Suzana Ritz: Mračni tipovi ‘kradu’ pozitivu

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Nagrada Luka Ritz za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, koja se dodjeljuje od 2009. u spomen na tragično preminuloga zagrebačkog srednjoškolca Luku Ritza, koji je podlegao ozljedama 12. lipnja 2008. godine nakon brutalnog premlaćivanja, prvi puta ove godine nije dodijeljena na dan njegove smrti.

Iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta, koje u suradnji s Povjerenstvom za dodjelu Nagrade Luka Ritz razmatra nominacije i dodjeljuje nagradu, a koje se našlo se na udaru žestokih kritika, stiglo je objašnjenje da nagrada nije uručena zato što se na javni poziv javila samo jedna škola.

‘Mračni’ tipovi umjesto ‘pozitive’

Sve kreće iz obitelji, kaže Ritz, a vrtići i potom škole mogu detektirati mogući problem. Velik je i porast nasilja djece nad roditeljima i o tome se, kaže, ne govori dovoljno, a promijenio se i sustav vrijednosti. U svemu odgovornost imaju i mediji.

“Nekad ako si bio dobar u nečemu, to se hvalilo, to je bilo kao neki uzor. Ako si se dobro ponašao, ako si bio prijatelj, veseo, sretan…Danas je nešto što je prije bilo na vrhu ljestvice, neke ‘pozitive’, na dnu. Kad mi vidimo u medijima na naslovnici djecu koja su osvojila nešto, iz kulture, sporta, glazbe? Mi danas stalno na naslovnicama i u medijima gledamo nekakve ‘mračne’ ljude, mračne tipove. Nema ‘pozitive’ u društvu. Kad se to promijeni i kad na naslovnicama vijesti bude učenici, mladi bend, mlada književnica, Lidrano, kad to bude na naslovnicama i prva vijest u medijima, onda će se početi mijenjati. Do tada ljudi će tonuti”.

Nakon sastanka s Povjerenstvom i roditeljima Luke Ritza, čija je majka Suzana također u Povjerenstvu, odlučeno je  da će biti razmotrena ta jedina pristigla prijava, nakon čega će donijeti odluku o ovogodišnjim dobitnicima.

Suzana Ritz za Al Jazeeru komentirala je nastalu situaciju te ocijenila značaj te nagrade u borbi protiv nasilja, za koje smatra da je i dalje golemi problem hrvatskog društva.

• Kako komentirate nastalu situaciju? Ministarstvo je objavilo svoje objašnjenje, no mnogi ih i dalje prozivaju zbog toga…

– Sedam godina kontinuirano je od strane Ministarstva, bilo koji ministar bio, bilo koja vlada da se promijenila, uvijek je bilo vrlo korektno, dobro organizirano i uvijek je bila osoba zadužena za vođenje nagrade. Natječaj je uvijek trajao šest mjeseci – raspisao bi se u 10. mjesecu, zatvorio u četvrtom i negdje sredinom petog mjeseca bi onaj tko je zadužen za nagradu, između ostalih poslova u ministarstvu, pozvao članove Povjerenstva da svi iščitaju dospjele nominacije, da svatko izabere dva do tri kandidata, ovisno o količini pristiglih prijava, i onda bi se se nakon toga sastalo Povjerenstvo. Svatko je birao za koga bi glasao i onda smo raspravljali – tko, kada, zašto, tko ima prednost. Onda bi se usuglasili i donijeli odluku tko je dobio nagradu za osnovnu, a tko za srednju školu.

Međutim, ove godine očito je to veliki propust. Vjerujem i sigurna sam da je to ljudski faktor. Nas nitko nije zvao kao člana Povjerenstva – suprug i ja nosimo jedan glas – nitko od članova Povjerenstva nije pozvan, nismo čak niti pozvani kao Povjerenstvo da nam se kaže: “evo ljudi, samo je jedna škola prijavljena”. Prijašnja organizacija je bila takva, tehnička podrška iz ministarstva, da kada se raspiše natječaj, obavijesti se sve škole. Nakon toga, s obzirom da natječaj traje šest mjeseci, oni bi ponovno podsjetili sve škole negdje u prvom mjesecu i negdje mjesec dana pred zatvaranje natječaja ponovno bi podsjetili. To je taj period, zadnji mjesec, kad su škole najviše slale nominacije svojih učenika.

Očito da je ovdje ljudski faktor zakazao, drugog objašnjenja nemam. Ali je vrlo nekorektno, ne samo da mi roditelji nismo obaviješteni. Mislim da je trebalo biti vrlo mudro s njihove strane da sazovu Povjerenstvo, pet je članova, i kažu: “ljudi, što da radimo?”. Ne bi došlo do ovog cirkusa.

• Bilo je najavljeno da ćete se vi i vaš suprug nakon svega sastati s ministrom Predragom Šustarom i sastali ste se. Što slijedi?

– Bila sam na sastanku s ministrom i njegovim suradnicama i ministar se ispričao u svoje osobno ime, ali činjenica je da je to bio propust i da je trebalo drugačije odraditi jer ja sam rekla kako je rađeno svih ovih godina, da je to zaista bilo na nivou i vrlo korektno i dosta su se ti ljudi sami angažirali oko svega. S nekima se i dan-danas nađemo na kavi, naprosto se kroz te godine zbližite s ljudima koji su vodili do tada. S obzirom da je ministar nas kao roditelje zvao, mi smo rekli da bi bilo dobro, ono što mi mislimo, da bez obzira što je jedan kandidat, ako taj kandidat zadovoljava kriterije natječaja, zašto djetetu ne dodijeliti nagradu? Pa apsolutno je zaslužuje.

Dapače, i posebna pohvala školi, koja je uložila trud. Uvjeti natječaja nisu da je odličan učenik ili ne znam što, nego što radi u svoje privatno vrijeme – da li volontira, da li pomaže potrebitima, koliko je tolerantan u društvu…imate prekrasnu djecu koja sama organiziraju neke akcije, nešto rade na temu tolerancije, suživota, ono što je važno. Nije važno da netko bude odličan učenik.

• Vaš sin i nagrada nazvana po njemu postali su simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja, ali i protiv nasilja općenito. Koliko je ta priča utjecala i doprinijela osvještavanju problema nasilja i borbe protiv toga?

– Nakon Lukine smrti suprug i ja smo se pitali “što sad?”. Naravno da ti je stao život, srušio ti se svijet, živiš s pola srca, moraš naći neku slamku i što ćeš napraviti. Ono što je nama bilo jedino ispravno pitanje je: “što bi Luka napravio, što bi on volio, što očekuje on od nas sada?”. Nama je odmah bilo jasno što bi on očekivao od nas – očekivao bi “ajde starci, dajte malo nešto napravite”. I to nam je u biti bio nekakav cilj. Prvu i osnovnu podršku u životu koju su nam dali, dali su nam Lukini prijatelji. Obitelj je skršena isto kao i vi, ali ti mladi, ta dobra i pozitivna energija, oni su nam dali jak vjetar u leđa i dan-danas su nam podrška. Oni su ti koji su polijepili Zagreb plakatima, koji su dignuli i skrenuli preko medija pozornost na situaciju i to je stvarno bio ‘boom’ u medijima – i što sad? Djeca su nešto napravila. Naša uloga je u neku ruku bila: “‘Ajmo preuzeti to, stati u medije i progovoriti o tome”.

Samozatajni dobročinitelji

Ritz ukazuje da postoje mnogi profesori koji su entuzijasti. Ističe jednu profesoricu tjelesnog odgoja iz Našica koju poznaje i koja je, kaže, primjer takvog nastavnika. 

“Njoj imati učenike i raditi u školi nije zanimanje, nego poziv. Ona toliko sebe ulaže u djecu, razne akcije radi s djecom – pomaganje siromašnom učeniku u razredu, nekome u njihovoj zajednici. Ta žena odgaja mlade ljude, da budu empatični, da uočavaju probleme u društvu, da pomažu, da budu suosjećajni, da budu rame za plakanje ako treba, i u dobru i u zlu. Ima takvih i profesora i učenika, samo to su najčešće samozatajni profesori i učenici. A Ja mislim da je uloga svakog od nas da uočavamo takve ljude. Isto tako je uloga škole da uočava djecu i da ih nominira”.

Jer nasilje nije među mladima počelo sa Lukom, nasilje je počelo puno prije. Luka je izlazio, mi smo dolazili po njega jer se nije osjećao siguran, ide na koncert, završi koncert, pobjegne mu tramvaj, zove “mama, dođi po mene”…I tu je možda ono što smo uspjeli – nekako možda potaknuti širu javnost da raspravlja o nasilju među mladima. Ako je tu bila i naša neka mala uloga, nama je to drago.

• Sada imate Savjetovalište Luka Ritz te izravni dodir sa žrtvama nasilja koje vam se javljaju i traže pomoć. Prema vašem iskustvu, kakva je danas situacija s nasiljem u Hrvatskoj, živimo li u nasilnom društvu?

– Da. Otiđite pogotovo na internet – ‘cyber bullying’, nasilje…Pročitajte nekakav tekst na portalu i samo ‘skrolajte’ dolje i pogledajte komentare. To je toliko nasilja da je to prestrašno. Svi su, doduše, oni jako hrabri iza tipkovnice, kad lupaju po njoj. I taj užasan govor mržnje je užasan, kojeg se ja, iskreno moram priznati, bojim. Jer je došlo do takvog vrhunca da ja ne znam…čovjek misli da nikada ne može biti gore, ali nažalost uvijek može. Ali to je veliki problem obrazovanja. Obrazovanje je sustavno stavljano ne u drugi plan, nego u šesti plan. Škole su postale obrazovne institucije, a odgoj se totalno zanemario. A vama škola mora biti drugi dom, učiteljica je, pogotovo u nižim razredima, druga mama ili učitelj drugi tata. Dijete mora imati povjerenje u nekoga tko radi u instituciji škole, da može tamo zatražiti pomoć.

• Otkud korijeni govora mržnje o kojima ste govorili i stvarnog te, recimo tako, latentnog nasilja koje možemo naći u grafitima, u virtualnom prostoru i sl.?

– To je i obitelj i obrazovanje. Moraš nekome objasniti što znači ‘kukasti križ'…pa kome to treba u 21. stoljeću objašnjavati?! Ali očito treba, očito se nešto propustilo, negdje je neki teški propust. Ono što je problem je ono što je poslije rata bilo i sam rat, kaos i sve to. Ali rat je prošao. Ne možemo živjeti u ratu. Ja ne želim živjeti s razmišljanjem o ratu. Da, treba se znati, treba se učiti povijest, sve je to jasno, ali ne treba živjeti jučerašnji dan. Meni je jučer prošao dan. Mogu iz prošlog dana neku pouku eventualno izvući, ali gledam naprijed, što me čeka danas, što moram i mogu danas napraviti, što mogu sutra napraviti.

Izvor: Al Jazeera