Šta je Hrvatska naučila od Rupela

Piše: Ines Sabalić

Godine 1990. ujedinile su se i Istočna i Zapadna Njemačka i jedan od prvih poteza kancelara Kohla bio je međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske. Kontroverza u vezi sa Slovenijom je brzo isparila, ostala je ona o “prebrzom priznanju Hrvatske”.

S jedne strane Hrvatska je bila priznata bez uvjetovanja garancije dobrog ponašanja prema svojim Srbima, ali to je bilo manje važno. Prigovor prebrzog priznanja više se odnosio na Njemačku, na to da je ta zemlja, na čije su ujedinjenje Britanija i Francuska jedva pristale, prebrzo pokazala ambiciju da uređuje Europu. Ali, kontroverza je ostala visiti nad Hrvatskom i dan-danas se u analizama ta kritika papagajski ponavlja.

Dakako, kako je prethodno pao Zid, pa je iz Bruxellesa upućen poziv bivšoj istočnoj Europi za samorazumljivo punopravno članstvo u zajednici slobodnih, demokratskih, naprednih, bogatih zemalja. To se smatralo prirodnim krajem umjetne podjele Europe.

Tuđmanova avantura

Godine 1991. dio Hrvatske već je bila okupirala JNA pod vodstvom beogradskog političkog vrha, ali je Zagrebu, istodobno s Ljubljanom, iz Europske komisije ponuđeno da će se napraviti studija izvodljivosti za kandidaturu, sa sugestijom da će zaključak studije biti pozitivan.

No, kako se Tuđman upravo tada bacio u nesretnu političku avanturu u Bosni i Hercegovini, ponuda iz Bruxellesa promptno je povučena, Slovenija se otisnula, vrlo brzo integrirala i sve do spora sa Hrvatskom u vezi sa Piranskim zaljevom, bila je shvaćena kao Luksemburg Balkana, kao jedina nebalkanska zemlja iz grotla u kojem su se kuhale bivše jugoslavnenske republike.

U ratu devedesetih EU je dobila priliku diplomatske akcije i diplomatskog sređivanja sukoba. To je, kao zajednica, kao organizacija, vodila vrlo loše, a prvo nezadovoljstvo ranim priznanjem Hrvatske od strane Njemačke pretvorilo se u aktivno nastojanje Mitterandove Francuske da stvori neku vrst ravnoteže, malo podižući Miloševićev Beograd.

Tek kad je u Londonu Hurta zamijenio Blair i Mitteranda Chirac, a baš na Chiracovo inzistiranje, pokrenuo se Clinton i Amerikanci su kako tako nešto riješili, ne idealno, ali nekako. Ali osjećaj nemoći da EU ništa sama nije mogla, iz čega se razvilo i određeno neraspoloženje, te posve druga politička pozicija i bivše Jugoslavije u Hladnom ratu rezultirale su time da se, usprkos uvjeravanjima u suprotno, cijelo proširenje na naše zemlje vidjelo kao kontroverzno.

Ipak, od samog početka za Hrvatsku su vrata bila odškrinutija nego za druge zemlje. Bila su, jedno vrijeme, odškrinuta i za BiH, ali već nekoliko godina prevladava dojam da je Bosna izgubljen slučaj. Također, devedesetih je jedno vrijeme imala neke šanse i Makedonija i da nije bilo neobranjivo šovinističke blokade Grčke kako bi se zemlja nekako skrpila uz Bugarsku i Rumunjsku i sad bi bila članica. Nisu imali sreće, a poslije su se sami počeli vrtjeti u krug. Crna Gora sama je sebi otvorila vrata. Sad, kad se Hrvatska prima, bivša zajednička država podijeljena je u one koji imaju šansu, one za koje se ne zna što će se s njima biti i one koji su tako daleko da nema smisla o tome raspravljati.

Zasluga Hrvatske jest da je svoju šansu iskoristila. Postavila je cilj, uporno je radila, tako da nijednom nije izgubila fokus, savladala vrlo velike prepreke na vrlo dugačkom putu i završila posao. Koja je to naša zemlja još napravila? U Hrvatskoj smo s pravom ponosni na to. Goleme su ideološke razlike u Hrvatskoj, ali članstvo u EU-u ni za jednu ozbiljnu političku formaciju nije dolazilo  u pitanje.

Hrvatska neće u EU-u biti jako važna članica, a pogotovo u prvo vrijeme dok se ne izvuče iz ekonomske krize i dok se baci na ozbiljan posao prema članstvo u eurozoni. Ali, bit će članica i to će biti kvalitativno puno drugačija situacija nego što je sada. Njena pozicija moći i utjecaja se jako povećava. Koliko mogu procijeniti, hrvatski predstavnici neće se ponašati kao slovenski ministar Rupel, koji je na sastancima ministara uzdisao da je zadatak njegove zemlje europeizacija južnih susjeda, prvenstveno Hrvata. Naime, drugi europski ministri su na to rofl, valjali se po podu od smijeha. Dakako, Slovenci su u međuvremenu naučili tu lekciju – svi smo naučili neke lekcije.

Nadajmo se.

Ipak, ako pitate da li će Hrvatska iskoristiti svoju novu poziciju,  mislim da hoće i to u svim regionalnim pitanjima. Naprimjer, ako joj puhne može zakočiti Srbiju dok ne dobije do kraja informacije o nestalim s popisa još iz vukovarske bolnice. Dakako da će hrvatski argumenti u vezi s pelješkim pitanjem sada imati veću težinu. To sa sobom nosi članstvo i iluzorno je očekivati da će se hrvatska strana toga odreći.

Šta se cijeni

Ali Zagrebu, također, odgovara da bude dobar s BiH, jer to povećava hrvatski utjecaj u Bruxellesu. Koliko god u EU-u bila kriza, cijeni se mogućnost suradnje, konstruktivnost, na tome se dobivaju poeni u drugim sferama, pri realizaciji drugih interesa.

Do sada je, kao promatrač u EU-u i u NATO-u kao član, Zagreb čvrsto stajao u zalaganju za interese regije, u baš svim prilikama, pa i u nekim kad to nije bilo popularno. To je dobar znak.     

Po strani od tih visokopoltičkih pitanja glavna dobit za regiju od hrvatskog članstva jest što su veze tako jake i isprepletene da ih je nemoguće pokidati. Jezik, mentalitet, životne navike, humor, rodbinske veze, vrijednosti koje nas čine i dobrima i lošima, jedinstvena kombinacija tradicionalnosti i modernosti, to povezuje ovih nekoliko zemalja u regiji.

To znači da će utjecaj iz regije na Zagreb biti jak. Radit će veze i poznanstva. To je za regiju, konačno, zemlja gdje će se u EU-u moći nekog nazvati i objasniti. Ili se posvađati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera