TEME

Niski udarci visoke diplomatije preko Twittera

Britanski ambasador Dalgleish izgubio je opkladu od hrvatskog kolege Pokaza i dao diplomatiji duhovitiju notu - cijeli dan je nosio hrvatski dres (Twitter)
Mladen Obrenović
Published On 14 Jul 2018
|
Ažurirano: 
30 Jun 2020
11:40 PM (GMT+2)

Komunikacija se odavno preselila na društvene mreže, a politika na sportske terene i to nije nikakva novost, no kad se u bespućima Facebooka ili Twittera potakne verbalna kavga kojoj tu nije ni mjesto, ni vrijeme, a pogotovo kad akteri budu visoki diplomati, stvari postanu puno ozbiljnije. Nije neuobičajeno očekivati svakakve poruke, pa i vrijeđanje, govor mržnje, nacionalizam i šovinizam od tzv. cyber warriors. Ipak, kad obračun počnu dva veleposlanika ili barem ljudi iz njihove blizine, onda to zna biti vrlo nezgodno, pogotovo za državu u kojoj djeluju.

Upravo se to nedavno dogodilo kad su, uoči utakmice Hrvatske i Rusije u četvrtfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva, tvitali američki i ruski diplomati akreditirani u Zagrebu. Prvo je američki veleposlanik u Hrvatskoj, Robert Kohorst napisao: „Vjerojatno svi znaju za koga navijam“ na što su mu iz Veleposlanstva Rusije odgovorili: „Hoće li SAD možda još platiti LNG, pomoći Agrokoru ili ukinuti vize za Hrvate?“. I jedni i drugi koristili su smajlije, no svima je jasno kako je to bio nastavak, samo na drugom terenu, diplomatske prepirke o američkom, odnosno ruskom utjecaju u Hrvatskoj.

Ruski tweet ubrzo je uklonjen, no ne i Kohorstov.

Iskusni hrvatski diplomat Ivica Maštruko ne samo da smatra neuobičajenim i neprimjerenim, nego i „suprotnim svim dobrim diplomatskim običajima da se veleposlanici dviju zemalja u zemlji domaćinu prepiru i prepucavaju preko sredstava javnog informiranja i društvenih mreža“. Smatra i kako je trebala reagirati i hrvatska diplomacija, ali i najviši državni dužnosnici te „upozoriti diplomate da to nije sukladno dobrim diplomatskim uzusima, kao i da je neprimjereno ponašanje prema zemlji domaćinu“.

Direktno do šire publike

Dok su kanali utjecaja na auditorij bili isključivo jednostrani, dakle plasirani kroz konvencionalne medije, diplomatu su na razne načine pokušavali u njih plasirati svoje informacije, podsjeća Boris Varga. No, društvene mreže omogućile su direktan izlazak političara i diplomata pred široki auditorij, nastavlja, bez posredništva tradicionalnih medija i institucija.

Goran Bandov dodaje kako bi se „pri tome uvijek moralo pripaziti da razina javne diplomatske komunikacije bude na primjerenom nivou, jer je jedna od glavnih karakteristika diplomatske komunikacije umijeće diplomate da vam izgovori tako grube riječi, a da ih vi s radošću poželite čuti ponovo“.

„Kad je u pitanju Svjetsko nogometno prvenstvo očito je da se nogomet i sport stavlja, a to nije od sada ili odnedavno nego posljednjih desetljeća, u funkciju političkih ciljeva – bez obzira je li u pitanju korupcija u osiguravanju domaćinstava raznih olimpijskih igara ili svjetskih prvenstava ili korištenja tih događaja za političko-propagande svrhe. Međutim, to su promjene na koje smo već naviknuti jer je populizam svih mogućih vrsta i manipulacija svim mogućim ljudskim aktivnostima – bez obzira je li riječ o sportu, turizmu ili gospodarstvu – u funkciji prizemne politike“, konstatira Maštruko.

Raspad Jugoslavije počeo na stadionima

Kad su diplomacija, politika i sport u pitanju, nogomet je odavno prestao biti samo sportsko natjecanje jer se i s terena, a pogotovo s tribina i oko samih događaja šalju konkretne i vrlo jasne političke poruke. Politički analitičar Boris Varga, u tom smislu, podsjeća da je „široko podgrevanje nacionalističkih strasti pred raspad bivše Jugoslavije počelo upravo na fudbalskim tribinama“.

„Najvažnija sporedna stvar na svetu je idealno mesto za populističke i nacionalističke ideje jer fudbal pruža izlazak na široke mase. Ako govorimo o nižoj razini političkog i diplomatskog delovanja, onda je to isključivo u kontekstu iskonskog pretvaranja stadiona i tribina u arene u koje se izmeštaju savremeni konflikti“, kaže Varga.

No, upućuje i preporuku političarima i diplomatima za koje kaže kako „moraju da kontrolišu svoj govor, posebno kada su u pitanju mečevi između državnih reprezentacija i kada publika prazni psihičke ventile“.

„Fudbaleri nisu gladijatori, a manipulacija masama uz pomoć sportskih igara koje bi trebale povezivati narode i ljude dehumanizacija je sporta čime bi se trebale ozbiljnije pozabaviti razne međunarodne, a ne samo sportske organizacije“, smatra Varga.

Twitter kao odličan kanal za slanje poruka

Samo prisustvo političara i državnika na tribinama i svečanim ložama – bez obzira bili ogrnuti tek šalom ili imali na sebi dres reprezentacije svoje države – već je dovoljna poruka, ispraćaj ili doček reprezentativaca također, baš kao i obećanje novčane nagrade za konačnu pobjedu. I kad to nije dovoljno, sve se prenese u medije, a potom i na društvene mreže.

Pocupkivanje u svečanoj loži

Nogometna diplomacija može imati i svoje iznenadne situacije čemu je u posljednjih 15-ak dana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – prvo u svlačionici stadiona u Nižnjem Novgorodu, a potom i u svečanoj loži u Sočiju – dala „poseban doprinos“.

„Sve to ne svjedoči da se na niže razine spušta diplomacija, nego hrvatska predsjednica. Njeno pocupkivanje u stilu cajke i ‘zavrtanje žarulja’ pred cijelim svijetom nikako ne pridonosi ‘nogometnoj’ ili bilo kakvoj drugoj diplomaciji, a još manje ‘ugledu Hrvatske u svijetu’, nego jedino i samo tome da se taj svijet hrvatskoj predsjednici smije“, konstatira Zvonimir Alač, novinar hrvatskog portala Index.

Od slavlja u Sočiju, skandalozniji mu je „upad“ Grabar-Kitarović u svlačionicu nakon utakmice s Danskom. Nazivajući je „serijska grliteljicom“, podsjeća kako se tom prilikom „bacila na znojne i polugole mladiće, od kojih su neki u tom trenutku na sebi imali samo gaćice“. „I tu je na djelu spuštanje predsjednice na niže, tuzemne i regionalne razine, na kojima obitava kao, kako je prozvaše, prava ‘Kraljica majka Balkana'“, kaže Alač.

Kad je diplomatska komunikacija u pitanju, ona se također prilagođava modernim trendovima i tehnološkim dostignućima jer je, kako primjećuje Goran Bandov, stručnjak za međunarodne odnose i međunarodno javno pravo, te prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, protok informacija sve ubrzaniji i jednostavniji.

„Diplomatske aktivnosti na društvenim mrežama su najčešće izraz javne diplomacije, gdje se šalju poruke koje bi trebale pomoći u pozitivnom brandiranju države ili međunarodne organizacije koju određeni diplomata zastupa“, navodi Bandov.

Podsjeća i kako je prije nekoliko godina konstruiran novi pojam – Twitter diplomacija ili twiplomacija – koja je zauzela vrlo značajno mjesto u diplomatskom komuniciranju, ali i iznošenju političkih stavova vodećih ljudi svjetske politike. O tome doista svjedoči i površan pogled na spomenutu društvenu mrežu koja je i novinarima, upravo zbog činjenice da su institucije, stranke, političari i diplomati sve aktivniji tamo, vrlo dobar izvor novinarima.

„Definitivno je to izvrstan kanal za slanje javnih poruka, ali su pri tome ostali i oni standardni redovni komunikacijski modeli diplomacije strogo definirani s diplomatskim protokolom ili u sklopu tihe i tajne diplomatske aktivnosti“, navodi Bandov.

Žuta diplomatija

No, postavlja se pitanje spušta li se diplomacija, a za političko djelovanje na širem planu da se ne govori, na neke znatno niže razine komunikacije, koje više priliče anonimnim komentatorima na društvenim mrežama, nego visokim diplomatima. Bandov odgovara kako se „diplomatske poruke uvijek prilagođavaju onome kome se prosljeđuju“. Ako nisu strogo vezane uz diplomatska protokolarna pravila, nastavlja, odišu i osobnom notom onog tko ih šalje.

„Posebni je izazov kada poruku morate definirati kroz 280 znakova kao što predviđa Twitter, jer se može ostaviti dojam oštrine ili različitih mogućnosti tumačenja napisanog, što bi u nekom dužem tekstu moglo biti izbjegnuto, uslijed mogućnosti dodatno pojašnjenja prvotno napisanog“, kaže Bandov.

Kao primjer koji je Twitteru donio „vjetar u leđa“ Varga navodi američkog predsjednika Donalda Trumpa. Za njega kaže da je „sirovom trendu selidbe reality shows i tračaranja s malih ekrana marginalnih učesnika na društvene mreže profila visokorangiranih političara i diplomata dodatno podigao lestvicu“.

Cijeli fenomen, spuštajući ga u balkanske okvire i polemike o tome tko i zašto navija za Hrvatsku ili Srbiju, a u slučaju Aleksandra Vučića koji neprestano ponavlja kako daje podršku Rusiji, naziva „žutom spoljnom politikom i diplomatijom“. I nogomet tome daje idealnu podlogu.

Sve bi, na kraju, bilo puno lakše da se velika nogometna natjecanja koriste za nešto drugo – promoviranje sportskih vrijednosti, prije svega – a manje za politiku ili da budu s puno manje tenzija. Upravo tome može poslužiti primjer opklade britanskog veleposlanika u Zagrebu Andrewa Dalgleisha i hrvatskog veleposlanika u Londonu Igora Pokaza. Nakon što je Engleska izgubila od Hrvatske u polufinalu i Dalgleish je izgubio opkladu, pa je cijeli jedan dan morao nositi dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Izvor: Al Jazeera