Bez uvoza hrane, Hrvatska bi bila gladna

Piše: Tomislav Šoštarić

Iako su Hrvatskoj fondovi Evropske unije na raspolaganju već tri godine, kao i tržište 500 milijuna ljudi, poljoprivrednici na pitanje kako ide posao odgovaraju s podsmjehom i mahanjem glavom.

Vedran Lešić, mladi poljoprivrednik i vlasnik uspješnog Obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva Agrolov iz Gradišta, i Goran Jančo iz Punitovaca kod Đakova, vlasnik najboljeg OPG-a za 2015. godinu, kažu kako Hrvatska, što se poljoprivrede tiče, nije iskoristila tri godine članstva u EU.

Lešić se bavi ratarstvom, krenuo je i u voćarstvo – orah, jabuka, bazga – i ulazi u povrtlarstvo. Planira i uzgoj ljekovitog bilja. Proizvedeno uglavnom izvozi, a potražnja za njemu zanimljivim kulturama stalno raste. Tu je i peradarska farma, na kojoj u jednom turnusu proizvede 24.000 komada pilića.

Srbija ima maline, Češka mak…

Država, kaže Lešić, mora pomoći jasnom strategijom – Srbija ima maline, Češka mak.
I Hrvatska bi trebala, navodi, izvršiti analizu neiskorištenih zemljišta i odrediti koju rjeđu, a traženu kulturu uzgajati.
A strategije, kaže, nema.
‘To se dosad pokazalo, poljoprivredna proizvodnja iz godine u godinu pada, OPG-a se na tisuće gasi. Strategija se mora donijeti, da ljudi znaju šta će proizvoditi, da znaju cijene, rokove isporuke, kvalitetu i koliko će to trajati. Strategija je osnova budućnosti proizvodnje.’
Bitan je i način poslovanja drugih – navodi primjer Austrije, gdje je jedan tamošnji trgovački lanac izložio plan i zahtjeve za nabavku velikih količina krumpira, ali i ponudio cijenu otkupa za četiri godine, tako da se proizvođači mogu organizirati – kako u rokovima isporučiti tražene količine i proizvesti ih za tu cijenu.
Za Hrvatsku, kaže, ulaskom u EU najbolje što se dobilo su fondovi, ali ‘ako ne dođu i ne dođu u prave ruke, neće biti napretka’.

Bitan profit, ne prinosi

Većinom proizvodi soju i uljanu repicu – uljarice još uvijek održavaju dobre cijene i može se dobro zaraditi. Stoga mu nije jasno zašto se ovih kultura uzgaja sve manje, kada su isplative – pogotovo uz poticaje. Umjesto toga, slavonski poljoprivrednici i dalje su većinom usmjereni na “klasične”, manje isplative kulture – pšenicu i kukuruz. Lešić je njih potpuno izbacio.

“S pšenicom i kukuruzom jednostavno ne mogu konkurirati nekim ozbiljnim proizvođačima pšenice, kao što su susjedna Mađarska, Ukrajina, Rusija… Puno niže troškove proizvodnje ne mogu postići. Radije ću uložiti više rada i truda po hektaru da bih dobio veći prihod, nego da se bavim tim kulturama”, kaže Lešić.

Njegova strategija je baviti se onime što je traženo, a deficitarno, što znači bolje cijene i uvjete koje može dogovoriti s otkupljivačima – stoga proizvodi kamilicu, krenuo je i u vrlo traženi i profitabilni crni kim, mak, razmišlja o komoraču… kulture koje traže više rada, ali bolju zaradu. U poslovanju se vodi onime što je zapazio u Švedskoj, gdje nikoga ne zanima visina prinosa, jer ona nije mjerilo profita – radije manji prinosi profitabilne kulture, a veći profit.

Tradicija kao kočnica

“Najveći problem kod nas je da se ljudi drže tradicije i tih tradicionalnih kultura. Nisu fleksibilni. Međutim, neke inicijative bi trebale doći od nekih tijela, tu se radi možda o savjetodavnoj službi, koja bi možda trebala malo više pomoći da se educira ljude i da ih se uputi da se upuste i u druge kulture. Druga stvar je rascjepkanost, male čestice – proizvođač koji ima par hektara ne može konkurirati na nikakvom ozbiljnijem tržištu.”

Ulazne cijene proizvodnje, uključujući repromaterijal, energente i ostalo, stalno rastu, a proizvodnja rascjepkanih parcela je premala da bi hrvatski poljoprivrednici bili cjenovno konkurentni. Moraju se stoga, kaže, početi udruživati, jer je to jedan od osnovnih elemenata za uspješnu budućnost.

“Moramo prevazići naša vlastita ega i razmišljanja i shvatiti – ili ćemo se udružiti, ili ćemo propasti. Kada se budemo udružili, kada budemo imali više hektara, onda možemo konkurirati s bilo kakvim kulturama, a pogotovo s onima koje su dohodovne, kao voće, povrće, ljekovito bilje…”

Na farmu samo uz dezinfekciju

Na farmi Gorana Janče pazi se na svaki detalj – farma je slobodna od svih patogenih organizama koji mogu izazvati ‘podmukle’ bolesti.
‘Krmača se inficira određenom skupinom virusa, ona je naoko zdrava, jede, a kad se oprasi, oprasi tri živa, pet mrtvih i četiri mumificirana. I napravite dva takva ciklusa, pomnožite sa 220 krmača, to je čisti gubitak.’
Stoga na farmu nitko ne smije uči bez pripreme – tuširanje, dezinfekcija i druge sigurnosne mjere.
‘Radnici koji rade na farmi potpisali su ugovore kojima se onemogućuje njima držanje svinja u vlastitom gospodarstvu. Mi, naravno, taj dio njima honoriramo, nadoknađujemo, ali zbog neke te dvije-tri svinje godišnje koje oni zakolju za svoje potrebe, mi ne želimo ugroziti cijelu našu proizvodnju, našu egzistenciju, a i njihovu.’

 
 

Udruživanjem se postiže komunikacija i suradnja. Mogućnosti su, kaže, goleme.

“Čim se okrupni zemlja, čim vas ima više, štedite na ulazu repromaterijala, dobivate bolje cijene. Razmjenjujete iskustva i mišljenja, uvijek se profiliraju ljudi koji se bolje bave trgovinom, koji su bolji agronomi. Oni koji se bolje bave trgovinom naći će povoljnije tržište za plasman, za jeftiniju nabavku repromaterijala, obavit će bolje pregovore. Oni koji su vičniji kao agronomi bolje će shvatiti kolege kako da se bolje proizvede.”

‘Skrivene potpore’

Iako također uspješan, i uzgajivač svinja Goran Jančo susreće se s brojnim problemima. Posljednji podaci su alarmantni – Hrvatska je po proizvodnji svinjskog mesa najgora u Europi, a kada bi se gledala kao zemlja izvan Unije, bila bi osmo najveće izvozno tržište za svinjsko meso iz EU-a.

Jančo i supruga obrađuju ukupno 130 hektara zemljišta, na kojem uzgajaju kukuruz, ječam i soju u stočarske svrhe. U planu je i prerada soje za proizvodnju biodizela. No, fokusirani su na farmu na kojoj proizvedu 6.000 svinja godišnje. Ali, posluju, kaže Jančo, u paradoksalnoj situaciji – u Danskoj, koja je uzgajivačima svinja uzor, domaća je svinjetina skuplja nego u Hrvatskoj. Razlog je, prije svega, što druge zemlje EU-a, kako klasičnih poticaja nema, pružaju potporu takozvanim skrivenim potporama.

“Ako njihov farmer dokaže da se u toku noći digao tri puta i obišao krmaču da vidi je li se oprasila, zbog toga dobiva određen iznos novaca. Ili dokaže da, umjesto jedne ili dvije pojilice, po boksu ima tri, kojima je omogućio lakši dotok vode životinjama. Ta dobrobit podrazumijeva i ako je to deset životinja u deset kvadrata, a on je stavio u 12 kvadrata, opet je išao na uštrb sebe, a za dobrobit životinja i povećao tim životinjama prostor. Obojio je hranilicu u plavu boju, umjesto u zelenu, jer se svinje, prema nekoj studiji, bolje osjećaju s plavom bojom.”

Uvoz se svakako isplati

Istovremeno, u Hrvatskoj tih potpora nema, pa proizvođači nemaju jednake uvjete. Uvoz se isplati u svakom slučaju.

“Nekom mesoprerađivaču se više isplati uvesti šleper svinja, svinjskog mesa, iz Austrije, i to po istoj cijeni zato što na taj uvoz ne plaća porez na dodanu vrijednost. Zato što kad kupujete iz Njemačke, Austrije, Nizozemske… plaćate osnovni dio, bez plaćanja PDV-a. A on ako kupi od nekog od nas, mora na osnovnu cijenu platiti PDV.”

Prevladati ego, početi razmišljati

Novim sustavom poticaja, uvedenim prošle godine, Lešić je zadovoljan, iako će se, kaže, tek vidjeti kakva će biti realizacija – poticaji sada kasne, a kad se rok za sjetvu i za nekoliko dana prebaci, to se osjeća.
Hvali što se uvode poticaji za ekološku proizvodnju – koja bi mogla potaknuti na uzgoj profitabilnijih kultura – te što su primijećeni mali, mladi i novi poljoprivrednici.
Posebnim problemom smatra (ne)povlačenje novaca iz fondova EU-a.
On je sredstva dobio još iz predpristupnog IPARD programa, s tri godine potrošene na papirologiju.
Poljoprivrednici se, kaže, ne snalaze u kompliciranoj dokumentaciji i proceduri.
‘Trebali bi ljudi koji u vlasti prevladati svoj ego i stvarno početi razmišljati, a ne samo govoriti da vole Hrvatsku. Da bi voljeli Hrvatsku, morali bi shvatiti da moraju staviti javni interes ispred vlastitog. Sredstva u fondovima su ogromna i onda se, zbog nekih slabije napisanih pravilnika, ili zbog nekih loše napravljenih natječaja, čeka, ili je administracija prekomplicirana da se ona dobiju.’

Tu je i pitanje smrznutog mesa iz zemalja koje imaju propis da ga mogu skladištiti do šest mjeseci ili godinu dana, a koje se uvozi pri kraju isteka roka.

“Oni to meso daju u bescjenje, zato što nakon šest mjeseci i jedan dan oni imaju trošak neškodljivog uklanjanja tog mesa, moraju zvati neku kafileriju gdje će meso ukloniti. I to je trošak, oni će ga dati u bescjenje. Takvo meso dolazi u Hrvatsku, gdje nema roka trajanja smrznutom mesu.”

Smeta ga zato i izjednačavanje njegovog mesa, koje je “jučer poslano na klaonicu i danas je u prodaji”, s onim koje je bilo pred istekom roka trajanja i u trgovačkim lancima. Predlagali su, kaže, i rješenje problema PDV-a.

Sitno mešetarenje

“Mi smo dali model gdje bi država stimulirala proizvođača svinja da sve prikaže, da sve bude transparentno, to već pametne zemlje, poput Mađarske i Austrije rade, da se taj dio PDV-a podijeli između države i proizvođača. Država tu ništa ne bi izgubila, u startu bi bila zakinuta za jedan određeni postotak PDV-a, međutim, nikome pametnom više ne bi palo na pamet da kolje svinje ‘na crno’, da ‘zamrači’ taj dio.”

Također, kaže, država ne pomaže nekim propisima uređenja farmi kakva, tvrdi, u razvijenijim zemljama EU-a nije vidio. Da se u jeku turističke sezone ukine uvoz, navodi, Hrvatska bi bila gladna, jer nije samostalna što se tiče hrane. Stoga, kaže, ne zna zašto se sve radi stihijski, umjesto strateški.

“Ne znam šta je gore, da pomislim da je namjerno, ili nenamjerno. Aako pomislim da je namjerno, onda mislim ima netko pametan tko vuče konce, pa valjda će jedanput kolo krenuti drugačije. Ali, to sve ide stihijski, i to me najviše plaši, znači da nema tu nitko pametan tko vuče konce. Ono malo sitnih interesa što se pokupe s uvozom, sitnim mešetarenjem, to se odradi, ali neke strategije čak ni u onom negativnom smislu mislim da kod nas nema”, zaključuje Jančo.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Vlasti kažu da prošle godine nije bilo genetski modificirane hrane u Hrvatskoj, a neki zastupnici upozoravaju na pojavu takvih usjeva u Slavoniji.

10 May 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO