Niti je MMF zao i škrt, niti su entitetske vlade velikodušne

Najavljeno povećanje plaća radnicima u bh. entitetu Republika Srpska te veće beneficije za ratne veterane u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine naveli su Međunarodni monetarni fond da najavi obustavu isplate još jednog kreditnog obroka Bosni i Hercegovini u iznosu od 75 milijuna eura.

“MMF-u treba dodatno vrijeme kako bi ocijenio nedavne odluke vlasti da povećaju beneficije za veterane u Federaciji Bosne i Hercegovine i plaće u javnom sektoru u RS-u”, rekao je Francisco Parodi, rezidentni predstavnik MMF-a u kratkoj izjavi za Reuters.

Iako je ta izjava mogla zvučati kao upozorenje, u Banjoj Luci o njoj nisu razmišljali donoseći odluku o povećanju plaća za 15 do 25 eura, a nisu se zabrinule ni njihove kolege u Sarajevu.

Novih izjava iz MMF-a poslije nije bilo, ali ostaje podsjećanje na ranija upozorenja, po kojima RS mora smanjiti javnu potrošnju. Istovremeno, ne gledaju blagonaklono ni na Prijedlog zakona o pravima demobiliziranih boraca, koji bi se uskoro trebao naći pred Predstavničkim doma Parlamenta Federacije. Iz MMF-a upozoravaju da bi dodatni teret u proračunu mogao ugroziti aranžman.

‘Građani vjeruju u iluziju’

Federalna Vlada već dugo je pod pritiskom boraca, jer situacija s njihovim primanjima nije dobra, baš kao što su daleko od dobrih plaće radnika u drugom bh. entitetu. Analitičari će na sve to reći da se radi o kupovini glasova u izbornoj godini – kratko i jasno.

Na upit mogu li i kako entitetske vlade povećati plaće i mirovine a da to ne utječe na aranžman s MMF-om, ekonomski analitičar Igor Gavran odgovara potvrdno, dodajući kako to mogu uraditi na ekonomski održiv način. No vlastima više odgovara da “građani vjeruju u iluziju kako su one ‘dobre i velikodušne’, ali je MMF ‘zao i škrt'”.

Neka građani kazne neodgovorne političare

Igor Gavran smatra da ‘nedavno povećanje akciza i putarina nikada nije imalo stvarnu produktivnu namjenu izgradnje autoputeva, već isključivo ispunjavanje uslova za nastavak aranžmana s MMF-om i dobijanje drugih sredstava iz međunarodnih izvora, nakon besprizornog, nediplomatskog i nadasve nemoralnog pritiska dijela takozvane međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini’.

‘To potvrđuju barem dvije činjenice: akumulirani novac još uvijek nije upotrijebljen i ne čini se da to predstavlja bilo kakav ozbiljan prioritet vlastima; nikakav pomak u izgradnji autoputeva nije učinjen, osim iritantnog promovisanja 3D modela i animacija dionica koje ne postoje, niti se grade – jednako tako nam mogu prikazivati animacije svemirskih brodova sa zastavom Bosne i Hercegovine i najavljivati bh. svemirski program’, konstatira Gavran.

Građani imaju priliku kazniti takvo ponašanje političara, ukazuje, jer ‘svaki građanin koji se žali na poskupljenje goriva i drugih proizvoda i usluga koji su time potaknuti, a ponovno glasa za one koji su za to odgovorni, zaista ne želi sebi dobro i potvrđuje da je destrukcija domaćih vlasti, u stvari, ispravan put koji treba nastaviti, dok oni drugi – pametniji, odlaze iz Bosne i Hercegovine’.

“Problem nije u povećanju izdvajanja za plaće, penzije, socijalne ili bilo koje druge namjene, nego u ekonomskoj neutemeljenosti i neodrživosti ovih izdataka. Budžeti su već sada neodrživi, a sam aranžman s MMF-om i potreba enormnog zaduživanja to potvrđuje. MMF reaguje jednako kako bi svako od nas reagovao da nekome pozajmljuje novac za preživljavanje i očekuje da mu bude uredno vraćen, i onda vidi tog svog dužnika kako taj novac rasipnički razbacuje, odnosno troši nenamjenski”, rekao je Gavran.

