Eksperti o optužbama da Srbija pravi ‘mini haški sud’

Piše: Harun Cero

Hrvatska već odavno zahtijeva od Srbije da stavi van snage zakon iz 2003. godine po kome Srbija smije da sudi za ratne zločine i građanima koji nisu njeni državljani i za zločine koji nisu počinjeni na njenoj teritoriji.

Eksperti idu do te mjere da tvrde da Srbija stvara ‘mini haški sud’, iako je ovaj zakon, univerzalne jurisdikcije, na snazi i u drugim državama poput, naprimjer, Belgije.

Ekspert za međunarodno pravo i bivši zaposlenik misije OSCE-a u Srbiji Ivan Jovanović tvrdi da se ovdje u prvom redu može govoriti o osporavanju ovog zakona, a da ga se ne treba posmatrati kao spor između država.

“Ovde se može govoriti o osporavanju od Hrvatske, a ranije – u nekim situacijama – i od strane i BiH, jednog segmenta nadležnosti Srbije u predmetima ratnih zločina, pre nego o sporu između država. Hrvatska osporava da Srbija ima pravo da podiže optužnice i sudi za ratne zločine počinjene bilo gde na tlu bivše SFRJ, od strane počinilaca koji nisu bili niti su sada državljani Srbije i čije žrtve također nisu državljani Srbije, što Srbija inače propisuje kao mogućnost svojim Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (koga kolokvijalno zovemo – Zakon o ratnim zločinima)“, istakao je Jovanović.

Dimenzije problema

Hrvatska svoju najnoviju inicijativu na osporavanju ovog zakona Srbije, priča Jovanović, konkretno vezuje za slučaj Veljka Marića, pripadnika hrvatsih oružanih snaga i državljanina Hrvatske koji je u Srbiji osuđen za ratni zločin ubistva civila, inače srpske nacionalnosti, ali hrvatskog državljanina, u Zapadnoj Slavoniji oktobra 1991, i protiv koga se u Srbiji gdje služi kaznu zatvora vodi istraga za još jedan ratni zločin.

On smatra da prvo treba razjasniti stvarne dimenzije problema.

“Govori se o stavljanju van snage zakona, a  zapravo se radi samo o jednoj odredbi tog zakona (članu 3) koji je Hrvatskoj sporan, koji kaže da srpsko Tužilastvo za ratne zločine i Odeljenje za ratne zločine u Beogradu imaju nadležnost za bilo koji ratni zločin na teritoriji bivše SFRJ bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve“, ističe naš sagovornik.

Drugo, ističe Jovanović, čak i da pomenutom slučaju Veljka Marića pridodamo slučaj Ilije Jurišića (tzv Tuzlanska kolona) državljanina BiH, koga BiH navodi kao sporan iz istih razloga u vezi sa nadležnošću kao Hrvatska Marića (iako su tu radi o nekim žrtvama državljanima Srbije, a ne čistoj univerzalnoj nadležnosti), jasno je da se radi o tek dve od ukupno 170 osoba (od kojih su preko 90  posto etnički Srbi) protov kojih je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu.

“Dakle, čak i ako bi se složili da postoji sporan efekat ovog zakona, on je predimenzioniran“, tvrdi Jovanović. 

Pravna tekovina EU-a

Glavna srpska pregovaračica sa EU, Tanja Mišćević, je izjavila da ratni zločini nisu dio pravne tekovine EU, već se EU tu oslanja na međunarodno pravo, u kojem postoji mogućnost izbora između postojećih dobrih praksi, a Hrvatska bi, da bi izmjenu ovog zakona postavila kao tehnički uslov za Srbiju, morala utemeljenje da nađe u pravu EU.

Univerzalna jurisdikcija je pravo koja svaka država ima, a odnosi se se na suđenje za krivična djela, među kojima su i ratni zločini, čak i kad su počinjeni van njene teritorije i i kad ni žrtve ni počinioci nemaju njeno državljanstvo.

“Ono što je posebnost ove odredbe srpskog zakona je što je ta univerzalna nadležnost ograničena samo na teritoriju bivše SFRJ. To, međutim, ne menja pravnu suštinu ove odredbe jer ništa ne sprečava bilo koju državu da neko svoje pravo može samoj sebi da ograniči.Univerzalna jurisdikcija, inače, prema međunarodnom pravu inače postoji i za niz drugih dela – genocid, zločine protv čovečnosti, torturu kao veliki broj različitih terorističkih akata, posebno uperenih protiv bezbednosti vazdušnog saobraćaja. U pogledu ratnih zločina izričito je propisuju Ženevske konvencije“, navodi Jovanović te dodaje da je na osnovu univerzalne nadležnosti suđeno upravo za zločine u bivšoj SFRJ pred sudovima mnogih zemalja – Danske, Holandije, Švicarske, Njemačke.

“Ono što se iskristalisalo u poslednjih nekoliko godina u praksi država (mada nema nedvosmislene zabrane u međunarodnom pravu), i to iz političkih razloga –kako bi se izbegao progon inostranih političara i vojnih zvaničnika (u čemu je prednjačila Belgija) je da ne treba posezati za univerzalnom nadležnošću protiv osumnjičenih koji nisu prisutni na teritoriji države koja ih goni“, nastavlja Jovanović.

Takve takozvane „univerzalne nadležnosti u odsutnosti“, kaže Jovanović, nije bilo u slučaju Veljka Marića koji je uhapšen u Srbiji, i koji se nalazi na njenoj teritoriji sada kada Srbija protiv njega pokreće postupak za još jedan ratni zločin, kao ni u slučaju Ilije Jurišića.

“Čak je i Evropski parlament, pred kojim je Hrvatska ovo pitanje pokrenula, u najmanje dva navrata u prethodnih nekoliko godina pozdravljao i ohrabrivao države da vrše univerzalnu nadležnost (Španiju u vezi sa čilenaskim bivšim diktatorom Pinočeom u Senegal u vezi sa bivšim predsednikom Čada Habreom)“, istakao je on.

Specifičnost situacije

On kaže i da pomenute odredbe nema, da bi Srbija imala pravo da primjenjuje univerzalnu nadležnost na osnovu svog Krivičnog zakonika, a također i direktno na osnovu Ženevskih konvencija, kao i druge države u regiji.

“Poreklo i suština ove odredbe leži u specifičnostima situacije i ratova u bivšoj SFRJ. Nekoliko Srba iz Hrvatske koji nisu imali državljanstvo SRJ ili Srbije je upravo osuđeno pozivanjem na ovu odredbu, uključujući i za zločin na Ovčari. Hrvatska, očekivano, nije protestvovala u tim slučajevima“, zaključio je Jovanović.

Direktorica Centra za evroatlantske studije u Beogradu Jelena Milić smatra da se ovdje prije svega radi o pitanju povjerenja, kao i historijskom nasljeđu.

Ona smatra da Srbija može da očekuje da će susjedi i dalje sa podozrenjem gledati na njene postupke koji se tiču ratova u ovim zemljama, čak i kad su ti postupci legitimni, i to je za nju jedna od posljedica politike koju je vodila devedesetih i umješanosti i direktnog pomaganja Srba u Hrvatskoj i BiH, uključujući i umešanost u brojne zločine koje je srpska strana činila.

„Ta posledica se ne može lako eliminisati i izgubiti iz vida, čak i dvadeset godina nakon rata. Sa druge strane, Hrvatska i BiH treba da razumeju da je bilo zločina i nad pripadnicima srpske strane, da su mnogi od njih neprocesuirani, i da Srbija ima legitiman interes, a – kao što smo objasnili – i međunarodno priznato pravo, da procesuira te zločine“, istakla je ona.

Srbija bi također, istakla je Milić, trebala da se uzdrži od vođenja postupaka u odsustvu, uključujući i izdavanja potjernica, protiv državljana drugih zemalja regiona za zločine počinjene nad njihovim teritorijama i da ustupa dokaze tim zemljama, što se inače i događa u saradnji sa BiH u vezi sa predmetima Tuzlanske kolone i Dobrovoljačke ulice.

“To sa druge strane podrazumeva i da mora postojati spremnost Hrvatske i BiH da iskreno i profesionalno sprovedu istragu i eventualno suđenje protiv svojih državljana“, kazala je ona.

Izvještaj pravnog Fonda za humanitarno pravo u Srbiji

“S obzirom na to da ustavi država-naslednica bivše Jugoslavije zabranjuju ekstradiciju svojih državljana, saradnja u domenu procesuiranja ratnih zločina svodi se na ustupanjepredmeta i razmenu dokaza. Pravni okvir za saradnju čine međunarodne konvencije i ugovori o međusobnom pružanju pravne pomoći, kao i sporazumi između TRZ i nacionalnih tužilaštava Hrvatske, Crne Gore i BiH, te Protokol o saradnji zaključen između MUP-a Republike Srbije i Misije EULEX-a na Kosovu. Potpisivanje pojedinačnih protokola rezultat je dugogodišnjeg procesa pregovaranja među predstavnicima pravosuđa u regionu, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, pre svega OEBS-a i EU. Podatak da gotovo polovina predmeta u kojima je TRZ podiglo optužnicu predstavlja rezultat saradnje TRZ-a sa tužilaštvima u regionu, odnosno međusobnog ustupanja dokaza i informacija, govori o važnosti ovog aspekta procesuiranja ratnih zločina. Dok je regionalna saradnja poslednjih godina u usponu i dobija pohvale kako relevantnih aktera u Srbiji tako i međunarodne zajednice, povremeno je ta saradnja bivala narušena postupcima TRZ-a“, navodi se u izvještaju.

Zloupotreba zakona

Ekspert međunarodnih odnosa iz Hrvatske, koji je želio ostati anoniman, kaže da je problem da država koja je pokrenula mnoge ratove sada želi biti ta koja će dijeliti pravdu na političkom nivou.

“U cilju dobrih međunarodnih odnosa postoji potreba da svatko procesuira u svom dvorištu. Srbija ima dovoljno predmeta koje je trebala procesuirati, a nije. Oni su se bavili Marićem, Ganićem, Divjakom, Šeksom… To služi samo u svrhe stvaranja nestabilnosti u regiji. Nama je skoro pala vlada kada je bio aktuelan slučaj Tihomira Purda zato što je on bio dva mjeseca u Zenici zbog ničega jer je dokazni materijal sa kojim su oni raspolagali bio jedna stranica papira, koju on nikada nije potpisao. Oni su mu prijetili batinama da potpiše. Ovaj čovjek je bio žrtva u Vukovaru, a oni su od njega napravili još jednom žrtvu“, istakao je Al Jazeerin sagovornik.

Onda je objasnio zašto on smatra da Srbija zloupotrebljava zakon o univerzalnoj jurisdikciji.

“ Ovdje se dakle radi o zadiranju u suverenost države jer ako nemate konkretnih dokaza jednostavno ne možete suditi nekome. Konkretno, Veljko Marić, koji je sada u Srbiji u zatvoru nikada nije prešao sa puškom u Srbiju. Oni su njega osudili i mi nemamo nikakvih informacija o tome koliko je taj proces bio transparentan i kvalitetan. Oni su njega imali na tajnoj tjeralici, čak nije bio ni na Intrepolovoj tjeralici. Tek kada su ga uhapsili su digli optužnicu protiv njega. Takav način postupanja ne doprinosi stabilizaciji regije“, kazao je naš sagovornik.

Naš sagovornik kaže da Hrvatska sigurno neće ostati neutralna na ovaj zakon.

“Kao što je Slovenija blokirala europske integracije Hrvatske na političkoj razini, tako će uraditi i Hrvatska. Ako misle da mogu tjerati inat nisu u pravu. Svaka faza pregovaračkog procesa za članstvo u Europskoj uniji mora biti odobrena od svih članica EU-a. Mi možemo blokirati poglavlje 23 i 24 zbog ovog zakona. Poglavlje tri se odnosi na pravosuđe i ratne zločine“, zaključuje ovaj ekspert.

Izvor: Al Jazeera