Ljudi na samrti nudili su mi svoje srce

Važna novost koju donosi zakon je i pojednostavljivanje postupka pristanka (AP)

Piše: Mladen Obrenović

Adnanu, Todoru i Tomislavu pružena je nova prilika za bolji, drugačiji, zdraviji život. Zahvaljujući humanim ljudima i vrhunskim liječnicima takvu su priliku dobili donacijom organa bez kojih danas ili ne bi bili živi, ili bi živjeli tako da im ni do života nije.

„Nema većeg bogatstva nego pokloniti nekome život. Malo ljudi dobije drugu priliku, a meni se pružila slamka spasa i ja sam se uhvatio za nju. Danas živim sa tuđim srcem koje više nije tuđe, nego moje“, počinje priču Adnan Fazlagić, Sarajlija kojem se svijet doslovno srušio kad je prije sedam godina doživio infarkt. Od tada, priznaje, samo je mislio o smrti koja je bila tako blizu. Kad se ukazala nada i mogućnost dobivanja novog srca, a pogotovo poslije transplantacije – razmišlja samo o životu.

Agonija je trajala godinama, priča. Problem je bio popeti se stepenicama na prvi kat, složiti deset rečenica u kontinuitetu ili bilo što teže ponijeti u rukama. Od onog trenutka kad su mu krajem 2009. godine sarajevski liječnici spasili život, pa do odlaska na operaciju u Ljubljanu, nebrojeno puta završio je u bolnici. I svaki put mogao je biti koban.

„Kod srca nema alternative jer je to organ koji te drži na životu. I da mi je prije infarkta neko rekao kako će mi biti presađeno srce prije bih povjerovao da ću kao Armstrong stići na Mjesec“, kaže Adnan.

Drugačiji pogled na život

Za razliku od Todora i Tomislava, Adnan nikad nije doznao čije srce nosi, jer su takva pravila krovne europske institucije za transplantacije, Eurotransplanta. Zna samo da je riječ o čovjeku njegovih godina, Austrijancu koji je doživio moždanu smrt, a njegova obitelj odlučila donirati organe. Zahvaljujući njima, danas se raduje malim stvarima, životu u svakom njegovom djeliću, baš kao što bi se radovao i onaj čije srce nosi.

„Sad imam potpuno drugačiji pogled na život, jer rijetko se dobije ovakva prilika. Samo mi je važno pomoći društvu da shvati koliko je sve ovo važno, a svoja iskustva prenijeti ljudima kojima treba pomoći onako kako su i meni drugi pomogli“, poručuje.

Na jednom od redovitih kontrola preporučena mu je transplantacija srca, a papir na kojem je pisala nekome obična rečenica Adnanu je bilo nešto što život znači – postala je putokaz za novu priliku. Najbliža bolnica koja je radila takve zahvate bila je u Ljubljani i Adnan je počeo novu borbu koja je podrazumijevala prikupljanje novca za bolničke troškove. Četiri mjeseca trajala je humanitarna akcija u kojoj su, u medijskoj kampanji i preko društvenih mreža, sudjelovale kolege, prijatelji, rodbina, poznati i nepoznati ljudi. Pomogao je i zdravstveni sustav BiH.

„Ljudi često pogrešno misle da se kod transplantacije plaća organ. Ne, on se dobije besplatno, donira se dobrom voljom plemenitih ljudi. A novac se prikuplja za troškove liječenja. Nebrojeno mnogo ljudi mi se javilo i pomoglo. Čak su se javljali i neki koji su znali da im je ostalo nekoliko dana života – nudili su svoje srce samo da živim. Bila su to iskustva za jednu knjigu“, prisjeća se Adnan.

Od prošle godine, Adnan Fazlagić u društvu sina Ahmeda redovno vozi bicikl

Novo je iščekivanje uslijedilo do operacije, a Adnan je prolazio kroz nove krize, zdravstveno je bio sve gore, a onda je uslijedio poziv koji doslovno mijenja sve.

„I danas kad se sjetim tog poziva, a sjećam se sata i minuta kad su me nazvali, suze mi pođu na oči. Nije bilo više čekanja, jer sam živio za taj trenutak. Samo sam razmišljao da mi je zaspati, pa probudio se ili ne. Ipak sam se probudio. Tih nekoliko sati koliko je trajala operacija činio mi se kao san u koji je stalo svih onih pet godina nakon infarkta. A na javi, mogao sam disati, sve su tegobe nestale, kao da sam postao drugi čovjek. I to sam zaista postao, jer su mi se sve životne funkcije vratile u normalno stanje, a taj 22. decembar postao mi je drugi rođendan“, prepričava Adnan.

Spasili pet života

I Banjalučanin Todor Budić ima drugi rođendan. Slavi ga krajem svibnja. Od 12 godina, koliko je išao na dijalizu, punih je 10 čekao bubreg. Jedan mladi život je ugašen, a roditelji poginulog mladića odlučili su donirati njegove organe i pomogli spasiti pet drugih života.

„Dobiti na lotu u odnosu na ovo jednostavno nije ništa, jer novac dođe i prođe – u grob ga ne možeš odnijeti. Ovdje se radi o životu, prilici koju sam čekao jednu deceniju“, kaže Todor.

