FALIŠ – ili treniranje mišljenja

Piše: Josip Antić

Ima li za radničku klasu koja, kao što znamo, ide u stečaj pa u raj, života i prije smrti? Eto pitanja koja je, kao da je zavirio u neku od mojih noćnih mora, najavljujući prvi FALIŠ iliti Festival alternative i ljevice Šibenik, javno postavio Emir Imamović Pirke, šibensko-bosanski pisac, publicist slobodnjak i sad već uspješni direktor spomenutog okupljanja što se u osvit rujna već treću godinu zaredom održava u tom koliko starom hrvatskom toliko i – puntarskom gradu.

Ove godine treniranje mišljenja kontra struje (u Šibeniku bi rekli vanka škvare) zbivat će se od 2. do 5. rujna, a prije nego li nabacim koju o temi, rasporedu događanja i sudionicima evo zbog čega s pozornošću pratim sve što se događa uoči i za vrijeme održavanja FALIŠ-a i zašto držim da bi o tom trodnevnom okupljanju po gradskim pjacama, svojevrsnim pučkim forumima, regija trebala znati mnogo više negoli što danas zna.

Blues pogubljenih prilika

FALIŠ su uz Pirkea pokrenuli furešti (stranci) –  zagrebački filozof Srećko Horvat i Kruno Lokotar, urednik brojnih hrvatskih književnih uspješnica, ali bit će da ih je i sam grad na nekoj nesvjesnoj kolektivnoj razini isprovocirao da se odvaže na takvo što. Danas mi Pirke kaže kako te 2013. ni sami nisu znali u što su se upustili, valjda su vlastitu nelagodu jednostavno pretočili u pitanja, a onda sve zajedno iznijeli na trgove ne nadajući se velikom odazivu.

„Za prvi FALIŠ imali smo samo 50 stolica i mislili kako je to previše. Pokazalo se da smo totalno pogriješili, za najslabiju večer trebali smo 120 stolica, a za najposjećenija, kakva su bila gostovanja Tariqa Alija i sestre Terese Forcades, i 220 stolica nije bilo dovoljno. Stajalo se tih večeri sa svih strana, a gosti su dolazili iz šibenske okolice, iz Splita, Knina…  I nikad se nije dogodio nikakav incident, a nisam siguran da sam to isto mogao reći da smo takav festival pokrenuli u Splitu“, prisjeća se Pirke. Pokazalo se kako, osim osnivača festivala i onih koji po obiteljskim korijenima baštine buntovnu crtu (ne nužno  ljevičarsku), nelagoda izazvana „novim vrlim svijetom“ pogađa i one koji bi sebe definirali kao „normalno građanstvo“.

Nije pritom riječ o „nostalgiji“, ponajmanje Jugonostalgiji. Prije nešto malo više od stotinjak godina (dakle i prije Karađorđevićeve Jugoslavije), šibenska građanska elita pokazivala je ono što se danas naziva “visokom komunalnom sviješću” – svojim sredstvima uredili su gradsko, javno kupalište i napravili zgradu kazališta, kojeg su poklonili zajednici. Vizionarstvo i hrabrost Ante Šupuka, prosvjetitelja i prvog, demokratski izabranog gradonačelnika, Šibenik su uveli  među prva tri svjetska grada sa rasvjetom na izmjeničnu struju!

Nakon Drugog svjetskog rata, grad je doživio horuk industrijalizaciju i u godinama socijalizma bio drugi grad po prihodima u Hrvatskoj, sa čitavim nizom uspješnih tvornica i poduzeća: TEF, TLM, Poliplast, Revija, Šibenka, koja su u tranziciji isparila kao da ih nikad nije bilo, ostavljajući obitelji koje su od njih živjele na milost socijalne pomoći. To naravno ne znači da je u socijalizmu bilo idealno, ali svakako vodi ka zaključku da je u procesu stvaranja države, posebice kad je u pitanju, tzv. mali čovjek i solidarnost zajednice nešto opako počelo u krivom smjeru. 

Istini za volju, Šibenik je od devedesetih naovamo zabilježio i dostignuća  od Terranea do najljepše knjižnice u Hrvatskoj, preko desetak festivala, ali ono što ga je, prema mišljenju Pirkea učinilo najboljim mjestom za jedinstveni Festival alternative i ljevice jeste činjenica da je to grad u „kojem su ostale navike i potrebe kao da je velik i bogat, a nepovratno nestalo ono što ga je činilo dovoljno bogatim da se može ponašati kao veliki, bez obzira na broj stanovnika“. A kad je tako (a jest), kad partijski govori s ove ili one strane uma odjednom postanu prepoznati kao manje više isto farbanje stvarnosti, kad je blues pogubljenih želja, prilika i praznih novčanika dovoljno jak da iza divljeg kapitalizma i kanibalizma prepozna znak jednakosti, e onda se pojavi FALIŠ.

Ni estrada ni turizam

„U dosadašnje dvije godine pokazali smo da nismo nikakva prolazna lijeva estrada, nismo ni turistički događaj, a ne umišljamo si ni da smo neki internacionalno važno okupljanje „ljevičara“. Naše mjesto je geografski određeno četverokutom kojeg dobijete kad povučete crte od Sarajeva prema Zagrebu i kad od tih gradova okomito potegnete crte prema moru. Naravno i drugi su dobrodošli“, kaže Pirke, podsjećajući me kako su već s plakata prijašnjih festivala (izrazito uspješni primjer plakatne subverzive dizajnera Ante Filipovića Grčića, inače  art direktora FALIŠ-a), pokazali kako se lokalni problemi (propast šibenskih tvornica i poduzeća) uklapaju u opću sliku svijeta što iza sebe ostavlja neoliberalizam i hrvatska varijanta divljeg kapitalizma. Ili kraće: šibenski problemi su – europski i svjetski. Zato su kao gosti posebno zanimljivi oni koji su o kapitalizmu govorili kritički dok je najveći broj Hrvata maštao o njemu zaboravivši na staru kinesku. „pazi da ti se ne ostvari ono što želiš“.

U protekle dvije godine FALIŠ-eva subverziva na moru slušatelje je prije svega dobila na jasno emitiranoj želji da pokaže kako je alternativa moguća i to ne u onoj varijanti tipa – ili mi ili oni – koja se nudi na izborima. Slagali se ili ne s onim što ćete od pojedinih sugovornika na FALIŠ-u čuti, ono oko čega nećete dvojiti, jest neupitna dobra vibracija koja vas obuhvati i natjera da povjerujete kako je moguće graditi pravednije i slobodnije društvo, kako je moguće usprotiviti se profitu kao novoj dogmi u čije ime je dopušteno sve. 

Ako je želja za socijalnom pravdom, slobodom mišljenja i govora izvan, u kapitalizmu skrojenih okvira pobuna, onda je FALIŠ najbolja pozivnica na nju. I to ne onu koja poziva na  „bombe, rašpe i revolvere“ nego  prije svega intelektualnu, građansku, socijalno svjesnu i odgovornu potrebu da se misli vlastitom glavom.  Ali koliki je stvarni učinak FALIŠ-a i što ostaje u Šibeniku nakon estradno vrlo uspješnih gostovanja osoba poput Tariqa Alija, Terese Forcades, ali i domaćih „alternativaca“ – Srećka Horvata, Igora Štiksa, Jurice Pavičić.

Uvjetno govoreći „veliko ime“ bit će ovaj put Davor Sučić iliti Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja. Frontman kultnog sarajevskog benda u Šibenik ne dolazi kao glazbenik nego kao – povjesničar.

Gosti iz regije

Sejo Sexon, u Šibeniku će prvoga dana voditi javni razgovor s Hrvojem Klasićem, svojim profesorom i mentorom, doktorom povijesnih znanosti i docentom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i to u programu nazvanom „Abeceda ustašluka“, što je lokalno ime globalno sveprisutne tendencije.

„Suština je u tome da je svejedno zove li se danas netko  ISIL, Jobbik ili Zlatna zora, imao srpski ili hrvatski prefiks, rehabilitirao Dražu Mihailovića ili pjevao o Jasenovcu i Gradiški Staroj. Riječ je o teroristima, a s njima se ne pregovara“, kaže Pirke, dok ukratko skicira program festivala.

U Šibeniku će tih dana biti upriličena hrvatska premijera dokumentarnog filma Arisa Chatzistefanoua ”Fašizam Inc”. (2014.), grčkog redatelja poznatog po filmovima ”Dugokracija” i ”Katastrojka”. On će u razgovoru s Igorom Štiksom govoriti o odnosu fašizma i kapitalizma, ali i trenutnoj krizi u Grčkoj i budućnosti Syrize.

Jedna od gošći je i Angela Richter, njemačka kazališna režiserka i aktivistkinja hrvatskog porijekla, koja će u razgovoru sa Srećkom Horvatom govoriti o važnosti digitalnih disidenata i svojim susretima s Julianom Assangeom i Edwardom Snowdenom.

Među drugim gostima su Andrej Nikolaidis, Jele Brešan, Dragan Markovina, Hrvoje Klasić, Zlatko Dizdarević, Jurica Pavičić i mnogi drugi, a teme koje će ove godine pokriti treći FALIŠ sežu i do odnosa crkve i antifašizma (ima tu puno dobrih primjera), sve do situacije u Siriji, ali i mogućnostima otpora u pustinji postsocijalizma.

U tom smislu ima nade za radničku klasu i ima života prije smrti. Alternativa sadašnjoj opciji – u  stečaj pa u raj – vrlo je jednostavna, tko hoće biti živ ne može si dopustiti da bude statist. A to je već tema o kojoj bih operativno volio čuti više na budućem 4. FALIŠ-u. 

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Kakav je, u zemljama regije, odnos prema antifašističkom naslijeđu? Šta znače i kuda vode pokušaji historijskog revizionizma? Milioni ljudi širom svijeta 9. maj obilježavaju kao Dan pobjede nad fašizmom. O tome govore naši gosti, u Zagrebu: predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Ratko Maričić, u Beogradu: koordinatorica nevladine organizacije Žene u crnom, Staša […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO