Kada u penziju: Radi duže i ʽumri na posluʼ

Nacionalna penzija će, prema najavama, biti manja od najniže penzije, koja sada iznosi 130 eura (EPA)

Piše: Tomislav Šoštarić

Unatoč tome što mnogi građani Hrvatske negoduju zbog planiranog produljenja radnog vijeka do 67 godine, komentirajući to namjerom “onih gore” da ih natjeraju da “umru na poslu” i rasterete fondove i državu, ekonomisti u Hrvatskoj, ali i regiji, ističu da postojeći mirovinski sustav nije više održiv.

Sindikati poručuju da ne mogu prihvatiti cjelokupni program reformi koji je Vlada usvojila i koji će uputiti Europskoj komisiji, a posebno se protive reformama u zdravstvu i upravo u mirovinskom sustavu – ne mogu, kažu, podržati skraćivanje prijelaznog razdoblja, ponajprije kod izjednačavanja žena i muškaraca na 65 godina starosti i ubrzavanje produljenja starosne mirovine do 67 godina, pogotovo kada mladi masovno iseljavaju iz zemlje.

Stariji i mladi mogu zajedno

‘Kolizija’ između duljeg radnog vijeka i zapošljavanja mladih se, kaže Brkić, može prihvatiti samo u statičkim modelima.
A s reformom tržišta rada, u smislu adekvatnosti obrazovnog sustava kao sustava inovacija i kreacija, tehnološke kompetentnosti i kompetitivnosti, koji zemlju pozicionira kao izvozno potentnu, pristup koji preciznije definira spektar zanimanja, duljinu školovanja za određena visoko produktivna znanja i zanimanja, izbjegava se ta dihotomija.
Što se tiče prilagođavanja tržišta rada radnicima starije dobi, kaže da reformu tržišta rada treba razumijevati ne fokusirajući se samo na dužinu staža primjenjivog na sveukupni radni kontingent.
Pristup, navodi, mora biti direrenciraniji, precizniji i analitički utemeljeniji, jer stvar drugačije izgleda iz perspektive, primjerice, građevinskog radnika i sveučilišnog profesora.

“Produljenje radnog vijeka u Hrvatskoj u ovom trenutku smatramo neprihvatljivim, jer temeljni problem hrvatskog mirovinskog sustava nije to što ljudi prerano odlaze u mirovinu, nego što imamo prenisku stopu zaposlenosti, odnosno premali broj radnih mjesta. Podizanje dobi za odlazak u mirovinu ne može povećati broj radnih mjesta, pa onda niti bitno popraviti omjer između broja umirovljenika i zaposlenih”, objašnjava čelnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel.

Jedini učinak nezaposlenost i siromaštvo

S druge strane, tvrdi on, poslodavci su neskloni zaposliti starije radnike, odnosno diskriminiraju ih pri zapošljavanju, a tržište rada i obrazovni sustav nisu prilagođeni održavanju zapošljivosti starijih osoba. Stoga je, kaže, jedini učinak ovakvih mjera osuđivanje starijih radnika na nezaposlenost i siromaštvo.

U Hrvatskoj se nedavno spekuliralo oko produljenja radnog vremena na devet sati, a istvoremeno se javljaju inicijative da radno vrijeme, kao što je trend u nekim zemljama, treba skratiti na šest sati.

“Skraćivanje radnog vremena ima potencijal povećati produktivnost, poboljšati zdravlje radnika i produljiti radni vijek te smanjiti nezaposlenost. No, poslodavcima, a posebno onima koji imaju slabe vještine upravljanja poslovnim procesima i radom, jednostavnije je uz duže radno vrijeme eksploatirati manji broj radnika, nego kvalitetno organizirati posao većeg broja radnika koji kraće rade, iako bi im to dugoročno bilo isplativije”, navodi Novosel.

Novosel ističe da se, bez obzira na trenutačnu krizu, europska društva, uključujući i Hrvatsku, danas nalaze na višem stupnju ekonomskog razvoja i većoj razini bogatstva nego ikada prije.

“Novo vrijeme jednostavno zahtijeva nove modele financiranja mirovinskih sustava, ali ne u smjeru koji zagovara financijska industrija, nego u onom koji će zaista zaštititi interese građana i omogućiti im starost kakvu su zaslužili svojim radom”, zaključuje Novosel.

Kraće radno vrijeme bez efekta

Iz perspektive ekonomista stvari izgledaju kudikamo drugačije. Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu navodi da se ključni argument Vlade nalazi u produljenju očekivanog trajanja života, a time i dužeg boravka u statusu umirovljenika.

“Demografska neravnoteža novorođenih i umrlih, kao i odnos između onih koji ulaze u sferu rada s onima koji odlaze u mirovinu, daljnji su argumenti. Konačno, sve manji broj radnoaktivnih u odnosu na umirovljenike, a u modelu dominantnog prvog stupa, stupa solidarnosti, u srednjem i dugom roku čini sustav teško održivim”, kaže Brkić.

Preduvjet prilagodba tržišta rada

U argumentacijama mnogih ekonomista također se navodi da radnici starije dobi ne bi trebali raditi fizički iznimno zahtjevne poslove, već one primjerene njihovoj dobi.
No tu je, kaže Novosel, potrebna prilagodba radnih mjesta i tržišta rada njihovim potrebama kao preduvjet duljeg ostanka u svijetu rada.
‘Mnoge poslove ne možete raditi sa 67, pa čak ni 60 godina, no rješenja za to potrebno je planirati na vrijeme. Dio odgovornosti je na samom radniku, koji mora razmišljati o vlastitoj budućnosti, ali tu, prije svega, poslodavci i država moraju radnicima ponuditi mogućnosti rada na sličnim ili povezanim poslovima, kao i mogućnost pravovremene prekvalifikacije ako je potrebna’, rekao je Novosel.

I u ostalim zemljama Europske unije, navodi, bez obzira na dob s kojom se ide u mirovinu, sve su glasniji zahtjevi o temeljitom redefiniranju mirovinskih sustava kakvi su danas.

Specifičnosti hrvatske situacije ogledaju se, prije svega, u odnosu umirovljenik-zaposlenik 1:1,16, starosti stanovništva, visokom udjelu invalidskih i povlaštenih mirovina te izuzetno niskom postotku umirovljenika koji su uplaćivali u mirovinski fond 40 godina. Takvih je oko 14 posto. K tome, u okviru sveobuhvatne reforme mirovinskog sustava, tržišta rada i konkurentnosti nacionalne ekonomije, kaže Brkić, argumenti za skraćivanje radnog vremena ne djeluju uvjerljivo.

“Skraćivanje radnog vremena nije mjera koja bi iole značajnije utjecala na ublažavanje posljedica postojećeg stanja, niti ima strategijski doseg u sklopu sveobuhvatnih i cjelovitih rješenja održivih na duži rok”, zaključuje Brkić.

Slično u BiH, Srbiji i Sloveniji

Prema novim izazovima u još poznijoj dobi, čini se, kreću se i ostale zemlje okruženja – Bosna i Hercegovina, Srbija i Slovenija.

U Bosni i Hercegovini se danas u mirovinu ide u 65. godini, ili sa 40 godina radnog staža za muškarce. Ekonomski analitičar Erol Mujanović upozorava da u području rada i zapošljavanja te socijalnih politika cijela regija ima značajno pravno naslijeđe iz prethodne države, što je trenutačno vrlo daleko od potreba tržišta rada te od demografskih i ekonomskih trendova.

Trenutačno ne zna za konkretne prijedloge izmjena zakona, ali i u Bosni i Hercegovini, kaže, postoje namjere produljenja tog roka, ali prije svega, postoje i potrebe, jer je broj radno aktivnih nedovoljan za sve društvene potrebe koje se plaćaju iz doprinosa. Iako smatra da, iz humane i socijalne perspektive, starije osobe imaju pravo na mirniju treću dob te da im društvo omogući normalan i opušteniji život, realnost je drugačija.

“Kako na Zapadu, tako i kod nas sve je veći broj starijih osoba koje nastavljaju raditi i kada bi trebale biti u penziji, a i sam pravni okvir postepeno evoluira u tom pravcu. Dakle, iz ekonomske perspektive, mislim da ne postoji alternative produženju radnog vijeka i da je ta opcija neminovna te da će se u godinama i decenijama koje slijede radni vijek postepeno produživati”, rekao je Mujanović.

Produljenje za viši standard

U Srbiji se u mirovinu ide pod istim uvjetima, no i tamo je, kaže ekonomski analitičar i kolumnist lista Danas Dragan Vujadinović, trend povećanja starosne granice i postupno izjednačavanje muškaraca i žena.

Hrvatska specifičnost

I Europska komisija, ističe Novosel, kaže da podizanje dobne granice za mirovinu ne može riješiti probleme mirovinskog sustava ako se radna mjesta ne prilagođavaju starijim radnicima, a država i poslodavci ne omogućuju potrebnu prekvalifikaciju i usavršavanje.
Pritom upozorava na hrvatsku specifičnost – velik broj prijevremenih umirovljenika koji u mirovinu nisu otišli svojom voljom, nego su bili prisiljeni od poslodavaca ili države.
‘Izdatke za te mirovine treba jasno razdvojiti od onih za mirovine iz radnog staža i reći da se one financiraju iz poreza, a ne iz mirovinskog doprinosa. Ne smijemo zaboraviti da je trećina deficita mirovinskog sustava uzrokovana troškom uvođenja drugog mirovinskog stupa, koji će državni proračun plaćati još mnogo godina, a za koji su puno bogatije zemlje od Hrvatske zaključile da si ga ne mogu priuštiti’, rekao je Novosel.

“Produžavanje prosečnog životnog i radnog veka ide u prilog ovakvom rešenju i u Srbiji. Drugi faktor koji afirmiše ovaj princip je činjenica da ‘izvornih’ para, preko doprinosa, za penzije nema dovoljno i da se već godinama skoro 50 odsto sredstava sufinansira iz državnog budžeta. Treći razlog su niske i realno sve manje penzije, tako da je produžavanje radnog veka, u stvari, i produžavanje većeg standarda i kvaliteta života”, navodi Vujadinović.

S druge strane, i u Srbiji stoji “sindikalni” protuargument – stopa nezaposlenosti od 20 posto, među kojima mnogi i mladi, obrazovani i stručni koji masovno iseljavaju, glavni argumenti protiv pooštravanja uvjeta za odlazak u punu ili prijevremenu mirovinu.

U Sloveniji se, kaže Maks Tajnikar s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, sprema nova reforma, prema kojoj bi svi odlazili u mirovinu sa 67 godina života i minimalno 15 godina uplaćivanja doprinosa. No, napominje da u shvaćanju mirovinskog sustava ima grešaka koje vode pogrešnim rješenjima. Nekada je briga za starije, kaže, bila stvar obitelji, koja je kasnije “preseljena” na državu.

Stoga trošak mirovina nije trošak nego dohodak obitelji za “majke i očeve” – ako oni od toga ne mogu pristojno živjeti, mora se, kao što je nekad činila obitelj, izdvojiti više.

Viša produktivnost, manje opterećenje

“Ali, dohodak nisu samo plaće, nego i profiti, rente, kamate, kapitalna dobit – znači sve to mora biti izvor za mirovinske doprinose. Ako shvatimo spomenuto, onda opterećenje naših dohodaka mirovinama nije samo stvar odnosa između zaposlenih i umirovljenika, nego u prvom redu produktivnosti rada zaposlenih. Ako raste produktivnost dovoljno brzo, opterećenja za mirovine se smanjuju čak i ako raste broj umirovljenika prema broju zaposlenih”, kaže Tajnikar.

Produljenje radnog staža, kaže, ima efekta i jest rješenje, jer se ne povećava broj umirovljenika, a broj zaposlenih ostaje isti.

Iako također naglašava da stariji radnici ne uzimaju radna mjestima mladima, Tajnikar upozorava da je tome tako sve dok zaposleni ponovno ne počnu odlaziti u mirovinu – tada sve opet ovisi o rastu produktivnosti zaposlenih i odluke koliki je dio dohodaka društvo spremno dati za “majke i očeve”. Pritom, smatra, drugi stup nije rješenje, jer koliko god se doprinosa uplati ili štedi u okviru mirovinskog osiguranja danas, primjerice 2020. godine mirovine će ovisiti o bruto domaćem proizvodu ostvarenom tada.

“Doprinosi ili mirovinske premije nemaju osobinu ‘oraha koje vjeverice spremaju za zimu'”, zaključuje Tajnikar.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Penzioneri u Federaciji BiH sa nestrpljenjem i strahom iščekuju novi zakon o penziono-invalidskom osiguranju. Zakon je dio reformske agende, a njegov tekst još je u izradi, pa su mnogi važni detalji i dalje nepoznanica za većinu onih na koje se odnosi. Zbog straha da će regulativa biti nepovoljnija, mnogi ubrzano žele u prijevremenu penziju do […]

Published On 20 Dec 2015
Više iz rubrike TEME
POPULARNO