Gaza – naš džennet i džehennem

Piše: Snježana Mulić-Softić

Znate li vi kako je lijepa Gaza? Nebo iznad Gaze, to su zvijezde, zvijezde… Samo se propneš na prste i skoro da ih dohvatiš. Ali, tim nebom često lete avioni, koji siju bombe. Znate li kako je lijepo more u Gazi, kakva je to boja i milina? Ali, tim morem ponekad plove brodovi koji ispaljuju projektile. Znate li kako su lijepe mahale u Gazi, kako je lijepo kad te sve komšije drže kao svog najmilijeg? Ali, te mahale svako malo nestanu, budu sravnjene. Ma, Gaza je mjesto gdje se susreću raj i pakao, ona je naš džennent i džehennem, otprilike ovako svoju priču počinje 20-godišnja Suzan El Akhras, rođena u Gazi u vrijeme kada se ugasila Prva intifada i kada je uspostavljena Palestinska narodna samouprava.

Suzan, kćerka Bosanke Ate i Palestinca Abdul Fetaha, od svoje 12. godine s majkom i bratom živi u Sarajevu.

“Ja sam vam prava Palestinka, sva sam u tom. Ovdje sam fizički, ali je moje srce u Gazi”, govori Suzan dok se igra lančićem na kojem je privjesak u obliku Palestine.

Ona i majka dočekuju nas u skromnom stanu u sarajevskom naselju Grbavica. Čim se uđe u taj stan,  na frontalnom zidu malog hodnika, dočeka vas fotografija “njihovog Tite” – Yassera Arafata.

“On je bio poseban čovjek”, kaže Ata El Akhras, odjevena u dugu “svjetlucavu haljinu kupljenu u Gazi”, i nježno prstom pređe preko fotografije.

Protjerivanje sa Grbavice

Ata i Suzan ne znaju odakle da započnu svoju priču – Suzan insistira na tome da pričamo o njoj kao o Palestinki, o njenoj igri po mahalama i plažama Gaze, a Ata priča svoju bosansku priču i priču o svojoj palestinskoj ljubavi – suprugu koji je umro u 43. godini u Gazi i njenoj novoj porodici koju je ostavila u tom čarobnom i tužnom gradu.

“Ne znam ima li na svijetu dva tužnija i ljepša mjesta od Grbavice i Gaze”, ipak Ata počinje s pričom.

“Tu, na Grbavici, živjela sam svoje prve bračne dane s mojim rahmetli suprugom Abdel Fatahom, najboljim čovjekom na svijetu, a kojeg sam upoznala u Sarajevu, dok je bio student građevine. U ovom stanu smo živjeli kad sam se udala, tu smo dobili i sina Shadija”, počinje Ata.

Suzan sjedi na stolici, igra se sa svojim privjeskom i čeka priliku da nastavi svoju priču.

Ata kaže kako su ona i suprug sa 17-mjesečnom bebom istjerani 1992. godine sa Grbavice – sa samo četiri pelene, bez ijednog dokumenta i prebijene pare.

“U haustoru su četnici zaklali jednog komšiju muslimana, na prizemlju su upucali drugog – Srbina, koji se trebao oženiti muslimankom. Ovo je bila klanica.”

Put je El Akhrasove vodio, preko Beograda i Mađarske, u Split. I u Srbiji i u Hrvatskoj Ata je tražila izraelsku vizu, ali je odbijena. Neko joj je rekao da pokuša u Belgiji, pa je tamošnjem ambasadoru napisala pismo (“Sve sam mu objasnila – ko sam, odakle dolazim, kako sam bježala sa 17-mjesečnim djetetom…”) i vizu je dobila, ali – nije imala pasoš.

Rekli su joj da pasoš može izvaditi u Mostaru, gdje se nekako prebacila. Plan je bio da sve uradi za dan. Međutim, prva četiri dana provela je u podrumu u istočnom dijelu grada, jer je “bombardovanje bilo tako strašno da oka nisi mogao otvoriti”. Peti dan je pokušala izvaditi pasoš, ali su je prebacivali sa obale na obalu.

Na putu za Gazu

“Na istočnoj strani mi kažu: ‘Idi Tuđmanu!’, na zapadnoj pitaju: ‘Šta ova Alijina traži ovdje?’.”

Sedmi dan je došla do pasoša, a onda umalo poginula u vozu do Ploča (Hrvatska).

“Negdje u Čapljini ušla sam u neki voz za Ploče, samo su dva vagona bila. Sjela sam u kupe, sama. Odjednom je uletio neki muškarac, sav u crnom, i proderao se: ‘Gdje je Milan, gdje je Dragan?!’, a onda je počeo pucati. Meci su letjeli po kupeu, a ja sam se podvukla pod sjedište. Ni danas mi nije jasno kako sam to uspjela, jer je samo dvadesetak centimetara odignuto od zemlje.”

Ona, suprug i beba ipak su se prebacili do Tel Aviva, a onda i ušli u Gazu, gdje je, kaže, dobro upoznala Jevreje i to šta znači živjeti pod okupacijom.

“To što su me na aerodromu u Tel Avivu skinuli do gole kože i satima me ispitivali i maltretirali nije ništa prema onom što ću kasnije, godinama, proživljavati, ali svejedno, Gaza je opet raj na zemlji”, priča Ata, a Suzan dodaje: “Ma, kažem vam, tamo je sve – tamo je sunce, tamo je more, tamo su moje rodice, naša druženja… tamo more posebno miriše…”

Ata se u Gazi zaposlila u Hitnoj pomoći, a njen muž je, iako građevinski inženjer, radio teške poslove na građevini. U to vrijeme rodila se i Suzan.