Kad se svijet sruši

„Dok čekaš transplantaciju i shvatiš da je to nada koja ti donosi život, nema goreg trenutka kad shvatiš da donor zbog narušenog zdravlja nije u mogućnosti da ti pomogne. Svijet ti se sruši. Nadomak ste rješenja i shvatite da ga nema“, prisjeća se Tomislav Žuljević.

U čekanju na doniranje organa prošao je mnoge krize, jer su i najmanji zdravstveni problemi donora dovoljni da spriječe transplantaciju. I onda se vraća dijalizama za koje je svjestan koliko su mu važne, a opet traumatične i mučne.

„I kad konačno dobijete bubreg, shvatite samo jedno – da je zdravlje najveća blagodat koju čovjek može imati, a spašeni život nešto neprocjenjivo“, dodaje.

Sjeća se kako je izgubio svaku nadu i već se pomirio da će mu dijaliza biti sudbina do kraja života kad je uslijedio poziv iz tuzlanske bolnice. „Nisam znao šta da radim, da se veselim ili plačem. Da nije bilo porodice Vidović, čiji je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći, danas ne bi bilo ni mene, ni druga četiri čovjeka kojima su pomogli“, priznaje.

Od operacije je prošlo već 10 godina, a neraskidivo prijateljstvo ne prestaje. Posljednjeg vikenda u svibnju svi se okupljaju kod Vidovića. „Oni su mi postali drugi roditelji, moja druga kuća. Nema riječi ni djela kojim mogu da im zahvalim. Taj osjećaj ne mogu opisati jer su u tragičnom gašenju jednog mladog života smogli snage da spasu drugih pet.

Nije im bilo važno kome daruju organe, nego im je bilo važno da pomognu čovjeku bez obzira na vjeru i nacionalnost, boju kože. Važno im je bilo da njihovo dijete živi u svakome od nas i to je nešto tako veliko. Malo je takvih kao što su Vidovići, malo je takvih koji su takvo djelo učinili“, ukazuje Todor.

‘Ujko, želim da ti dam bubreg’

Malo je onih koji bi učinili humano djelo kakvo je učinio Dejan Plavčić iz Viteza koji je svom ujaku Tomislavu Žuljeviću odlučio darovati bubreg, a time i novi život.

Budući da je odrastao u kući svojih bake i djeda, u kojoj je živio i njegov ujak, za njega je bio posebno vezan. I kad se Tomislav razbolio, a budući da su već godinama radili zajedno, svakodnevno je svjedočio patnjama kroz koje prolazi. Dejanova majka pokušala je bratu donirati bubreg, ali zbog zdravstvenih problema to nije bilo moguće.

Dejan Plavčić je bez razmišljanja svom ujaku Tomislavu Žuljeviću odlučio donirati bubreg

„Samo je jednog dana došao i rekao: ‘Ujko, želim da ti dam bubreg’. Tad se osjećaji miješaju, ne znate šta da uradite, jer imate rješenje na jednoj strani, a na drugoj strani mladog čovjeka koji daje bubreg. Niste sigurni kako će to proći i više se brinete za njega, nego za sebe“, priča Tomislav.

„Shvatio sam da je ljudski život u pitanju i to život jedne osobe koja mi je stvarno draga. Prije toga sam razgovarao s obitelji i dobio njihovu punu podršku što je jedna od ključnih stvari u cijeloj toj priči. Prošao sam 12 dana pretraga – od dlake na glavi do nokta na nozi – i napravili smo transplantaciju u Zagrebu“, dodaje Dejan.

Svjestan je, kaže, bio rizika da se i na najjednostavniju operaciju može otići i ne probuditi se, ali je čvrsto odlučio pomoći čovjeku u potrebi. Nije bilo dvoumljenja, a da je bio u pravu shvatio je nakon transplantacije.

„Kad vidite čovjeka da se vratio svojoj obitelji, da se vratio svom životu i normalno da je počeo funkcionirati, jesti, piti vodu, raditi i da se konačno smije… To je jedna od najvećih nagrada koju možete dobiti“, kaže Dejan.

„Najčešće se pogrešno misli da se transplantacijom prave dva bolesna čovjeka. Onaj tko daje organ i živi je davatelj mora biti potpuno zdrava osoba da bi uopće mogao biti donor. I nakon operacije potpuno je zdrav, samo što nema jedan bubreg. A onaj tko bubreg dobije, ponovno je među živima. Imao sam sreću da dobijem tako kvalitetan bubreg, rekli su mi liječnici, da s njim mogu još dugo živjeti“, napominje Tomislav.

Uz rodbinske odnose, sad je s nećakom i dodatno povezan. Napominje kako su to posve drugačiji odnosi i često pomisli kako se u njegovom društvu osjeća posebno, ne samo zato što nose zajedničke bubrege nego i zato što je pored njega čovjek koji mu je dao šansu da ponovno živi.

„I zbog korektnog odnosa prema donoru morate živjeti zdravo, biti umjereni u jelu i piću, ne bahatiti se sa zdravljem, trošiti lijekove na vrijeme. Morate imati odgovornost prema čovjeku koji je legao na operacijski stol zdrav od glave do pete i dao vam dio sebe. Ako ni zbog čega drugoga, bar zbog toga što vam je spasio život“, zaključuje Tomislav.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO