Život i vrijednosti u BiH, u ratu i danas
Piše: Kevin Sullivan
Kad sam bio dopisnik u Tokiju 1980-ih, urednici u Londonu voljeli su stavljati riječi “samuraj” ili “kabuki” u naslove o tekstovima iz Japana; postojao je i veliki interes za gejše. Te stvari nisu odražavale svakodnevni život Japanaca, ali su bile poznate čitaocima u Velikoj Britaniji.
Bosnu i Hercegovinu, naravno, opterećuju stereotipi izopačeniji i opasniji od samuraja i gejši. Skoro generaciju nakon konflikta 1992-95, milioni ljudi širom svijeta i dalje asociraju zemlju s kulturološkim linijama podjele i društvenim nasiljem.
Na nesreću, glavne političke stranke unutar Bosne i Hercegovine i dalje razmišljaju na sličan način.
Historijski, kreativni suživot različitih zajednica je bio pravilo. Nasilje je bilo rijetka, tragična iznimka, koja se u potpunosti mogla izbjeći.
Samo mali broj od četiri miliona građana BiH su članovi stranaka (što nam zaista nešto govori, jer – uz prirodne resurse i odličan smisao za humor – jedna stvar kojom država obiluje su političke stranke), ali upitani zašto postratni oporavak nije uspio, mnogi ljudi su fatalističnog mišljenja koje se prožima, da je neuspjeh neizbježan, jer u državi postoji kultura podjela koja je podložna razdoru i nasilju.
Istina je, zapravo, drugačija. Historijski, kreativni suživot različitih zajednica je bio pravilo. Nasilje je bilo rijetka, tragična iznimka, koja se u potpunosti mogla izbjeći.
Kultura, ekonomija i politika
U Singapuru 1994, pitao sam državnog ekonomistu da li je kultura povezana s ekonomskih uspjehom – u to vrijeme mnogi su se hvalili da su “azijske vrijednosti” ključ prosperiteta regije. (Usput, Singapur ima populaciju oko četiri miliona stanovnika, nema prirodnih resursa, a kulturološke i lingvističke razlike među tri glavne etničke grupe su takve da se one u Bosni i Hercegovini čine trivijalnim. Također, njihov BDP po glavi stanovnika je najveći na svijetu.)
Ekonomista je odgovorio pitanjem: “Mislite li da smo bili lijeni kad smo bili siromašni?”
Ovo prilično koncizno uništava ideju da je kultura ili povod za politički i ekonomski uspjeh, ili izgovor političkog i ekonomskog neuspjeha.
Odrednice uspjeha su (često prilično dosadna) politika i ekonomski menadžment koji ima smisla, a ne azijske vrijednosti, evropske vrijednosti, niti neobjašnjivi tok historije.
Nije problem u tome što je teško održavati etničku ravnotežu. Problem je u tome što su kamate visoke, šanse za otvaranje uspješnog biznisa male, a javna administracija skupa, često neefikasna i nepoštena.
Ljudi u siromašnim državama rade jednako marljivo kao i oni u prosperitetnim državama, ali u siromašnim zemljama, teže je preinačiti marljiv rad u prihod – banke sumnjaju u jamstvo koji potencijalni dužnici mogu ponuditi; vlasništvo nekretnina je često nepouzdano jer je vladavina prava slaba, a investitori se drže daleko od takvih zemalja zbog birokratije i korupcije.
Nijedna od ovih stvari nije neizbježna. Nijedna od ovih stvari nije kulturološka.
Nijedna od ovih stvari trenutno nije glavni prioritet glavnih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini.
U ovoj zemlji nije problem to što je politička debata neproduktivna.
Problem je to što je irelevantna.
Nije problem u tome što je teško održavati etničku ravnotežu. Problem je u tome što su kamate visoke, šanse za otvaranje uspješnog biznisa male, a javna administracija skupa, često neefikasna i nepoštena.
Tokom rata, jedna od mnogih stvari kojom sam bio impresioniran kada sam upoznavao Bosance i Hercegovce je njihov osjećaj kolektivne odgovornosti. Mislim da je dio ovoga ostao iz vremena starog režima (i kolikogod cinični željeli biti, “bratstvo i jedinstvo” nije najgori slogan na kojem se može izgraditi društvo) i nesumnjivo je odražavao snažnu socijalnu tradiciju solidarnosti i sažaljenja.
Takvo prosuđivanje je, po potrebi, pojednostavljeno, ali što više idete ka sjeveru, to su ljudi uskogrudniji (ovo govorim kao neko sa dalekog sjevera), a što južnije idete, to su ljudi otvoreniji i pristupačniji.
U posljednje dvije decenije, bosanskohercegovački lideri su uložili dosta energije u ograničavanje solidarnosti u okviru svakog konstitutivnog naroda, umjesto da je inkluzivno šire među svim građanima.
Izlazak iz krize
Dio puta koji vodi iz trenutne krize je vraćanje solidarnosti tamo gdje ona pripada – među četiri miliona građana čiji je kolektivni interes univerzalno zlostavljan više od 20 godina.
Krizom ne smatram neuspjeh provođenja ustavnih reformi, administrativnu blokadu u Federaciji ili zastoj u procesu eurointegracija. Mislim na visoku stopu nezaposlenosti i male plate, katastrofalno zdravstvo i socijalnu pomoć, ruševne škole i infrastrukturu u kolapsu.
Način da se izađe iz ovoga je da se politika učini relevantnom.
Tokom rata, svakodnevno sam viđao primjere velikodušnosti, hrabrosti i dostojanstva. Ako kultura ima ikakve veze sa progresom države, onda ove “bosanskohercegovačke vrijednosti” mogu pomoći.
Slobode koje će donijeti prosperitet i sigurnost narodu Bosne i Hercegovine su sloboda posuđivanja novca sa razumnom kamatom; sloboda otvaranja biznisa, te sloboda traženja i dobijanja pravde po zakonu.
Tokom rata, svakodnevno sam viđao primjere velikodušnosti, hrabrosti i dostojanstva. Ako kultura ima ikakve veze sa progresom države, onda ove “bosanskohercegovačke vrijednosti” mogu pomoći.
Ali, kultura i historija nisu presudni faktori ekonomskog i političkog uspjeha (osim činjenice da ih politički lideri, kojima nedostaje intelekta ili mašte da ponude pravu agendu sigurnosti i prosperiteta, mogu koristiti na vrlo destruktivan način).
Svaka godišnjica početka konflikta je prilika za tužnu refleksiju, ali ako bi građani ove godine počeli pokazivati nestrpljivost prema irelevantnoj bosanskohercegovačkoj politici, onda bi put ka progresu vrlo brzo bio očišćen – a komemoracija 2013. mogla bi biti razlog za slavlje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera