estoniji nikad bio nisam, niti planiram u nekoj skoroj budućnosti. S obzirom na takvu lakoću i jasnoću poslovanja, Estonija je postala Meka za razne startup-ove, osobito iz fintech sektora, tako da je dobiti poslovni bankovni račun danas nevjerojatno lako i ne uključuje niti pečate, niti potpisne kartone, niti faksiranje nikakve dokumentacije. Koristeći državni servis za identifikaciju i autorizaciju, predstavljate prvo sebe, a onda svoju firmu, i kroz par sati imate bankovni račun, a kartica vam stiže poštom. U ovoj avanturi nisam posjetio niti jedan sud i banku, niti jednog javnog bilježnika.’

S druge strane, postoje i nedostaci – daleko je teže postići status ‘stalno zaposlenog’, a svaka interakcija s domaćim bankama, radi minusa, kreditnih kartica i kredita, postaje teška do nemoguća.

‘Potrebno je uložiti dosta truda da se nađe banka koja ima razumijevanja za ovakve netradicionalne oblike rada. Ja sam tek u trećoj godini našao banku koja je voljna dati mi karticu s limitom koji odgovara mojim financijskim mogućnostima. Kad počnem razmišljati o kreditu za stan, bude mi malo muka, ali i to ćemo nekako riješiti.’

Nema neočekivanih nameta za koje su vam zaboravili reći, ali treba ih platiti – nema promjena poreznog zakona u prosincu koje se primjenjuju od početka godine, nema promjena stopa poreza na dodanu vrijednost usred godine…

“Jednostavno, nema neočekivanih naglih promjena regulative koje se istog trena počinju primjenjivati. Stope poreza, ako se mijenjaju, to se zna godinama unaprijed…”

Prednosti nisu tako očite dok se ne pokuša, ali njemu su nezamjenjive – u njegovom poslu zna biti prilično troškova u stranim valutama, a kako su prihodi također u stranim valutama, onda je izbjegavanje konverzije jednih i drugih pa prebijanje u kunama, kako kaže, spas.

‘Niko me ne zove usred ljeta…’

“Računovodstvo je daleko jednostavnije, jer se ne smatra a priori da pokušavaš ukrasti neke novce, pa tako ja, zapravo, s računovodstvom nemam neke veze, osim što kad dođu neki novci moram spariti uplatu s izdanom fakturom, a kad potrošim neke novce moram priložiti račun. Sve ‘online’, povezano automatski s bankovnim računom, naravno. I – to je to. Godišnju prijavu nisam ni vidio prošle godine. Činjenica da me nitko ne zove usred ljeta da hitno dođem u Zagreb u Poreznu [upravu], jer postoji diskrepancija između prijave i njihovog uvida u račune, koja je rezultat činjenice da posao naplaćujem u dolarima, a račune plaćam u kunama, meni vrijedi svega ostalog, a ovo je scenarij koji mi se u Hrvatskoj uredno događalo.”

S druge strane, ističe, Estonija nije porezna oaza – porezi su veći od hrvatskih. pa da ako netko očekuje proći jeftinije na taj način – neće. Također, mnoge “sitne” malverzacije, koje su u Hrvatskoj ustaljene, u Estoniji ne prolaze.

“Jedna od značajnijih pogodnosti je naplata poreza na dobit u trenutku isplate dobiti, a ne na kraju fiskalne godine. To je vrlo atraktivno za nekakve manje poduzetničke pothvate koji imaju potencijal prerasti u nešto ozbiljnije, jer vam omogućava da polako akumulirate kapital te ga onda iskoristite u potpunosti za neko širenje, zapošljavanje”, zaključuje Kladarić.

Jednostavni sistemi, kratki rokovi

Davorin Štetner, predsjednik Hrvatske mreže poslovnih anđela CRANE, kaže da današnji poslovni svijet nema granica te je lako poslovati u inozemstvu iz razloga što mnoge zemlje privlače tvrtke atraktivnim uvjetima za poslovanje i jednostavnom administracijom. Osobno ima iskustva u poslovanju u SAD-u i Velikoj Britaniji. Kaže da su sustavi daleko jednostavniji – u SAD-u je osnivanje tvrtke 2016. godine riješeno u 24 sata preko e-maila, porezni broj je čekao dva tjedna, a račun u banci je otvorio u dva dana. Posredinčkoj agenciji platio je 500 dolara i to je, kaže, bilo to. A u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo je još jednostavnije.

“Naravno, pod uvjetom da ste jedini vlasnik i da je sve bez dodatnih osnivačkih ugovora. Ukoliko je vlasnika više, za odvjetnike ćete potrošiti vrlo mnogo. Zadnju tvrtku koju smo osnivali odvjetnici su naplatili preko 20.000 kuna [blizu 2.700 eura] za sklapanje ugovora i postavljanje poslovanja. U EU još u zadnje vrijeme iskaču Bugarska i Estonija”, navodi Štetner.

Ukoliko je posao uhodan ili zahtijeva poslovanje koje je moguće “online” i telefonom nema problema. No, ukoliko je potrebno često putovati, tu su problem većih troškova i logistike. Kad su porezi u pitanju, stvar je i međudržavnih sporazuma.

“Mogu komentirati na slučaju moje posljednje investicije – gaming studija Hyperion… Naime, tvrtka je bila registrirana u Hrvatskoj, a trgovala na američkoj platformi Steam. Budući Hrvatska, nažalost, još uvijek nema potpisan sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa SAD-om, tvrtka je gubila ogroman novac. Preseljenjem tvrtke u London ušteđen je ogroman novac na porezima.”

Jurčić: Sve uglavnom isto

Kako kaže Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, prednosti ulaska ujedno su dijelom i nedostaci s obzirom na to kako je Hrvatska bila pripremljena na ulazak u EU.

‘Recimo, nedostatak je zato što smo baš bezgranično izloženi uigranim, razvijenim, bolje organiziranim firmama iz Europe, jer to je sad jedinstveno tržište. A nominalna prednost je to što sad mi možemo poslovati po čitavom tom europskom tržištu – tako da je to, s jedne strane, prednost, a s druge strane, da li ćete pobijediti u europskom prvenstvu zavisi koliko ste uigrani u odnosu na naše konkurente.’

Ostalo je, navodi, sve isto što se tiče poslovanja.

‘Mi smo i tako sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju imali Slobodan izvoz industrijskih proizvoda u Europu, a imali smo ograničen uvoz poljoprivrednih I mesnatih proizvoda. Kada smo ušli u Europu, to je bio udar na hrvatsku poljoprivrednu industriju, jer su sad oni mogli slobodno prodavati u Hrvatskoj. Znači, ono što je prednost je da možeš poslovati po cijeloj Europi, ali je mala neugodnost što ti Europa dođe konkurirati doma, europske kompanije.’

Velike pripreme nije bilo, a Hrvatska se nije pripremila ni kao država, ni kao kompanije.

‘U najvećem dijelu i državnog i kompanijskog poslovanja i sad se ad hoc prilagođavamo – kad iskrsne neki problem, neka transakcija ili neki posao, onda na ‘horuk’ idemo se prilagoditi, a to je puno teže, puno skuplje i puno neefikasnije kad ste unaprijed snimili situaciju i pripremili se za te situacije. A i vidi se, zato Hrvatska pada na dno Europe, zato što svaki put počinje ispočetka, a svaki put kad počneš iz početka nemaš sustav, koji je bitan u tome što većinu dugoročnih troškova minimiziraš, što svaki put ne ponavljaš istu priču.’

Ništa se u hrvatskom gospodarstvu nije posebno razvilo zbog ulaska u EU; za to nije kriva EU, nego što Hrvatska nije iskoristila što je mogla – formalno su se stvari promijenile, ali suštinski ne.

Nema više samoupravnog socijalizma

U Hrvatskoj, navodi, sve veći broj tvrtki, pogotovo u “startup” svijetu, brzo prihvaća nove mogućnosti, no upozorava da treba biti jako oprezan, jer, primjerice, u SAD-u sve je dobro dok si “mali”, ali pravila poslovanja “većih” nose sa sobom dodatne komplikacije.

“Članstvo u EU je donijelo odlične stvari za poduzetnike. Otvorile su se granice te je naše tržište sad cijela EU. Isto tako, cijela EU sad može poslovati i u Hrvatskoj, što je nekim tvrtkama stvorilo nepremostive probleme. Isto tako, EU ima pravila ponašanja koja zabranjuju državama pomaganje javnim kompanijama. Mislim da je EU ipak počela uvoditi red i u naše poslovanje”, zaključuje Štetner.

Ipak, to je samo dio priče. Neki ekonomski stručnjaci smatraju da je Hrvatska malo toga u gospodarskom smislu iskoristila od članstva u EU-u. Ekonomski analitičar Guste Santini kaže, pak, da se pojedinac uvijek snašao – pa i kad Hrvatska nije bila u EU mogao je u inozemstvu otvoriti tvrtku.

“Treba odvojiti vrijeme samoupravnog socijalizma, dakle sustava bivše države, u odnosu na tržišnu državu, u odnosu na restauraciju kapitalizma. Vi kad otvorite vani tvrtku, otvorite pravnu osobu, uplatite kapital, to je posebice bilo kad je bila liberalizacija kapitalnih tokova. Tu Hrvatska ništa nije dobila. I iz Bosne [i Hercegovine] mogu osnovati tvrtku vani ako imaju slobodu kapitalnih tokova”, kaže Santini.

Da Hrvatska nema turizma…

Ono što je Hrvatska mogla dobiti, a nije, zato što se nije pripremila – ulaskom u EU Hrvatska je mogla, kao Slovenija, povećati izvoz svojih roba i usluga.

“Slovenija danas ima suficit robne razmjene s inozemstvom – dakle, Slovenija spada u red, kako ih ja zovem, dobitnicima, a dobitnici su svi oni koji imaju suficit robne razmjene s inozemstvom. Slovenija je to uspjela postići, a Hrvatska ima kronični deficit – taj deficit je kad se raspala bivša država, pokrivenost uvoza i izvoza je bila 90 posto, a danas je 60 posto. Dakle, radi se o smanjenju konkurencije nacionalnog gospodarstva.”

Ulaskom u EU trebalo se shvatiti da hrvatska država mora postati partner gospodarstvu, a ona to nije postala – gospodarstvo se nije pripremilo za ulazak u EU i destrukcija nacionalnog gospodarstva se nastavlja. Da nema turizma, navodi, Hrvatska bi imala velikih problema.

“Imali smo potencijalne mogućnosti da u okviru EU-a, s obzirom i na ove kohezijske fondove, učinimo nešto, ali nismo imali koncepciju strategije razvoja, nismo imali taktiku, nismo imali operativne politike i imamo ovo što imamo. Znači, mogućnosti su postojale, ali ih nismo iskoristili. To nije problem EU-a, to je problem hrvatskih vlasti cijelo ovo razdoblje i prije”, zaključuje Santini.

Izvor: Al Jazeera