Travnički sedlar čuva stari zanat od zaborava

Sedlarski poziv je zasebna orijentacija u kožarskoj djelatnosti, kojoj su prilazili najbolji kožari i istinski zaljubljenici u spoj praktičnosti, postojanosti i plemenite životinje. Danas sedlarski zanat u Travniku počiva i završava se na jednom čovjeku.

U skromnom dućanu, smještenom uz glavnu ulicu u centru Travnika, boravi Mirsad Hrustanović, stari kožar, koji je ujedno i posljednji sedlar u cijeloj Bosni i Hercegovini, a prema njegovoj pretpostavci, i u čitavom regionu.

“Žao mi je nekad napraviti tu procjenu, ali meni se javljaju mušterije iz cijelog regiona, od Makedonije do Slovenije. Po tome zaključujem da se niko, odnosno rijetko ko, bavi ovim poslom osim mene na prostoru čitave bivše Jugoslavije”, kaže Hrustanović.

Mirsad je penzionisani kožar. Do rata u Bosni i Hercegovini radio je u fabrici obuće Borac u Travniku i nakon radnog vremena je provodio dodatne sate u radionici kod starog travničkog majstora Franje, dodatno se usavršavajući za poziv satlera, nama poznatijeg sedlara.

Kožarski zanat je u travničkom kraju bio toliko rasprostranjen da je za vrijeme bivše države prerastao u zasebnu industriju, koja je nudila priliku za zaposlenje lokalnog stanovništva. Ali, privilegija pravih majstora koji nikad nisu pokleknuli pred navalom masovne proizvodnje ostala je izrada opreme za konje.

“Ovaj posao sam naslijedio od pokojnog majstora Franje i počeo sam time baviti 1985. godine. Izrađivao sam novčanike i sitnu kožnu galanteriju, a rat me je preorijentisao na konjsku opremu. Ovaj dućan sam otkupio 1995. godine i od tada sam samostalni satler. Ratnih godina nije bilo goriva, tako da je konj bio daleko češća pojava nego što je to danas, i tada se moglo pristojno živjeti od izrade konjske opreme”, kaže Hrustanović.

U minula vremena, kada je konj, osim što je posjedovao epitet plemenite životinje, bio i pomagalo za rad, u travničkom kraju uzgajano je na hiljade takvih životinja. Početkom ovog vijeka broj konja u Srednjoj Bosni naglo opada, a Mirsad kaže da ih sada ima svega nekoliko desetaka.

“Sada je broj konja na širem prostoru ovog dijela Bosne sveden na najviše 50, mada sumnjam da ih ima i toliko. Vlasnici ih uglavnom drže iz ljubavi i hobija, a ima i broj onih koji ih još uvijek eksploatišu za rad u šumi”, govori Hrustanović.

Kineska roba uništava ručni rad

Osim proizvodnje opreme za konje, Mirsad ručno izrađuje visoko kvalitetnu kožnu galanteriju, opasače i remenje za lov, futrole za oružje, pa čak i ženske tašne, ne bi li se uklopio u neki od aktuelnih segmenata potražnje na tržištu.

“Problem je što je ručna izrada predmeta od kože dio historije, niko više ne cijeni kvalitet. Kina nas je izbacila iz posla, masovna proizvodnja koja imitira formu je preuzela sva tržišta, od privjesaka do namjenske opreme za profesionalce. Kinezi još uvijek nisu počeli imitirati konjsku opremu, bar ne da sam to ja vidio, pa to malo tržišta što je ostalo održava mi posao. Sve drugo što sam probao s kožom imam samo kako bih popunio prostor”, navodi stari zanatlija iz Travnika.

Kao i kod svih tradicionalnih zanata, i kod sedlarskog osnovni problem je nepostojanje adekvatnog tržišta kako bi se održao kontinuitet u proizvodnji. Međutim, ovaj travnički sedlar prepoznaje sezonu u svom radu, oslanjajući se na popularna narodna takmičenja konja u vuči balvana.

“Počeli su mi se javljati unazad par godina i priznajem da se svake godine pročuje za moju opremu sve dalje. Ove godine mi dolaze mušterije iz Makedonije i Hrvatske. Mada ne mogu pričati o redovnim mušterijama, jer ko jednom opremi svog konja, teško da će mu se ta oprema oštetiti”, navodi Hrustanović.

Zanat koji je teško naslijediti

Mirsadov sin Ismir, pored pozitivnih pomaka i jedinstvenog tržišta na kojem djeluje radnja njegovog oca, ne vidi perspektivu u porodičnom poslu.

“Meni je žao, ali ja ne mogu naslijediti ovaj posao od tate. Već pet godina radim s njim i pomažem mu toliko da ne tražim pare za džeparac. Nešto više od toga ne mogu očekivati u ovoj radnji. Ja sam s diplomom ekonomiste i dalje nezaposlen, ali ne vidim ni da bi se od ovog posla moglo živjeti”, smatra Ismir Hrustanović.

Mirsad je svjestan situacije, pa pored sve ljubavi prema poslu i želje da porodica ostane na okupu, svog sina savjetuje da zaposlenje potraži negdje izvan granica Bosne i Hercegovine.

“Moja radnja je registrovana kao ‘stari zanat’, stoga imam neke paušalne poreze i dažbine, jer sam u penziji. Status radnje ne mogu prenijeti na sina i samim tim ne mogu prepustiti zanat djetetu da mu još i to bude teret u životu. Meni je ovo preostalo da radim samo zato što prema ovom pozivu gajim veliku ljubav, a da sjedim kod kuće – stvarno ne mogu. Svom djetetu savjetujem da ide vani, negdje u inostranstvu da traži svoju sreću”, priznaje Hrustanović.

Mirsad kaže da je on sedlar koji gotovo da i ne proizvodi sedla, kaže da s vremena na vrijeme popravi i utegne ishabano, jednostavno, on to doživljava kao pokazatelj da je posla za njega sve manje i da ta tradicija polako ide u zaborav.

“Ja ću raditi koliko budem imao snage, ne mogu planirati puno, jer sam i sam krhkog zdravlja, ovaj zanat nisam uspio prenijeti ni na koga, jer realno sve je manje potrebe za njim. Bojim se da poslije mene nestaje i tradicija ručne izrade komota i kisova za konje”, poručuje Mirsad Hrustanović, travnički satler.

Izvor: Al Jazeera