Život u okupiranom gradu

“Bilo je to ono malo mirnog vremena u Gazi, kada su se Jevreji povukli, kada je u Gazu došao Arafat. Ne mogu se ni sjetiti koliko puta su me prije toga, Jevreji, iz čista mira zaustavili, pretresli, ispitivali ko sam, što sam tu, šta radim… Oni su ubijali sve, ne samo muslimane, nego i kršćane, svakog ko nije Jevrej. Uvijek bi pitali jesam li novinarka, jer se strašno plaše da vani ne procure informacije o tome šta oni rade. A onda su se oni povukli, više nas nisu na svakom ćošku presretali i maltretirati. Istina, još su bili tu, mogli smo ih navečer čuti kako pričaju, kako dišu. Ali, eto, mi smo tada malo prodisali u onom našem malom logoru”, prisjeća se Ata kraja Prve intifade.

Ali, taj mir je kratko trajao, došla je Druga intifada, pa sukob Fataha i Hamasa, pa sve žešći napadi Izraela…

Priča kako je tamo najnormalnije da, u bilo koje doba, uđe tenk izraelske vojske pred palestinske kuće, nekad i više njih, da ljude i djecu, dok se sunčaju na plaži, gađaju sa broda ili iz helikoptera dok se voze u automobilu.

“Mene su često pratili helikopterom ‘Appache’. Ja sam te ‘Appache’ doktorirala. Ujutro krenem autom na posao i vidim sjenu ispred mene, a onda i metke. ‘Appache’ me prati i metar ispred mene gađa, a onda ja naglo skrenem i uteknem mu kroz one uličice, jer se on ne može tako brzo okrenuti kao ja autom”, prisjeća se Ata.

Iako bi Suzan o Gazi pričala samo najbolje stvari, ipak dodaje kako se tamo nikad ne zna ima li struje i koliko će je biti, ima li vode, hoćeš li danas ili sutra moći nešto planirati, hoćeš li biti u stanju preći i u susjednu ulicu, ili pak samo izaći pred svoju kuću te kako je mladima najveći provod i životni događaj – svadba.

Velika porodica i bašta s narandžama

Kakogod, ova familija je uspjela u Gazi sagraditi kuću.

“Nekima je to čudno, ali kada si tamo – nije, jer drugog života, osim tog pod okupacijom, nema. Tamo imate ljude od 50 godina koji nijedan dan nisu živjeli u miru. Ali, opet se svi ponašaju kao da je mir – oni grade, Jevreji ruše, i sve tako. Ali, i to je neki život”, priča Ata i pokazuje sliku svoje velike kuće u Gazi, koju je projektirao njen muž.

“Eto, mi smo imali sreću da ta kuća nikad nije srušena”, kaže, dok briše suzne oči, i dodaje kako su djeca tamo išla u privatnu školu i kako je život, ipak, imao smisla.

“Imala sam porodicu, veliku porodicu, baštu i palme, imala sam ljubav”, prisjeća se Ata.

A onda je 2003. godine njen muž iznenada umro.

“Njemu je srce puklo u stalnoj borbi za život i nas”, kaže njegova supruga.

Ona i djeca i dalje su ostali u Gazi, gdje su namjeravali nastaviti živjeti. No, stanje je postajalo sve teže, pa je Ata u ljeto 2007. godine s djecom došla u Sarajevo, “da se malo odmore i opet vrate”.

“Izrael je za nas odlučio, Jevreji su odlučili, da mi odemo. Najsretniji bi bili kada bi svi otišli, što će se, nažalost, jednom i desiti. Čula sam da je trenutno predato 4.000 zahtjeva za iseljenje iz Gaze”, dodaje Suzan.

Povratak u Sarajevo

Iako su se ona, brat i majka nastojali u jesen 2007. godine vratiti u Gazu, jer je, kaže Suzan, počela i škola, to više nije bilo moguće.

U Egiptu, na prelazu Refah, više se nije moglo tamo. Sada problem nisu bili Jevreji, nego Egipćani, koji im nisu dali ući u Gazu. Tu – na prelazu, odakle su mogli vidjeti svoju kuću, proveli su sedam mjeseci, a utočište su im pružili lokalni beduini.

Kako ni nakon sedam mjeseci nije bilo izgleda da uđu u Gazu, Suzan, Ata i Shady vratili su se u Sarajevo, u stan na Grbavici, koji je imao samo gole zidove.

Godine od napuštanja Gaze pa do danas ova porodica je, kaže, provela uglavnom slušajući vijesti.

“Stalno gledamo vijesti. Lani, kada je bio veliki napad na Gazu, nismo ni spavali, samo smo gledali kako da se čujemo s porodicom. Nije bilo struje, pa ni interneta, i onda smo ludili. Puno naših rođaka je poginulo, svi su iz mahale pobjegli, samo je naša stara nana ostala. Ona nema više snage za pomjeranje”, kaže Suzan.

Stan na Grbavici danas je renoviran i namješten. Ata, žena koja je 20 godina provela u ratu, dobila je penziju iz Gaze i mašta da se jednog dana vrati u kuću koju je njen muž projektirao i sjedne u svoj vrt, u koji bi na kafu pozvala mnogobrojnu familiju i komšije.

Suzan je studentica druge godine ekonomije i još uvijek sanja mahale i more u Gazi i luna park na plaži.

A Shady? Shady je “stopostotni Bosanac, kojeg trenutno zanimaju samo lijepe djevojke”.

Izvor: Al Jazeera