Ukazuje i kako bi u slučaju da su “entitetske vlasti prethodno umanjile brojne druge neracionalne budžetske izdatke za isti li veći iznos ili osigurale povećanje prihoda u tom obimu, odnosno sve učinile ekonomski održivim, MMF ostao bez argumenta da se protivi tome ili uskraćuje svoje dalje finansiranje”.

“Da vlasti zaista i iskreno žele omogućiti zaposlenima u Bosni i Hercegovini veće plaće, penzionerima veće penzije, svim socijalnim kategorijama više naknade, ne bi to činili ekonomski neutemeljenim populističkim dekretima u izbornoj godini, nego bi tokom cijelog mandata provodili ekonomske mjere koje omogućavaju rast i razvoj i time omogućili uslove za kontinuirano i održivo povećanje ovih primanja i ukupnog životnog standard svih građana”, dodaje.

I shodno tome, nastavlja, ne samo da u tom slučaju ne bi bio ugrožen aranžman s MMF-om, nego ne bi više bio ni potreban, jer bi sistem postao samoodrživ. Stoga smatra da “fokus ne treba biti na održavanju aranžmana s MMF-om, nego na stvaranju uslova da takav aranžman nikada više ne zatreba”.

Bura u čaši vode

Ekonomski analitičar Aleksa Milojević procjenjuje kako neće biti velikih poremećaja u odnosima MMF-a s bh. entitetima. Očekuje da će, “imajući u vidu silnu političku potrebu za još jednom predizbornom prevarom, vlade entiteta istrajati u svojim namjerama”, ali i ne vjeruje da će se MMF “naljutiti”. Cijelu priču naziva “prolaznim, plitkim podrhtavanjem tla tog dužničko-povjerilačkog odnosa”, za koji smatra da neće donijeti trajne posljedice. I kad prođu izbori, prognozira, “entitetske vlade će se nastaviti pojačano zaduživati i pristajati na ispunjenje dodatnih, sve oštrijih uslova, u obezbjeđivanju sigurnosti otplate kredita”.

“U normalnim privrednim sistemima sa promjenljivim deviznim kursom ekonomija se liječi inflacijom. Na toj vrsti mjerenja ostvaruje se smjenjivost vlada i tako se napreduje. Sasvim je drugačije kada se uspostavi kolonijalni privredni sistem, zasnovan na čvrstom deviznom kursu, što je slučaj sa nama. Nema inflacije kao mjerila valjanosti rada vlade. Vlade su u stanju da prave i najveće štete, sve do odvođenja naroda u dužničko, kolonijalno ropstvo i nestanak, a da se to ne vidi”, konstatira Milojević.

Prema njegovom viđenju situacije u Bosni i Hercegovini, na djelu je propadanje, za koje navodi kako je “zasnovano na stalnom rastu razlike između spoljne i unutrašnje vrijednosti novca, odnosno na precijenjenosti domaće valute”.

“Kako vrijeme više odmiče, a ekonomske prilike se pogoršavaju, sve je isplativije uvoziti nego proizvoditi, korisnije je zaduživati se nego štediti i investirati, što privredu vodi u ubrzano propadanje. Na djelu je model dužničke ekonomije, u kojoj se sve više troši, a sve manje investira i proizvodi. Sve se više živi na inostranim finansijskim infuzijama. Narasta tok prekomjernog zaduživanja, što uništava domaću privredu. Čvrst devizni kurs svojom cjenovnom stabilnošću sve to uspješno prikriva i brižno čuva štetne vlade”, ukazuje Milojević.

Dvije vrste uvjeta

Bosni i Hercegovini je kroz četiri takozvana stand-by aranžmana te jedan prošireni financijski aranžman od 1998. godine do danas odobreno 2,6 milijarde eura, angažirana je polovica tog iznosa, otplaćeno nešto manje od milijardu eura, a preostali dug iznosi 317 milijuna eura.

Novac od MMF-a ide entitetima

Sredstva iz aranžmana s MMF-om ne koriste institucije Bosne i Hercegovine, niti se uplaćuju u proračun bh. institucija, nego se novac uplaćen na račun Centralne banke Bosne i Hercegovine odmah doznači na račune Vlade Federacije i Vlade RS-a, objašnjavaju u Ministarstvu financija i trezora Bosne i Hercegovine.

Na upit gdje i na koji način se novac troši, u Ministarstvu finansija RS-a odgovaraju kako su ‘sredstva od MMF-a uvijek usmjerena na podršku budžetima, a podaci o aranžmanu su nešto što je transparentno od početka procesa’.

‘Način raspodjele sredstava od MMF-a je unaprijed definisan po principu raspodjele između entiteta i Brčko distrikta’, navode.

Iz Ministarstva financija Federacije nisu odgovorili na Al Jazeerin upit.

Kad su kreditni aranžmani s MMF-om u pitanju, postoje dvije vrste uvjeta koje se postavljaju pred one koji uzimaju sredstva od njih – financijski i nefinancijski. Dok su ovi prvi, po riječima Gavrana, “uglavnom povoljniji nego većina mogućih alternativnih izvora, a pogotovo povoljniji od zaduživanja na domaćem tržištu”, oni drugi su “mnogo složeniji i domaćim vlastima zahtjevniji, često i nemogući za ispuniti”.

“U mnogim slučajevima, posebni uvjeti iz aranžmana s MMF-om su pozitivna razlika u odnosu na uobičajene kreditne aranžmane i stvaraju pritisak za provođenje određenih korisnih reformi koje domaće vlasti inače ne bi provele. U nekim drugim slučajevima to nisu, odnosno mogu biti i destruktivni, jer su ipak fokusirani na interes kreditora, a ne države. Najaktuelniji primjer za Bosnu i Hercegovinu je bilo insistiranje na usvajanju štetnih izmjena propisa o akcizama i povećanja opterećenja na cijenu goriva. Zbog toga je, ipak, uvijek najbolja vlastita nezavisna odgovorna ekonomska politika, u kojoj kreditori ove vrste nisu potrebni. Mi tako nešto u Bosni i Hercegovini, nažalost, nemamo, niti je na vidiku”, navodi Gavran.

‘Model sužene vlade’

Govoreći o mjerama koje MMF nameće vladama u procesu otplate dugova, Milojević ukazuje kako je riječ o dvije vrste zahtjeva – ili su to “sve odlučniji zahtjevi o uvođenju mjera štednje u potrošnji budžeta, ili uvođenje mjera i instrumenata kojim će se dodatno uvećavati državni prihodi koji su potrebni na narasle kreditne otplate, s obzirom da dosadašnji izvori budžetskih prihoda neće biti dovoljni”.

“Prva najava da smo ušli u fazu odbrojavanja posljednjih koraka našeg propadanja u dužničko, kolonijalno ropstvo stigla je od Evropske unije, koja je imala odlučujuću ulogu u donošenju odluke o akcizama na gorivo, jer su ocijenili da budžetska sredstva za otplate kredita za autoputeve nisu dovoljna. Sličnog sadržaja je i sadašnji zahtjev MMF-a da se odustane od povećanih isplata za lična primanja, jer treba štediti budžet za otplatu dugova. Nakon izbora, sigurno je da će se odlučnije krenuti u pribavljanje sredstava za otplate dugova, čime će se naše propadanje ubrzati”, prognozira Milojević.

Podsjećajući kako je takav fenomen poznat kao “model sužene vlade”, nabraja kako će uslijediti zahtjevi za značajnije smanjenje plaća u javnom sektoru, nakon čega slijede zahtjevi za masovnijim otpuštanjima. I onda, kad ni to ne bude dovoljno za otplate naraslih rata, najavljuje uvođenje novih i uvećanje postojećih poreza, kao i porast cijena javnih usluga.

“S obzirom da sve to neće biti dovoljno za narasle otplate, to završava u preuzimanju izdašnih prirodnih bogatstava, što je posljednji i najpouzdaniji dokaz da se stiglo do kraja – do propadanja u dužničko, kolonijalno ropstvo, čemu smo se opasno približili”, upozorava Milojević.

Izvor: Al Jazeera