Političari na Twitteru – prosječno dosadni

Piše: Mladen Obrenović

Važnost Twittera, kao društvene mreže bar malo ozbiljnije od drugih kojima se služi moderni svijet, odavno su shvatili i političari, umjetnici, sportaši, novinari… Prvima je to kanal komunikacije s javnosti, prije svega slanja poruka biračima, a posljednjima – važan izvor informacija. No, u slučaju političara, oni europski, prije svih, odavno su prepoznali važnost, korist, prednosti Twittera. Političari u regiji baš i nisu. Ako i jesu, onda poprilično zaostaju.

Kao najsvježiji primjer takve konstatacije mogu poslužiti maratonski pregovori o pokušaju rješavanja grčke krize, kad su i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, ali i ministri eurozone, odmah po završetku iscrpljujućih sastanaka izvijestili svjetsku javnost o postizanju dogovora.

Nekoliko dana prije toga dva balkanska premijera – Aleksandar Vučić i Edi Rama – svoj su politički rivalitet prenijeli na Twitter i jednostavno se svađali. Povod im i nije bilo teško naći, pa su odluku Suda za sportsku arbitražu u Lausanni o oduzimanju bodova Srbiji te administrativnu pobjedu Albaniji iskoristili za prepucavanje i, prije svega, postizanje političkih bodova na domaćem terenu.

Ne komuniciraju jer nemaju potrebu

Jedna od najpoznatijih bh. blogerica Hana Kazazović ukazuje, u tom smislu, kako “regionalni političari zaostaju u odnosu na evropske i svjetske po svemu, pa je sasvim normalno da zaostaju i kad je u pitanju kultura komuniciranja putem društvenih mreža, u ovom slučaju Twittera”.

Ovako je počeo sukob Rame i Vučića na Twitteru [Screenshot]

“Teško je očekivati od političara, koji se bave samo svojim interesima i koje narod ne zanima nikako, izuzev onih mjesec dana dok traje predizborna kampanja, da se okrenu komunikaciji s istim tim narodom. Oni ne komuniciraju jer nemaju potrebu. Niti ih ko šta pita, niti im je mišljenje naroda bitno, pa tako i nema potrebe za komunikacijom. Twitter je tu samo forma, odnosno kanal komunikacije, koji omogućava puno toga onima kojima je stalo da slušaju prije svega”, smatra Hana Kazazović.

Komentatorica zagrebačkog tportala Helena Puljiz, koja je i sama vrlo aktivna na Twitteru, konstatira kako se, zapravo, većina političara u regiji ni ne služi tom društvenom mrežom, a “ako i imaju otvorene profile, sav posao na njima obavljaju administratori”. Kao rijetku iznimku među njima navodi bivšu hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, koja “zna kako se služiti Twitterom i ne bježi od izricanja stava o aktualnim temama na društvenim mrežama ili ulaska u interakciju s drugim tviterašima”.

“Kako je opća kultura političke komunikacije u Hrvatskoj, ali i regiji, na jako niskoj razini, a komunikacija s biračima u neizbornim periodima gotovo nepostojeća, ta se (ne)kultura protegnula, naravno, i na odnose na društvenim mrežama. Mnogi službeni profili aktivni su samo u vrijeme izbornih kampanja, a i tada je riječ o nekreativnim objavama, kakve smo navikli vidjeti u uobičajenim birokratskim priopćenjima”, navodi Helena Puljiz.

Stručnjak za internetski marketing Istok Pavlović, koji predaje na Fakultetu za medije i komunikacije Singidunum, priznaje da Srbija “možda zaostaje u mnogim stvarima, ali je komunikacija na Twitteru poprilično razvijena”.

“Sve se svodi na individualni nivo – koliko je neko kao osoba spreman da posveti vreme Twitteru i koliko ga smatra za važnu stvar. Mi smo mala zemlja i kod nas se oseća taj ‘sindrom malog mesta’ u odnosu na ponašanje političara iz nekih država sa velikim brojem ljudi”, ukazuje Pavlović.

Dosada je ključna riječ

Na pitanje o čemu, po njegovim saznanjima, uglavnom “tvitaju” političari, odnosno njihovi timovi, i jesu li – i jedni i drugi – prepoznali mogućnosti i važnost Twittera, Pavlović odgovara kako “političari na vlasti uglavnom ‘tvituju’ o tome šta su danas radili i koga su posetili (što nikoga ne zanima), a opozicija uglavnom ‘tvituje’ o tome kako je vlast neefikasna (što takođe nikoga ne zanima)”.

“Osim rijetkih iznimki, regionalni političari prosječno su dosadni. Čini se kako ne razumiju da uobičajeni birokratski, samoživi način komuniciranja ne mogu naprosto preslikati na komunikaciju na društvenim mrežama. Dosada je ključna riječ kad je riječ o ovdašnjim političarima na društvenim mrežama uopće”, smatra Helena Puljiz.

Vučićev odgovor Rami [Screenshot]

Ipak, timovi koji su pri vladama zaduženi za komunikaciju na društvenim mrežama “poprilično se dobro snalaze”, nastavlja i posebno hvali činjenicu da oni “u posljednje vrijeme ne bježe od učestale interakcije sa zajednicom”.

“Kao posebnu kategoriju izdvojila bih lokalne političare, koji se puno bolje služe mogućnostima koje im pružaju društvene mreže, a i lakše pokazuju tzv. ljudsko lice”, dodaje.

Iako ne prati mnogo političara na Twitteru, jer “najveći broj njih društvene mreže koristi isključivo tokom predizborne kampanje i tada najčešće ne obraćaju pažnju na ono što im ljudi govore”, i Hana Kazazović kaže kako su “ono malo političara što prati uglavnom ljudi koji su shvatili kako se Twitter koristi i tvitaju o svemu”. Ističe da je u većini slučajeva riječ o objavama vezanim za posao, privatna razmišljanja, stavove.

“To su, također, oni koji Twitter koriste lično, a ne da neko iz njihovog tima postavlja tvitove. Ipak, političari (u najvećem broju) nisu prepoznali mogućnosti i nisu svjesni važnosti društvenih mreža. Nadam se da će se s vremenom ta situacija popraviti”, kaže Hana Kazazović.

Pametni znaju snagu Twittera

Na kraju, ako već i prate političare – bili oni ozbiljni, europski kreatori pravila i načela po kojima funkcionira kompleksna unija država na Starom kontinentu, ili malo manje ozbiljni regionalni političari, koji samo kompliciraju stvari i odnose na Balkanu – novinari se Twitterom koriste i kao sve važnijim izvorom informacija.

Na tom tragu, Hana Kazazović ukazuje kako “pametni političari znaju da je Twitter kanal komunikacije koji mogu iskoristiti za svoju ličnu promociju i za plasiranje svojih poruka bez cenzuriranja”.

“Ne moraju čekati na novinare i medije, mogu reći sve što žele bez ograničenja i mogu nametnuti svoju komunikaciju i svoje priče. To je svakako velika prednost za novinare, u smislu da su im kao takvi političari lakše dostupni i da puno jednostavnije mogu s njima komunicirati. Jedini problem je što mnogi novinari svoj posao svode na prenošenje tvitova političara, a to nikako ne doprinosi kvalitetu informacija”, upozorava ona.

“Opširnije informacije uvek se mogu naći ukoliko nas kratka informacija dovoljno zainteresuje. Mnogo je lakše pohvatati ono što nas zanima iz niza kratkih rečenica, nego iz niza dugačkih tekstova, koje nemamo vremena da čitamo. Ako želite da dignete frku oko nečega, mnogo je efikasnije da to uradite putem Twittera, nego da pišete blog o tome”, zaključno poručuje Istok Pavlović.

Ako već ne postavljaju statuse na Facebook, gdje su se naviknuli samoreklamirati i često pokazivati lice koje ne odgovara stvarnosti, ili ne objavljuju fotografije na Instagramu, političari u regiji doista bi trebali shvatiti ozbiljnost Twittera i pošteno iskoristiti taj kanal komunikacije kao dio puta u svijetlu budućnost o kojoj tako često pričaju.

Izvor: Al Jazeera