Obnova banjalučke Ferhadije gotova ovog mjeseca

Hamidović (desno) tokom radova: Nakon svog tog rada, govori kako osjeća 'jedno fino i gorko zadovoljstvo jer je taj inat uspio' (Arhiva)
Hamidović (desno) tokom radova: Nakon svog tog rada, govori kako osjeća 'jedno fino i gorko zadovoljstvo jer je taj inat uspio' (Arhiva)

Piše: Ibrahim Sofić

Na današnji dan, prije 23 godine, na teritoriji koju je zauzela Vojska Republike Srpske uništena je Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci. No, samo su je nekoliko dana ostalo do okončanja potpune obnove tog vjerskog objekta. Dan kada je eksplozivom uništena Ferhadija, u Bosni i Hercegovini je proglašen Danom džamija – sjećanje na 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata srušenih tokom rata.

Arhitekt i profesor Muhamed Hamidović godinama rukovodi takozvanom faksimilskom rekonstrukcijom Ferhat-pašine džamije i za Al Jazeeru kaže kako su radovi u završnoj fazi te da bi trebali biti okončani do kraja ovog mjeseca.


Hamidović: Nedostaju sredstva
[Ustupljeno Al Jazeeri]

“Završavaju se unutrašnji radovi vezani za oslikavanje i kaligrafske ispise po zidovima koji su bili ranije motivi u toj džamiji. Pokušava se slikarski obnoviti ideja ukrašavanja i mislim da ćemo uspjeti u tome. Završavaju se vanjski radovi, vraćanje na poziciju što je bašča, kako mi to kažemo, ispred džamije i pozadi gdje je greblje. Tu će se dodati još neki elementi, dograditi neki elementi dok istražimo pojedina mjesta i kabure jer imamo dosta nađenih nišana koji su bili bačeni u smetljište, ali smo ih našli i sada trebamo da ih vratimo na mjesto”, kaže Hamidović i dodaje kako neki nišani neće biti u cijelosti obnovljeni.

Iako su radovi pri kraju, dosta obećanih sredstava nije isporučeno, pa su prisutni veliki dugovi. Naš sugovornik ističe kako su mnogi radili na kredit godinama i očekuju sad da se to riješi te kako je razgovarao sa banjalučkim muftijom Osmanom efendijom Kozlićem kako da se taj problem riješi.

“Najviše smo, na određeni način, emotivno skrhani što nemamo sredstava da platimo čovjeku koji je kreditirao 100.000 KM (50.000 eura) za obnovu Ferhat-pašinog turbeta. Apsurdna je situacija, ni u etičkom smislu nije uredu da praviš festival, otvaraš džamiju, a nisi u stanju da turbe završiš i isplatiš dugove. Neki su se javljali da će pomoći, ali od toga nema ništa, čekamo dvije godine. Unsko-sanski kanton je bio odredio da će to uraditi i dao neka inicijalna sredstva. Poslije toga je došao u situaciju u kakvoj se sad nalazi, poslije poplava, požara na bolnici, političkih trvenja… Vjerovatno ni njima nije baš prijatno, no sve ima svoje.”

Puno obećanja, malo realizacije

Hamidović dodaje da je još jedna briga, odnosno problem vezan za stolarske radove. I tu nedostaju finansijska, obećana sredstva. Veći dio sredstava je isplaćen izvođaču radova, ali ostaje jedan dio, pa malo to koči.

“Sve u svemu, oni koji su obećavali (sredstva), rijetko ko je to korektno odradio. Neki su dali vrlo malo, a obećali puno”, dodaje prvi čovjek obnove.

Prisjetili smo se i vremena kada je prvi put došao na lokalitet gdje je bila Ferhadija, odnosno gdje je sada obnovljena džamija. Na mjestu nekadašnje džamije nalazilo se zemljište i nije bilo moguće ustanoviti gdje se nalazio objekat.

