Zagreb, metropola koju ‘krase’ zastave na vjetru

U Zagrebu su u posljednje vrijeme, uz fontane, počele nicati zastave – tisuće hrvatskih zastava, zastava Grada Zagreba i drugih postavljene su po stupovima duž cesta, na ulazu u grad…

Prema pisanju medija, natječajem se traži tvrtka koja će ih postaviti još gotovo 30.000 – do kraja godine sa stupova i barjaka bi se, prema tim informacijama, trebalo vijoriti blizu 46.000 raznih zastava, za što bi bili utrošeni milijuni kuna.

To su podaci koje u Gradu nisu potvrdili, budući da do zaključenja teksta nisu odgovorili na upite Al Jazeere o brojkama, cijeni, detaljima nabavke i plana sa zastavama i niz pitanja koja mnogi u Zagrebu smatraju daleko važnijim od takvog ukrašavanja grada i trošenja novca na to, strategijom upravljanja, ali i nagađanjima o privatnim interesima u nekim gradskim poduhvatima.

Gamulin: Degradiranje zastave

Urbanist Niko Gamulin kaže kako se u vezi zastava i ne radi o ukrašavanju, nego ga to podsjeća na nekadašnji cirkus, koji je, dolazeći u Zagreb, po stupovima diljem grada postavljao plakate, zastave i obavijesti o svom dolasku. Koristiti zastavu za ukrašavanje je, kaže, gotovo pa vic.

Svako normalan će otići

U Zagrebu se, kaže Švaljek, radi o predmodernom, ‘šerifovskom’ načinu upravljanja, u kojem kontrolu ima jedna osoba i za koji ne nalazi opravdanje.

No, problem je, ističe, što ne samo oni koji su u politici ne reagiraju na to dovoljno, nego niti građani, iako primjećuje više nervoze i reakcija među njima.

‘Grad ne ide nikuda, grad stagnira, novci odlaze u vjetar, s tim novcem se ne rješava ništa, grad samo slučajno funkcionira i dalje, jer ipak je gradski proračun dovoljno bogat i mi svi dovoljno plaćamo te komunalije da se taj sustav još kako-tako održava. Međutim, grad objektivno ne samo da stagnira, nego relativno pada u odnosu na sve ostale gradove. Zato kažem da nema te pronatalitetne ili populacijske politike koja bi zadržala mlade ljude u takvom gradu i takvoj zemlji. Svatko normalan će otići, svatko tko vidi imalo šanse za sebe bilo gdje drugdje će iz ovakve sredine otići.’

“Sad kad idemo, na primjer, Vukovarskom ulicom jedan stup je opterećen dole plakatima, pa nekim reklamama, sad još i tim zastavama – to je zbilja postalo nešto malo neugodno i nesretno uopće za uređenje grada. Zastava može biti simbol, ali ona mora biti simbol na određenom mjestu, tamo gdje joj je mjesto. I od nje se može napraviti čak i umjetničko djelo, ako se napravi grupa zastava ili nešto, ali to mora biti ispred neke državne ili javne ustanove.”

Takvo korištenje zastave, navodi, zapravo je njezino degradiranje, a k tome je sve izvedeno nestručno, bez uzimanja nekih bitnih stvari u obzir – kod jačeg vjetra sjevernjaka, kaže, zastave se razlete.

“Slučajno sam imao priliku prolaziti Jadranskim mostom i Jadranskom avenijom kada je svih tih stotine i stotine zastava bilo potrgano. Bila je to velika oluja i to je trebalo popravljati, a to sve plaća Grad Zagreb.”

Tako su zastave kao nacionalni simbol – računajući, kaže, da se u nacionalni simbol ne smije dirati – iskorištene u funkciju ukrašavanja grada, što smatra kontraproduktivnim.

Provincijalizacija glavnog grada

“Ovi su mislili da će zbog toga što stavljaju hrvatske zastave dobiti neke više poene, kao što [gradonačelnik Zagreba Milan] Bandić misli da će s time dobiti neke poene. To nema veze s tim, zastava ima svoje propise i zakone kad se stavlja, kad se skida.”

Gamulin ističe da Zagreb ima izvanredne dizajnere, ali očito neki drugi odrađuju poslove, a grad se provincijalizira.

“Upravo tim lošim dizajnerskim elementima, kao što su te zastave, nove oznake za ulice, košare za smeće, kojih je netko postavio 4.000, koje služe samo za reklamu. Jako su nespretne uopće za bacati unutra, moraju se dotaknuti ona vratašca, koja su uvijek prljava”, kaže Gamulin, dodajući da su mu se slijepe osobe žalile kako im te kante smetaju u kretanju.

Tu su i ljetne terase, koje se postavljaju samo za što više stolica, bez razmišljanja o prometu, pješacima, okupljalištima građana…

Zastave su samo jedno od pitanja koja se u posljednje vrijeme tematiziraju u Zagrebu – javnost su zaintrigirale izjave gradonačelnika Milana Bandića koje ukazuju na razmatranje mogućnosti naplate parkinga čak i na rubnim dijelovima grada, naknadno demantiranog ukidanja karte za Zagrebački električni tramvaj od četiri kune (55 eurocenti) za polusatni prijevoz, uvedene uoči lokalnih izbora, moguće uvođenje novih karata po novim cijenama… Odluke još nisu donesene.

Najavljuje se i rekonstrukcija kritične prometne točke, “noćne more” brojnih domaćih vozača/ica i posjetitelja Zagreba – remetinečkog rotora – za koju struka upozorava da će samo zagušiti druge lokacije, a bit će potrošene deseci, pa i stotine milijuna eura.

Jedan od problema na koje se Zagrepčani najviše žale su kronične prometne gužve, zbog kojih putovanje na i sa posla može trajati satima.

Grad na rijeci s malo mostova

Prometni stručnjak Željko Marušić smatra da je najveći problem nekvalitetan javni prijevoz i preskup taksi, zbog čega je u prometu velik broj automobila u kojima se u prosjeku vozi 1,1 do 1,2 osobe.

Dugoročno se, kaže, problem može riješiti izgradnjom metroa kroz središte i povezivanjem sa željezničkom mrežom, no rješenje treba naći što prije koristeći suvremene tehnologije, koje bi omogućile jeftiniji javni prijevoz i time manji broj vozila.

Golem problem je loša prometna strategija – Zagreb od svih velikih svjetskih gradova na rijeci, ističe, ima najmanje mostova.

Umjesto da se izgradi jarunski most i tako rastereti remetinečki rotor za 20 do 30 posto, forsira se njegova rekonstrukcija koja neće riješiti problem, jer će se samo stvoriti kaos na drugim točkama.

Ne slaže se s naplatom parkinga u rubnim dijelovima, jer bi to bio udar na najsiromašniji sloj građana, a objektivne potrebe nema. Problem su, kaže, premali broj parkinga i previsoke cijene.

“Kao da nije dovoljno upozorenje da je, usprkos velikog pritiska na parkiranja, većina garaža prazna. Velik broj parkirnih zona pretvoren je u ugostiteljske objekte.”

U vrtićima je stanje bolje, ali…

Sindikat obrazovanja, medija i kulture organizirao je svojevremeno prosvjede za bolje uvjete rada u gradskim vrtićima, ali i da upozori na mobing.

Njihove su akcije, kaže predsjednica SOMK-a Božica Žilić, urodile plodom – ravnateljica na koju su se žalili je smijenjena, kolegica vraćena na posao, a uspjeli su postati socijalni partner Gradu, uspostavili bolju komunikaciju, Grad se dodatno angažirao oko većeg izdvajanja novca za bolje uvjete i općenito u vezi predškolskog odgoja.

Ipak, i dalje se od njih preusmjeravaju sredstva za ono što je planirano, treba raditi na izgradnji vrtića, adekvatnosti prostora i njihove sigurnosti, i dalje je previše djece u odnosu na broj odgajatelja, odnosno u neskladu s državnim pedagoškim standardom, treba uložiti još više sredstava za kupnju najosnovnije opreme – od igračaka, didaktičkog, pa i potrošnog materijala.

Premalo se gradi i stvara uvjeta, ali su dobili obećanja da će se stvari mijenjati.

Roditelji, unatoč većim ulaganjima Grada, i dalje moraju ‘uskakati’ s pribavljanjem niza potrepština – od papirnate galanterije, do čaša ili bojica.

Pritom ne prave problem, ali kaže kako to ipak nije njihov posao.

‘To bi zbilja trebao osigurati Grad, jer on mora biti ozbiljan i odgovoran osnivač gradskih vrtića, jer on to jeste, pa prema tome, mora i ulagati onoliko koliko ovaj sustav treba. I ono što želim naglasiti, često čujemo da Grad izdvaja znatna sredstva – to stoji – ali mi ne želimo da su to znatna, mi želimo da su optimalna i da su onoliko koliko treba, a to je daleko više od onoga što je sada.’

Švaljek: Ignoriranje i iživljavanje

Oporbena zastupnica u Gradskoj skupštini Sandra Švaljek kaže kako, osim zastava i fontana, ima još sličnih primjera za koje teško nalazi objašnjenje osim u nekakvom privatnom interesu.

“Jednostavno se vidi da su tu stvari izmakle kontroli, kao da je gotovo riječ o iživljavanju novcem građana i ignoriranju potreba građana, a s druge strane očito je da se ne radi o istinskom ukrašavanju grada, ili zadovoljavanju neke potrebe, ili djelovanju u skladu s nečim što su građani izrazili kao svoj interes”, kaže Švaljek, dodavši da je bahatost uzela toliko maha da više ne postoji nikakva kontrola u trošenju proračunskog novca.

S druge se strane, tvrdi, ne rješavaju veliki problemi i ne realiziraju kapitalni projekti, koji se najavljuju i više od desetljeća.

“Tu je možda žičara nešto što utjelovljuje tu svu nesposobnost i nespremnost da se izvrše obećanja i da se realizira projekt koji u biti u startu i nije bio velik – ako se žičara mogla izgraditi prije 50 godina, onda danas više stvarno nemamo nekakvog opravdanja”, kaže Švaljek, dok je Bandić najavio da će žičara proraditi zadnjeg dana 2018. godine.

U pitanju su, kaže, deseci projekata, među njima i oni vezani uz vodoopskrbu i kanalizaciju tamo gdje ih još nema, a toga ima i u naseljima gotovo u središtu grada. Dio grada na zapadu prometno je, tvrdi, potpuno začepljen i odsječen, pa su počeli i prosvjedi građana. Tu su, kaže, i projekti koji su ušli u proračun ove godine, a nisu realizirani.

“To je niz projekata koje se iz godine prepisuje i ništa od toga. Sad se opet najavljuje rotor – vjerujte mi, bez obzira koliko sad izgleda da je taj projekt blizu realizacije, stvarno sam već skeptična prema tome da se ijedan veliki projekt u Zagrebu može realizirati.”

Uvođenje naplate parkinga u rubnim dijelovima grada, kaže, bilo bi suprotno suvremenim prometnim rješenjima – rasterećenju središta grada od automobila.

‘Inspiracija jedne osobe’

“To znači da automobile trebamo ostavljati doma, na periferiji, a ne uvoditi naplatu parkinga na periferiji – tamo gdje živimo moramo moći ostaviti auto bez naplate, sjesti u autobus ili tramvaj i dovesti se do središta grada javnim prijevozom, ili sjesti na bicikl ili propješačiti, a ne micati auto zato da ne bi plaćali plaćali parking tamo gdje živimo”.

Vožnja javnim prijevozom za četiri kune, pogotovo na kratkim relacijama, da se bez automobila stigne središte grada smatra potrebnim i opravdanim, kada bi bilo element neke dugoročne strategije. No, cijene padaju ili rastu, a nitko, kaže, ne zna zašto.

“To nije element dugoročne strategije, jer se samo par mjeseci nakon izbora već spekulira o tome da će se cijena karte mijenjati, da će rasti.”

Stoga Švaljek zaključuje kako u Zagrebu nema plana, strategije i dugoročnog usmjerenja, već je sve stvar hira i političke potrebe u nekom trenutku, “inspiracije” jedne osobe koja donosi sve odluke u gradu, pa i one najbanalnije.

Izvor: Al Jazeera