Jedina bh. dimnjačarka: Dajana, gospodarica krovova

Piše: Snježana Mulić-Softić

“Spazzacamino, spazzacamino! (dimnjačar, dimnjačar!), vikala je gospođa iz italijanskog gradića S. Maria Maggiore, kada je lani ispod svog prozora vidjela mladu dimnjačarku.

Gospođa se toliko izvinula kroz prozor, da se dimnjačarka prepala da će ispasti.

Nasreću nije, pa je dimnjačarka sa svojim muškim kolegama iz cijelog svijeta, mogla u svom svečanom odijelu i sa crnim cilindrom, kao u mađioničara, nastaviti dimnjačarsku feštu koja se tu održavala.

Dimnjačarka kojoj se italijanska gospođa tada silno obradovala, bila je 25-godišnja Dajana Đurić iz Brčkog.

“Nikad nisam vidjela da se neko toliko obradovao dimnjačarima. Gospođa kao da je vidjela predsjednika, toliko je mahala, bilo me je strah da će ispasti kroz prozor.Talijani su ludi od sreće kada vide dimnjačare, svi trče da nas dotaknu, hvataju se za dugme, čupaju nam četke…”, priča Dajana, dočekujući nas garavog lica i ruku, u crnoj dimnjačarskoj uniformi, iz čijeg džepa se klati svjetlucavo ogledalce za dimnjake, u jednoj brčanskoj ulici, u kojoj je upravo završila posao.

Visoko, a na zemlji

Ova, jedina dimnjačarka u BiH, kaže da u Brčkom, ljudi baš i ne trče za njom da je dotaknu, da se uhvate za dugme i požele želju, ali da je ona sigurna da dimnjačari donose sreću.

“Da, to je istina, mi donosimo sreću”, kaže samouvjereno i, dok otvara jedan dimnjak i u njega uvlači dugačku četku, nastavlja: “Vidite, ja kada čistim dimnjak, izvlačim iz njega onaj mrak, gluhoću, a u kuću upuštam toplinu. Kad je dimnjak čist, onda vatra dobro gori, onda je kuća topla. A gdje je kuća topla, tu je i sreća. I zato mi donosimo sreću, u to ne treba sumnjati”.

Dajana je krovove  i dimnjake počela osvajati sa samo šest godina.

“Nije me strah popeti se, jer znam, kad se popnem, odozgo mogu bolje da vidim svijet. Ali, i kad sam visoko, ja sam uvijek na zemlji, jer sam tako odgojena”, priča kao neki mudrac i uvodi nas u prostranu porodičnu kuću i u priču o porodici koja je bukvalno iz ničega napravila pravo malo dimnjačarsko carstvo i osvojila krovove uz rijeku Savu.

“Moj otac je dimnjačar i već godinama ima dimnjačarsku firmu. Uz  njega sam, još kao mala djevojčica, naučila sve o četkama, dimnjacima i krovovima. I već tada sam naučila da se penjem, da sebi napravim put. Jer, u kući nikad nije bilo vremena za gubljenje. Ako sam htjela nešto da imam, to sam morala i zaradit”, priča, dok Jadranko, njen otac, dodaje kako je bio strog u odgoju, ali se isplatilo.

“Znate li da smo mi Romi?”, upita odjednom Jadranko i, ne čekajući odgovor, nastavi  kako su se Đurići u životu, stalno borili sa predrasudama:“Ima ih puno, ali ove dvije su najgore – prva je – što Romi rade, imaju firmu, kuću…, a druga je – što se žensko bavi dimnjačarskim poslom”.

Čađavo lice i čist obraz

Bijelom maramom, koja je već uveliko crna, obriše čađ sa lica, pa nastavi: “Vidite, obraz se ne može uprljati čađu, nikada”, na što Dajana, baš kao da se igra slaganja priče, dodaje:

“Imala sam osam godina kada sam u jednom dimnjaku našla vreću punu zlata. Imala je najmanje tri kile. Držala sam tu vreću i gledala u oca, a on mi je samo rekao: ‘Ili ćeš sada, dok si još dijete, postati pošten čovjek ili nećeš nikada’. Shvatila sam šta mi govori i vreću sam predala ženi na čijoj kući smo čistili dimnjak”.

Očeva priča: Kako sam vratio dug

Ja sam rođen u čergi, bili smo strašno siromašni, ovako svoju priču počinje Jadranko Đurić. Kada sam završio srednju školu, htio sam da radim, ali nisam imao od čega da krenem. Htio sam biti dimnjačar. Oprema je koštala 2.000 maraka, a ja sam imao samo 200 i tih 200 značile su čitav život. Obratio sam se Đokici Dragičeviću, direktoru Komunalnog u Brčkom. On je čitav dan okretao brojeve telefona, a onda mi je rekao: “Ujutro u deset budi u Tuzli, na toj i toj adresi, i traži Adila.”

Pošto nisam imao novac za autobus, išao sam pješice. Krenuo sam u dva ujutro, da bih u Tuzli bio u deset. Gladan i umoran, stigao sam na vrijeme, pokucao i tražio Adila. Taj čovjek dao mi je kompletnu opremu – četke, sajle, kuglu, merdevine… Kad sam rekao da nemam sav novac, odmahnuo je glavom. “Ne moraš ništa platiti, Đokica mi je rekao da si dobar momak”, odgovorio je.

Dvije godine kasnije, već sam bio svoj čovjek, zaradio sam pare i postao dobavljač dimnjačarske opreme. Jednog dana dobio sam puno narudžbi i  na jednoj, prepoznao sam ime i adresu iz Tuzle.  Nazvao sam broj sa narudžbe i rekao: “Eto mene da vam isporučim robu.” Čovjek je bio iznenađen da ću mu doći na vrata. Pitao je koliko iznosi račun.
“Vaše je plaćeno”, rekao sam.
“Nije, nisam ništa platio”, odgovorio je zbunjeno.
“Jeste, plaćeno je prije nekoliko godina”, rekao sam, a on me pogledao s nevjericom.
“Sjećate se onog momka kojeg je Đokica poslao prije nekoliko godina da mu date žicu i kuglu, a on nije imao pare?” “Sjećam”, rekao je.

“E, to sam bio ja.  Vaš račun je podmiren”, odgovorio sam, a onda je uslijedio dugi zagrljaj.

Jadranko Đurić danas je vlasnik firme Eko dimnjačar, potpredsjednik Udruženja dimnjačara BiH, delegat pri Odboru Roma u Vijeću ministara BiH i predsjednik Skupštine udruženja građana “Romi na djelu”. A  Adila, koji sada ima više od 70 godina, redovno obilazi.

Dajana i Jadranko prisjećaju se dogodovština s posla. Kažu bilo je veselja, padova za skrivene kamere, ali i za hitne pomoći.

“Napadala sam se kroz krovove, ali se nikad nisam, hvala Bogu, teže ozlijedila. Najljepše mi je bilo kada sam padala u snijeg, to je uvijek veselo. Ali, jednom je tata pao i uhvatio se za neku gredu, a ja sam uzela mobitel da ga slikam. Zezala sam se kako mu je super poza, a on je jaukao. Tek tada sam shvatila da je stvar ozbiljna i zaista je i bila, ali sad je dobro. A često misle da sam dečko, jer kosu smotam i stavim kapu, pa mi je jedna djevojka tražila broj telefona. Rekla sam joj: Evo ti broj, možda ti za nešto zatreba, ali, djevojko draga, ja sam ti žensko”, priča Dajana kroz smijeh, a na čađavom licu blistaju se dva reda bijelih zuba.

Veli da, iako je ponekad, pogotovo zimi,  u pripravnosti po 24 sata, ne žali što radi od djetinjstva, ni zbog strogog odgoja, ni što ne gleda TV sapunice i reality emisije…

“Sve meni ovo u životu koristi. Tek mi je 25, a ja imam svoj hljeb u rukama i ni od koga ne zavisim. Šta imaju moji vršnjaci? Mnogi oni, pa i puno stariji, sjede u kući i čekaju da im roditelji kupe majicu, laptop, dadnu novac za kafu”.

No, iako je većinu djetinjstva provela po krovovima ili zavučena u dimnjake i velike peći, Dajana nije zapostavila ni školu, a ni bilo šta drugo.

Tako je završila dvije srednje škole – ekološku u Banjoj Luci i dimnjačarski zanat u Beogradu, potom diplomirala na Fakultetu za ekologiju, a uskoro treba da brani magistarski rad. Uz sve to, u FK Lokomotiva igra fudbal.

Pitamo je kako sve stigne i koju poziciju ima u timu, a njena mama, Hanifa, koja je također zaposlena u porodičnoj dimnjačarskoj firmi, kao sekretarica i ekonomista, umjesto nje odgovara:

“Ma i ja sam se pitala. Išla sam jednom na utakmicu, gledala je, gledala i onda se upitala: Bože, šta ovo moje dijete igra? Je li ona bek, napadač, golman, šta li je, jer sam je viđala na svakoj poziciji, sad ovdje, sad ondje. Kakva je na terenu, takva je i u kući, u školi, na poslu.”

Čestitka za Novu

“Dajana ne misli napustiti posao dimnjačara, kaže uvijek će u njemu biti na neki način, ali traži posao u svojoj struci. Nažalost, tu joj, kaže, ne pomažu ni dimnjačarska uniforma, ni dlake iz četke.

“Predavala sam na nekoliko mjesta. Jednom su mi rekli da sam prekvalificirana, drugi put da traže muškarca, treći put mislim da im je smetalo što sam Romkinja… uglavnom, uvijek ima neki razlog. Ali ja neću odustati”, kaže i izvinjava se što će nakratko izaći iz prostorije.

Dok nam njen otac priča o Eko dimnjačaru, njegovoj firmi koja je sad druga najopremljenija dimnjačarska firma u BiH, o tome kako se dimnjačari sve manje penju, jer je tehnologija uznapredovala pa se dimnjaci sada čiste odozdo prema gore, a njegova žena o vrećama i vrećama deterdženta koji potroši za pranje njihove uniforme, te o specijalnim kremama kojima prvo skidaju garež, pa se tek onda kupaju, Dajana se vraća – okupana, našminkana, namirisana – odjevena u svečanu dimnjačarsku uniformu.

“A kako vam se isplatilo da dođete samo zbog mene iz Sarajeva?”, odjednom upita, malo se zamisli, pa sama odgovori: “Znači da smo uspjeli, da ovo što radimo, vrijedi”.

Kao neki režiser, pravi efektan kraj posjete. S ocem odlazi pred veliku, okićenu jelku u kutu sobe, uzimaju čaše za nazdravljanje i šalju novogodišnju poruku: “Dimnjačar vam želi s krova – nek je svima sretna Nova. Nek je bolja nego stara, svi imali puno para.”

 

Izvor: Al Jazeera

 


Više iz rubrike TEME
POPULARNO