“To je bilo tragično, rukama i jednom loptom smo gurali šut, smeće koje je bilo nabačeno na mjesto gdje je bila Ferhadija, tražeći neke tragove koje smo našli u temeljima. Čovjek se stalno pita: ‘Šta je to i kome trebalo da uradi, šta se to dešava…’ Rušiti objekat je nešto drugo, ubijati ljude nešto drugo, ali sve to skupa je čudno, srednjovjekovno neko ponašanje.”

Al Jazeerin sagovornik kao dječak i mladić u Ferhat-pašinu džamiju je često dolazio s ocem.

Ne bi uspio bez podrške

Hamidović navodi kako ne bi uspio u svojim nakanama i radovima da nije bilo velike potpore muftije Edhema ef. Čamdžića, Rijaseta Islamske zajednice sa bivšim reisom Mustafom ef. Cerićem i rahmetli Muhameda Salkića, “koji je kao dio Direktorijata potpomagao i nastojao i podržavao ideju da se ona vrati u nekakvom autentičnom obliku i sa autentičnom materijalima”.

“Takvo razumijevanje je vrlo rijetko i to treba, u odnosu na sve kako se sada nakaradno radi na tim objektima, itekako cijeniti i poštovati. Tim ljudima priznati tu kulturološku osnovu i ideju da se vrati nešto što je islamsko islamu, da se vrati miris i duh kamena koji je upijao 500 godina kur’anska ajeta koja su učena tamo.”

“Vratio sam taj cijeli film, kao student sam išao, studirao arhitekturu srednjeg vijeka, ranog novog perioda, ne samo islamskog već sve što se pojavljuje na tlu Bosne i Hercegovine. Uspoređivao sam način rada starih majstora, to me interesiralo u odnosu na studij arhitekture. Kad vidite smetljište, kad vidite da se sve to pomiješalo, jedan užas se u meni dešavao.”

Tarih u sedam komada

Hamidović ističe inat kao posebnu pogonsku snagu njegovog rada.

“Mjesecima sam hodio i tragao okolo po Banjaluci i te neke metafizičke i simbolske ideje koje pojedine vjere imaju tražio kroz njihove poruke gdje bi to (ostaci džamije) moglo biti i našao sam dvije lokacije, treću nisam, ali sam na pojedinim objektima vidio izgrađen upravo taj kamen. On je toliko specifičan, da je rijetko koji objekat u Banjaluci, ako nije bio javnog karaktera u vrijeme Osmanskog carstva, nije rađen njime.”

Ekipa koja je radila imala je dosta posla. Dvije godine su radili samo na čišćenju i sortiranju kamenja, jer je potjecalo iz raznih dijelova tri srušene banjalučke džamije, a na objektima nije ništa rađeno.

“Bilo je bitno da te dijelove nađemo, da se proba maksimalno iskoristiti autentični kamen iz više razloga. Čak je taj kamen travertin i u zapadnoj civilizaciji poznat kao sveti kamen koji je predodređen da se rade vjerski objekti sa njime. On je bio ‘domaći’, bio je na izvoru u jednom prigradskom naselju, sad je to dio Banjaluke, Sitari se zove. Onda smo tamo našli jednu veliku enklavu tog kamena, 400 kubika sirovog kamena smo našli i dogradili to, malo je bilo ostalo da se kupi van Bosne i Hercegovine tog travertina vezano za munaru.”

Hamidović govori kako je u radovima otprilike 65 posto korišten originalni kamen, 20 posto potječe s kamenoloma odakle je i vađen prije 500 godina, dok je ostatak uvezen. Ističe kako su tokom potrage za ostacima Ferhadije imali sreće te su pronalazili pojedine dijelove koji su ključni za određene segmente poput lukova, portala, mihraba, mahrila, minderije…

“Naprimjer, tarih, to je jedan specijalni kamen, bijel kristalan, našli smo u samo simboličkih sedam fragmenata izlomljenog, ali tako da, kad smo ga složili, dobili smo tačno dimenzije koje su bile u dokumentima. Sreća je bila da su ti dominantni detalji vraćeni na svoja mjesta i učinili da geometrija nove džamije Ferhadije bude ista kao nekad”, kaže profesor.

Korištenje brojeva

Nakon svog tog rada govori kako osjeća “jedno fino i gorko zadovoljstvo jer je taj inat uspio”.

“Čudna atmosfera sada vlada kod mene, posmatrajući kupolu, svodove, lukove, kako to se sad čini drugačije… Doživljaj vrlo prijatan, ali i tužan. Na neki način držim da sam bio dostojan i dosljedan autoru koji je to radio, ne samo legator koji je dao taj novac, već i koji su radili, majstori koji su je napravili takvu kakvu jest.”

Stari dunđerski aršin

Arhitekta koji vodi obnovu Ferhadije kaže kako su, tokom radova, korištene stare mjere, posebno jedna verzija aršina.

“To je takozvani dunđerski aršin koji je bio zastupljen i u Carigradu i koji se nalazi u Arheološkom muzeju kao komad metala. Te smo elemente koristili i kad smo očistili temelje. Naš projekat je bio kompjuterski pripremljen i, kada smo mjere iz pripreme prebacili na temelje, dobili smo tako mali otklon da je to bilo nevjerovatno kako su ti stari neimari koristili taj aršin koji je bio zastupljen samo u carskim objektima otomanskog perioda”, rekao je Hamidović.

“Ona je jedinstvena u svojoj koncepciji, izradi, statičkom sistemu, načinu korištenja islamskih počela o brojevima, načinu korištenja brojeva u odnosu na broj sura u Kur’anu. Puno je toga, krcato idejama derviša ili neki drugih koji su radili na tome, koji su dospjeli do ideje broja pet, broja 12, broja 16, broja 32, 128… Sufijska numerologija je puna tih brojeva na neki način i ima svoje opravdanje u kur’anskim ajetima. To su obilježja koja me tješe u trenutku kada protestujem protiv takvog jednog uništavanja i jedne čudne mržnje koja je bila u tim ljudima. Fino je sad sve obnovljeno gledati, još će bolje biti kad se skloni skela.”

Hamidović ističe kako s posebnim zadovoljstvom čeka da vidi završeni ulaz u džamiju jer su, tokom potrage za dijelovima, pronašli komad dove koja je bila na ulazu. Taj dio je ugrađen u novu Ferhadiju i treba se dovršiti početak i kraj dove.

Iako je dosta dokumentacije imao u arhivama, poput dokumenata prijeratnog Republičkog zavoda za zaštitu spomenika te iz Gradskog zavoda Banje Luke, najviše podataka je dobijeno iz projekta za sanaciju nakon katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio ovaj bh. grad 1969. godine.

“Koristili smo na početku dokumentaciju i arhivsku građu iz Banjaluke, posebno monografije o Banjaluci gdje se uvijek spominje Ferhadija, do prikupljanja, preko kontakata, razgovora sa ljudima, kako je to bilo, kako je šta izgledalo, kakav je bio prag…”

“Niko se ne može sjetiti kako je izgledao prag! Jednostavno je to najvažniji dio u odnosu na frontalnu liniju prema mihrabu, ali niko se ne može sjetiti kakav je bio, kako se prelazilo iz vanjskog u unutrašnji… To je  pitanje na koje nismo imali odgovor.”

Povratak u sjećanje

Podsjetio se i na vrijeme kada su se počeli dovlačili fragmente.

“Govorili su: ‘Ovo nije iz Ferhadije kamen, on je iz Arnaudije.’ Pitali smo kako znaš? Znali su, kasnije se ustanovilo da su upravu. To sjećanje, ta memorija… Ipak su to ljudi pratili sa dozom sigurnosti i vratili su u svoja sjećanja. Sada, kada gledaju kako sve izgleda, govore: ‘Joj to je isto, to je isto.'”

“Najveća je stvar u memoriju ljudi vratiti, jer kada se ona izgubi to je grozno… Nije samo napraviti džamiju, oni hoće da mu vratiš sjećanje na nju, više nego što ćeš mu napraviti džamiju od armiranog betona, kao što se neki takmiče ko će dati više para i da bude više džamija k’o tamo po istočnoj Bosni, pa više ne znaju šta će, a niko se neće popeti na munaru i dati ezan, već su ubacili zvučnike.”

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO