Šagolj: Važnost integriteta u moru vijesti

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Sedamnaest godina vjerodostojno prenosi slike iz svakodnevnice stanovnika planete. Višestruko nagrađivani fotoreporter Damir Šagolj (Sarajevo, 1971) kaže da se u svijetu ne događa ništa posebno drugačije od onog što se dešavalo u generacijama prije njegove. Jedino ozbiljno što bi se moglo dogoditi jeste da se svijet prestane mijenjati.

Fotografijom se počeo baviti u bosanskom ratu, a nastavio na Kosovu, u Iraku i Iranu, širom svijeta, kao fotoreporter Reutersa. Nagrađen je 2012. godine u kategoriji Daily Life Stories, na izboru World Press Photo, za fotografiju snimljenu u Pjongjangu.   

• Radno mjesto Vam je cijeli svijet. U profesionalnom smislu izgradili ste ime kojem se vjeruje, a pritom ste uspješno spojili umjetnost i novinarstvo. Kako uspijevate estetiku ukombinirati s viješću?

Damir Šagolj: Nema tu nikakve umjetnosti. U onome što radim jedina umjetnost je da uspijevam preživjeti u poslu tolike godine. Ne smatram sebe umjetnikom. Jedina moja umjetnost je da, poput ovih ćevabdžija na Baščaršiji, uspijevam generacijama opstati u poslu. One klasične umjetnosti u onome što radim nema. Nimalo. Kod mene ima mnogo novinarstva. Kada popunjavam upitnik i neko me pita šta sam po zanimanju, pišem da sam novinar. Pa ako me neko upita koji ti je alat, napišem da je to fotografija. Tek onda kada bi me neko upitao čime se još koristim, rekao bih – nekim elementima estetike.

• Ovih dana se obilježavaju godišnjice protesta u svijetu. Prvo Tunis, Egipat… Opći je dojam da se nešto mijenja u svijetu, da je riječ o nekom novom poretku, a u suštini sve ostaje isto. Prisustni ste na mnogo kriznih područja, kakavo je Vaše viđenje pomenutih dešavanja – protesta?

Šagolj: Ne mislim da se išta posebno dešava. Kažem u smislu da nije ništa posebno različito od onoga što se dešavalo u generacijama prije moje. Šta je drugačije da nam sve zajedno izgleda drugačije? Mi puno više pričamo o stvarima koje se dešavaju na drugim dijelovima zemaljske kugle, jer su nam informacije dostupnije. Promijenilo se to da mi svi sada znamo šta se dešava u Kini, Burmi… Sve je to postalo dio jedne velike priče.

Iz nekog kuta svijeta nekada informacija koju plasiram bude jedina koja je predstavljena velikom broju ljudi. Vrlo rano u karijeri sam shvatio kolika je odgovornost autora i koliko se mora paziti da ono što šaljem u svijet bude po svim kriterijima novinarstva. Pogotovo etike. Pazim da ljude ne informiram samo površnošću – vodeći računa samo o estetici ili nešto gdje ću ja nametati neki svoj stil ili mišljenje nad onim što je, ustvari, bitno. Mislim da je to jedna od stvari koja me u ovom poslu drži toliko dugo.

• Historija novinarstva zabilježila je i pokušaje da se naprave agencije koje će plasirati samo pozitivne vijesti. Takvi pokušaji prošli su neslavno. Osim industrije zabave, da li je samo negativna informacija ono što je masi najzanimljivije?

Šagolj: Ljudi prate vijesti koje su u njihovoj sferi interesa. Prate ih da bi se znali postaviti – naročito ako je to nešto što je u njihovom komšiluku. A sekirati ih mogu loše stvari. Ono što se dobro desi, nažalost, vrlo često nema puno utjecaja na život. Krajem osamdesetih desili su se “pad” Sovjetskog Saveza i otvaranje istočne Evrope prema svijetu. To je bila fantastična, velika, lijepa vijest. To nam je svima promijenilo, ovako ili onako, život.

Odavde su dolazile grozne vijesti, ali su fantastične bile iz Čehoslovačke, Poljske… Mada, nažalost, ako si biznismen, većina vijesti koje utječu na biznis su one ružne vijesti, a ja radim vijesti koje idu na naslovne strane novina, koje, opet, na naslovnici objavljuju vijesti koje su relevantne za društvo. Ako objavimo vijest da je pad nepismenosti u nekoj zemlji pao za nekoliko procenata, to je fantastična vijest, ali ona stvari neće promijeniti sutra, već u nekoj daljoj budućnosti. Ono što utječe “danas” za “sutra” su uglavnom ružne stvari.

• Godine 2012. organizacija World Press Photo dodijelila vam je prestižnu nagradu za najbolju fotografiju u 2011. godini snimljenu u Sjevernoj Koreji, koja prikazuje portret Kim Il-sunga na zgradama u Pjongjangu. Koliko i da li nagrade utječu na Vaš profesionalni život? Dobili ste ih mnogo…

Šagolj: Jeste, utjecala je i sve te nagrade utječu. Ko kaže da ne utječu, onda mora da je neki superspecijalni lik. Nisam takav i one utječu na mene. Pokušavam se odnositi prema njima tako da mi ne daju lažnu sliku o samome sebi. Sve one postoje u jednom trenutku.

Nisu to nagrade koje su date za životno djelo. To, uglavnom, nisu nagrade koje su dodijeljene meni, nego mom radu. Nisam ja dobio nagradu, nego moja fotografija ili tekst. On je toliko dobar koliko sam ja bio u mogućnosti u tom trenutku da ga napravim. Znači, te nagrade će mi “otvarati” vrata da radim što više i bolje stvari, davat ću intervjue… A sa aspekta da te ušuškaju, pa da misliš da si ti te sve nagrade zaslužio… Nijedna nije data meni, već mojim djelima.

Izvor: Al Jazeera