Suživot u Kninu bolji nego život

Piše: Tomislav Šoštarić

Uoči dvadesete obljetnice vojno-redarstvene akcije ”Oluja”, Knin se uljepšavao za središnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja.

“Obnavljaju se ulice, crkva se radi, završava. Ovo je prije ‘Oluje’, a crkva se još od prije radi. Sedam-osam dana radimo ovu cestu. Uglavnom, bit će gotova do ‘Oluje”, kaže Drago, radnik iz Zagreba, čija je tvrtka angažirana na radovima.

Osim radnika, vrelo ljetno poslijepodne otjeralo je većinu ljudi s ulica Knina – grada, kako kažu mještani, u kojem suživot teče odlično. No, života, kažu, baš i nema. Ekonomska situacija je loša, nezaposlenost visoka.

Mladi nemaju posla

Bojana Marinkovića zatekli smo dok uređuje pročelje trgovine koja je promijenila vlasnika. Kako kaže, previše ljudi je na Zavodu zapošljavanje.

Zna mlade koji su potegnuli i do Irske i Kanade. Mnogo ih odlazi u Split i Zagreb. Ekonomska situacija je, kaže, najveći problem.

Veleučilište je privuklo nešto mladih, ali to je kratkog daha.

“Pa je dok studiraju, ali onog trenutka kad završe studije, oni ovdje nemaju šta raditi. Ima ljudi i izvan Knina, većina iz okolice, znači dalmatinsko zaleđe pa gore do Like. Dolaze ljudi, ali i ovo što dođe na kraju ode, jer ovdje nema što raditi, jednostavna je stvar”, kaže Bojan.

‘Džaba mladost kad nemaju šta raditi’

Radi tvornica vijaka DIV-TVIK, državna i lokalna administracija te nešto malo privatnih tvrtki, kafići…

A mladi Kninjani, pogotovo otkad je Hrvatska postala članica Europske unije, iseljavaju – ne samo iz grada, nego i iz zemlje.

“Otišli svi mladi pretežno za Njemačku, pogotovo sad kad je sve otvoreno”, kaže prodavačica Mirela, slažući voće.

“Slično kao i u cijeloj Hrvatskoj. Fali zaposlenja za mlade, tvornica, posla općenito. Nema zaposlenja za mlade, nemaju izbora, idu dalje, idu na bolje”, dodaje jedan mladić, gost kafića.

“Možda mladost u gradu je dobra, ali nema posla, svejedno. Džaba mladost, kad nemaju šta raditi, ljudi se sele, nema života. Konobare, rade u tom Tviku, to vam je tvornica vijaka tu, plaća je ekstremno mala. I to je svakodnevica Knina. Nema ništa, katastrofa. Državna uprava i to, žive ljudi OK. Dok dolazi plaća, OK su, ali ovo ostalo je sve loše. Suživot je OK, problema nema nikakvih. To možda ljudi sa strane misle, ali nema”, kaže Marko, sjedeći na terasi obližnjeg kafića.

Mnogi mladi koji su još u Kninu, razmišljaju o odlasku. “Nula bodova. Svi odlaze u druge države, toliko o tome koliko je dobro. Da imam mogućnost i ja bih otišla negdje drugdje, otišla bih sigurno. Ali ovako, pošto nemam, prisiljena sam da budem ovdje, nažalost”, kaže mlada Gabrijela.

Njezina sugrađanka Nikolina radi u obližnjem kafiću. Situacija je, kaže, gora nego prije i ne vidi pomake nabolje. “Kada bih imala priliku otišla bih, sto posto”.

Nedaleko odatle, Anđelko sjedi na piću s prijateljem. Letargija, kaže. “Narod loše živi, jako loše. Šest i po tisuća ljudi živi kao socijala, eto. Omladina odlazi, sve napušta. Privatne firme to je sve zatvoreno, to je sve radilo, a nije plaćalo poreza, nije plaćalo ništa, zatvoreno sve…Mi smo došli iz Bosne, ja imam petero djece, sad nemam nijedno, svi su otišli”, kaže Anđelko.

Povratak u starosti

I dok mladi Kninjani odlaze, izbjegli Srbi se vraćaju. Makar i pod stare dane. Duboko u trećoj dobi, Jandrija i Mara Bogunović prije mjesec su uselili u stan u središtu Knina, kao bivši nositelji stanarskog prava. Nakon 20 godina izbjeglištva u Beogradu.

Namjestili su ga stvarima iz Beograda, rodbina je dala nešto, država Hrvatska organizirala prijevoz.

“Uglavnom, nema nikakvih problema, sve divno društvo, po trgovinama, kod doktora, svagdje učtivost na visokom nivou. Tako, tko god želi da se vrati, ja mu preporučujem da ne treba da se plaši ničega, neka dođe”, kaže Jandrija.

Jandrija sada upoznaje nove stanovnike Knina. Tu sada žive djeca stanovnika njegove generacije, od kojih su mnogi umrli.

“Mnogo se promijenilo, sve je fino dotjerano, čisto, uredno, ulice rade se još neke. Uglavnom, mnogo je tu novog stanovništva koje ja ne poznam, nema starih Kninjana. Kažem, vjerojatno je razlog što ja pamtim samo moju generaciju, najviše je tih s kojima sam se ja družio umrlo, i Srba i Hrvata”.

Njegova supruga Mara dodaje: “Hvala Bogu da sam zadovoljna. Da je bilo ranije, bila bih još zadovoljnija, ali svašta je tu, onda sam bila mlađa i ipak je drugačije kad je čovjek mlađi …ali dobro je i ovako…Okrenuli smo stranicu pa sada idemo dalje”.

Zdenka Šimpraga, predsjednica udruge “Hoću kući”, bavi se povratkom izbjeglih bivših nositelja stanarskog prava. Povratak, kaže, ide dobro. Stanje je neprepoznatljivo u odnosu na ono prije 20 i manje godina.

“Kada govorimo o periodu od ‘95. do danas, znači to je punih 20 godina, ne može se usporediti i ne želimo ga usporediti, jer smo daleko napredovali, slika je drugačija. Što ja često znam reći, ona se sada polira. Devedeset pete, nakon konflikta, znamo dobro, ne bi se htjeli sad vraćati nešto posebno kako je to izgledalo, ali danas to više nije prepoznatljivo, što je meni izuzetno drago i u principu svih ovih godina što smo radili, znači da smo uspjeli”, kaže Šimpraga.

‘Problema nema odavno’

Na putu od Knina prema Kistanju brojna su sela. U njima uglavnom žive povratnici. Kuće su obnovljene na trošak države, ovisno o stupnju oštećenja. Mnoge potpuno, no u velikom dijelu njih nitko ne živi, već su samo prijavljeni ovdje.

Marko Šolaja 1997. se vratio u Oćestovo. Danas živi sam. Država je financirala oštećenja na kući. Živi od socijalne pomoći, rodbina pomaže, ima nešto ovaca, i bavi se poljoprivredom. Živi samačkim životom u mjestu bez mladih. Sve ih je manje tu, kaže. Sada mu je stigla rodbina iz Francuske, Dubaija…

Stanovi za povratnike i izbjeglice

U Kninu i šire grade se stanovi za povratnike, obnavljaju se kuće. Na područje Knina, prema podacima udruge “Hoću kući”, vratilo se 25 posto izbjeglih, odnosno stekli su prava povratka. No, to ne znači da su ovdje.

Udruga funkcionira kroz regionalni program stambenog zbrinjavanja izbjeglica i povratnika, koji obuhvaća Hrvatsku, Srbiju, BiH i Crnu Goru.

U mnogim slučajevima radi se o socijalno ugroženim obiteljima. Sredstva za zbrinjavanje su donatorska, a država provodi program. Hrvatska sudjeluje u sufinanciranju sa 25 posto.

“Uredu je, nema više problema nikakvih već odavno. Odem u Knin s društvom, Hrvatima domaćim, družimo se i sve, baš smo danas i na piću bili i sve je normalno. Samo gospodarstvo šteka. Sad nas je ubila suša, zalijevamo, ali nema vode”.

Jovan Tanjga vratio se iste godine. U početku je, kaže, bilo problema i provokacija, teško se dolazilo do dokumenata. Hrvati su, navodi, bili privilegirani pri izdavanju.

“A sada je sve OK, sad dođete, kao što je bilo meni, ja dođem kod njih, smejemo se, za pet minuta papir, dokument dobijete, sve”.

Zakočen razvoj

Pero  Škorić, izbjeglica iz Dervente, ima ugostiteljski objekt u obližnjem selu Radučić. Dobri je duh ovog područja, poduzetnik koji zapošljava pet do šest povratnika. Odnosno, kako kaže, zapošljava sve koji žele i mogu raditi. A povratnici su na dohvat ruke.

Suživot je, kaže, bolji nego život. Za to krivi status područja od posebne državne skrbi. Kako kaže, ne zna čemu to služi.

“Nejednaki su uvjeti poslovanja na područjima od posebne državne skrbi i u redovnim područjima. Naprimjer, ovdje imovina ne vrijedi, ‘ajmo reći, ništa. Kad gledamo po nekim parametrima banaka, onda imovina ne vrijedi. Mi bismo mogli daleko brže napredovati da nismo područje od posebne državne skrbi. To koči razvoj, jer nemamo realnu tržišnu utakmicu…Ovdje su svi politički ovisnici – od stranke ove, od stranke one, daju nam socijalu i to je – daj narodu kruha i igara. A to nije dobro ni za jednu ekonomiju i ni za jednu državu uopće”, zaključuje Pero.

Izvor: Al Jazeera