O Božiću, Isusu, Badnjaku…

Dok su političari ispratili staru, obilježili Novu godinu i sumirali rezultate nerada u protekloj godini ocjenjujući ih uspješnim, građani i građanke su pregladnjeli i od svakodnevnice poludjeli.

Današnji dan će proći u prazničnom veselju, troškovima, ali i u neradu. Poznato je da se po novom kalendaru 7. januar tradicionalno obilježava kao pravoslavni Božić. Dok se misaono i idejno pripremam za pisanje ovog članka i samu sebe pitam: kako da ispričam nešto o hrišćanstvu, Isusu,  Mariji, Božiću, narodnim običajima i vjerovanjima, a da se to ne ponavlja?

Jer u BIH život se, pa i pisanje, svodi na reprize. Kako da budem spisateljski drugačija, a da novinarski odgovorim ciljanom zadatku, a da čitatelje ne razočaram. Možda, sjećanjem na prošlost, magijom i uz pomoć duše predaka izazovem blagostanje i sreću?

Hrišćanstvo

Hrišćanstvo je jedan od najrazvijenijih religijskih sistema na svijetu. I mada se preko svojih sljedbenika sreće na svim kontinentima, a na nekim apsolutno vlada (Evropa, Amerika, Australija), ono je prije svega religija Zapada.

Ustvari, to je jedinstvena religija (ako se ne računaju njene podjele na mnogobrojne crkve, vjeroispovijesti i sekte) koja je karakteristična upravo za Zapadni svijet kao protuteža Istočnom s njegovim mnoštvom različitih religijskih sistema.

Korijeni hrišćanstva zadiru u kulturu drevnog Istoka, odakle je ono crpilo svoj bogati mitsko-poetski i ritualno-dogmatski potencijal. Preko nekih odvojenih crkava (bila to jermenska, koptska ili sirijska) i sekti (nestorijanska i dr.) ono i sada djeluje u nizu regiona Istoka, da ne govorim još o misionarskom osvajanju mnoštva regiona Istoka u posljednjih nekoliko vijekova.

Hrišćanstvo se temelji na štovanju Isusa Hrista (Isusa Mesije) kao Sina Božijeg, u kojem se Bog, za većinu hrišćanskih zajednica, na jedinstven način objavio čovjeku. Pritom hrišćanstvo u tom istom Isusu vidi stvarnu povijesnu osobu, čovjeka beznačajna društvenog položaja koji je za života bio nepoznat izvan rubne pokrajine Rimskog Carstva u kojoj je živio i umro.

Ko je bio Isus Hrist?

Prema hrišćanskom učenju, osnivač hrišćanstva je rođen u Vitlejmu (Betlehemu) u Palestini od Djevice Marije, posredstvom Svetoga Duha za vrijeme rimskog cara Augusta.

U liku Isusa Hrista izražena je osnovna gnostička misao, koja je postojala i u drugim prethodnim religijama, o spasitelju koji dolazi na svijet da spasi ljude. Prema gnostičkim učenjima na području Rimskog Carstva, na početku nove ere, spasitelj proistječe iz Boga kao duh, a na svom putu do zemlje poprima sve veći broj osobina zemaljskog bića, da bi konačno poprimio oblik čovjeka.

Kao čovjek širi svoje učenje o spasu među ljudima. On se i žrtvuje za ljude mučeničkom smrću, da bi kasnije uskrsnuo i vratio se u nebo kao duh, da se opet sjedini sa Bogom koji ga je poslao na zemlju.

Mišljenja povjesničara o ličnosti Isusa su podijeljena, još uvijek se proučavaju izvori hrišćanstva. Pri letimičnom uvidu i vidljivo je da su ti izvori mnogostrani i da je hrišćanstvo sinkretički pokret koji je nastao na razvalinama hebrejskog monoteizma.

Šta kaže historija?

Za većinu vjernika, Božić je radosna proslava Isusova rođenja. Slavi se tri dana. Moderna historijska nauka smatra da Isus nije ni rođen na Božić.

Božić je paganski praznik Sol invictus u kome je personificirano Sunce kao Bog. Sunce je u solarnim religijama poštovano kao sin ili oko nebeskoga Boga. I kod starih Slovena poštovan je Bog sunca i vatre pod imenima: Svarog, Dažbog, Svarožić i Svantovid.

U nekim visokim civilizacijama ratničkih naroda Babilonjana i Egipćana za faraona Ehnatona i u Rimu za cara Aurelijana, Nepobjedivo Sunce je vrhovni Bog koji se poštuje sa državnim kultom.

Uzima se da je Božić, kao naziv praznika, preuzet iz mitraizma i to relativno kasno, u trećem stoljeću nove ere. Obilježava se neposredno poslije zimskog solsticija-kratkodnevnice 21. 12. Paganski narodi su obilježavali ovaj hrišćanski praznik svojom folkloristikom.

A, šta arheologija?

Ta nauka je dala u posljednjih pola vijeka zapažene rezultate i u „biblijskoj arheologiji“.

Godine 1961. u Cezareji je pronađena kamena ploča s imenom Pontija Pilata. To je bio jedan od rijetkih izvanbiblijskih dokaza o postojanju tog nesretnog čovjeka. Vitelije, upravnik Sirije, i Pilatov pretpostavljeni takođe je povijesna ličnost.

Godine 1945. izraelski je profesor Sukenik pronašao zapečaćen grob u Talpiotu, neposredno pred samim jerusalimskim vratima. Nikada ga nisu otvorili pljačkaši grobova, tako da je unutrašnjost bila netaknuta.

U grobnici se nalazilo pet osarija, kamenih lijesova. Stil ukrašavanja, kao i pronađene kovanice, pokazali su da je nadgrobna ploča postavljena 50. godine. Ime Isus se pojavljuje na dva lijesa. Na jednom na grčkom piše Iesou iou („Isuse pomozi“) a na drugom na armejskom jeziku stoji Yeshu’ Aloth ( „Isuse daj da uskrsne!“). Na oba kamena nalazi se krst.

Interpretacija profesora Sekunika je da se radi o najranijim hrišćanskim grobovima, naravno, nije ostala bez prigovora. Njegovo tumačenje se ipak može smatrati najvjerovatnijim. To je fundamentalni dokaz hrišćanske vjere u Isusovu moć da uskrsne mrtve. I to manje od 20 godina nakon njegove smrti.

Badnjak

Vidljivo je da postoje sličnosti obreda i običaja koje su vezane uz badnjak u katoličkoj i srpskoj pravoslavnoj tradicijskoj kulturi. A, i o etimološkom porijeklu naziva badnjak izneseno je nekoliko teorija.

Smatra se da je sam naziv starocrkvenoslavenskog porijekla ili je od pridjeva badar, pa otud i izvedenica; razbadriti se, razbuditi se, biti budan. I zaista većina Pravoslavaca se spremno, budno priprema za Badnjak.

Uglavnom se koristi drvo cera, a ako njega nema, onda hrasta, graba ili drugog tvrdog drveta. Jer, cer i hrast su dugovječna drva simboliziraju Božju vječnost. Smatra se da se njim grijao novorođeni Isus u pećini, ali to je i drvo na kojem je bio i razapet. Etnolozi opet ovo drvo povezuju sa slavenskim bogom Perunom.

Danas, u urbanijim sredinama na pijacama se kupuju grane cera. Po starim pravoslavnim običajima najstariji član, domaćin kuće bi rano u zoru otišao sa unucima da usječe badnjak. Pri tome je nosio kolač koji je domaćica pripremila. Običaj je bio da se prekrste, razlome kolač i po komad pojedu, a ostatak kolača ostave na panj usječenog badnjaka da ga životinje pojedu. Drvo se sječe s njegove istočne strane i obično unuk komad drveta nosi baki da ga blagoslovi domaćin, pri tome drvo pšenicom posipa domaćica.

Pravoslavci za Badnjak poste, domaćice pripremaju posna jela: najčešće bijeli grah, pogaču, ribu, posnu pitu. Kod drevnih Rimljana grah je bio pokojničko jelo.

Na Badnji dan se nekada mnogo manje jelo, ali se vino pilo. U nekim krajevima su se u badnjoj noći sjećali vuka, na komad krhotine stavljali bi po malo svake hrane, a odozgo uštipak. To su stavljali na smetljište govoreći: „Vujo moj, ne kolji mi ovčice, evo tebi sočice. Evo tebi tvoje, a miruj u moje.“ Ovim običajnim bajanjem zapravo su željeli dozvati mir i blagostanje.

Sujevjerja za Božić

Ima ih dosta, izdvajam neka.

Između Božića i malog Božića nisu se smjela tući goveda, niti bacati kamenje za stokom, jer se vjerovalo da će tako prebiti nogu stoci.

Kada bi tko umro između Božića, vjerovalo se da će se spasiti.

Djeca se nisu smjela tući od Badnjeg dana do iza Malog Božića, jer se vjerovalo da će onom tko u to vrijeme tuče djecu izrasti čir na stražnjici.

Vjerovalo se da će biti dosta meda u narednoj godini ako badnjak baca varnice oko sebe.

Ko se tokom godine sa nekim zavadio, na Badnji dan treba da se pomiri.

Na Badnji dan bi trebalo dugove i pozajmljene stvari vratiti. Na Božić ne valja pozajmljivati nikome ništa.

Ne valja zaspati dok Badnjak ne pregori.

I dalje su zagonetne ličnosti i Isus i Marija

Nemoguće je napisati Isusov životopis, a da bude u skladu s onim kako se danas shvaća povijest. Jer, veoma je malo podataka o njemu koji se mogu bar donekle pouzdano utvrditi, jer najraniji pisci, koji su se bavili iznošenjem njegovih čina i njegova ponašanja, nisu imali ciljeve koji bi bili strogo „historijski“ u današnjem smislu te riječi.

Isus, i pored svega iznesenog, ostaje i dalje zagonetna ličnost.

A, još zagonetnija ličnost hrišćanskog kulta je Isusova majka Marija. Neki rimokatolički vjernici smatraju da je ostatak života, poslije Isusova raspeća, provela u Nazaretu. Pravoslavna teologija smatra, naprotiv, da je putovala i na Atosu-Svetoj gori, razrušila hramove Apolona i Dijane i postavila temelje Svetogorske manastirske republike.

Umrla je na teritoriji današnje Turske.

Izvor: Al Jazeera