Samba-kreditom od Hrvatske do Brazila

Piše: Damir Petranović

‘Bankari, budite milostivi! Ljudi, dižite kredite!’, uskliknuo je legendarni Drago Ćosić tek nekoliko trenutaka nakon što je Hrvatska u onom epskom okršaju s velikim Islandom, u utakmici koja će u povijesti ostati zapamćena po jednoj nenogometnoj idiotariji, ipak izborila put za Brazil.

Ostvarenje je to mokrih snova svih hrvatskih navijača, iako su oni onako neskromno i razmaženo već navikli planirati važne ekspedicije sa svojim nogometašima. Francuska? Ok, to je bilo prvo veliko natjecanje. Južna Afrika? Pih, pa bolje da tamo nismo ni išli. Poljska i Ukrajina? To smo već zaboravili…

A lova? Sve se može kad se hoće, kaže jedna uzrečica, a druga je za nas Balkance još aktualnija: pare nisu problem, jer para – nema.

Ali, Brazil, ljudi! Pa još prije šest godina dobro se znalo da će to biti nešto posebno i valjda nema nogometnog fanatika koji se barem na trenutak nije zamislio na Copacabani, u onoj tipičnoj turističkoj maštariji s koktelom u jednoj i rasnom crnkom u drugoj ruci, kako krati vrijeme do polufinala Svjetskog prvenstva u kojem će Hrvatska, naravno, s lakoćom srušiti snove domaćinima i onda u velikom stilu u finalu još jednom rastaviti Njemačku na proste faktore.

‘Ma ništa me neće spriječiti da odem!’, samouvjereno su se busali Hrvati u doba prije krize i recesije, kada je izgledalo kao da sam Bog hoda po zemlji i da će najavljeno Svjetsko prvenstvo u pravoj postojbini nogometa biti još samo jedna beznačajna sitnica u slapovima love, koja se trošila gotovo pa bezumno. Nema problema, uzet ćemo još jednu revolving karticu – razmišljao je prosječan navijač vulgaris, tipično balkanski kratkovidno i ustvari beznadno glupo.

Putujmo kao klošari

U međuvremenu se junak naše priče definitivno otrijeznio i shvatio da dugove, ipak, treba vraćati, a kriza ne samo da je pokucala na vrata – nego ih je treskom razvalila i eno je još orgija po svakoj prostoriji našeg imaginarnog kućnog budžeta. A i entuzijazam prema hrvatskoj reprezentaciji nešto je splasnuo u odnosu na vrijeme slavnog šamaranja Engleza i tragičnog poraza od Turaka, ali, ipak: kad ćemo opet imati priliku gledati nogomet u Brazilu?

Zadnji put tamošnjim stadionima trčkarao je naš Bajdo Vukas još 1950. godine, kada smo u Europu uvezli fenomen zvan Torcida, pa je lako izračunati da bismo iduće svjetsko prvenstvo u Sao Paolu i Riju mogli imati tamo negdje 2074. godine. Hvala lijepa, ne bismo riskirali i čekali.

Bosanci i Hercegovci će u svom tradicionalnom pomorskom stilu i Mediteran i ocean preploviti brodom na relaciji Neum – Rio.

Uglavnom, bankari s početka priče krotko su poslušali našeg Dragu Ćosića i na tržište plasirali bezbroj onih svojih mamilica, kojekakve ‘samba-kredite’ i razne instant-proizvode, koji u šarenim reklamama izgledaju neodoljivo privlačno i smiješno povoljno, a s takvim stvarima obično tek naknadno shvatimo da su namijenjene višegodišnjem mučenju i cijeđenju ionako klinički mrtvog tekućeg računa. Pa nam uvaljuju zaduženja na punih deset godina, kao da u tom periodu nećemo trebati jesti, piti i plaćati struju, a mjesečne rate prikazuju besmisleno malima – kao da recesijom i gramzivošću banaka dobrano opečen Hrvat dosad nije naučio barem zbrajati.

Ne, gospodo lihvari i ne, kolega Ćosiću: mi koji nemamo želju za novim kreditom, a nemamo ni sreću da nas na drugi kraj svijeta šalje tvrtka za koju radimo, u Brazil putujemo kao klošari. Pravi pravcati klošari. Uostalom, tako je i najsigurnije: pravi savjet dao je ovih dana Vedran Bađun iz Omiša kod Splita, jedan od najvećih hrvatskih avanturista, koji je cijeli život proveo smucajući se po raznim kostarikama, venezuelama i sličnim egzotičnim destinacijama. ‘Ako već putujete tamo, nastojte izgledati neupadljivo, skromno i jadno’, kaže on.

Hvala mu, barem se o ovome nećemo morati previše truditi.

Dobro, progovorio je Bađun još nekoliko pametnih: držite se gradova i daleko od favela, ne nosite lovu sa sobom – a i ono malo što imate držite u džepu, čak i dok se kupate na plaži, a tuđe cure ni ne gledajte, jer zbog toga leti glava. Kad pijete, neka je barem jedan u ekipi trijezan.

Brodom, pa motorom…

Bit će zanimljivo u ljeto iduće godine vidjeti kako će se naši Balkanci snaći u divljini Brazila i kako će nasamariti FIFA-u, organizaciju koja u očima prosječnog navijača sve češće izgleda tek kao zločesti gramzivi starac s fiks-idejom kako običnim ljudima izvući što više para.

Rasporedili su utakmice na tri-četiri tisuće kilometara udaljenosti? Nema problema, snaći ćemo se. Makar i autobusima što putuju po dva-tri dana, iako su, kako čujemo, Bad Blue Boysi već organizirali nekakav brod za vožnju Amazonijom. Nisu poslušali čak ni svog Sammira, koji im je savjetovao da ni za živu glavu ne putuju bilo čime osim avionom.

Amateri su ti Boysi, pa oni ni nemaju pojma da Torcida ima broj mobitela Mister Noa i da će ih on za sitne pare svojim Piperom prevesti do Manausa…

Idemo u Brazil, pa kako god bilo: Bosanci i Hercegovci će u svom tradicionalnom pomorskom stilu i Mediteran i ocean preploviti brodom na relaciji Neum – Rio. Nekoliko Splićana već je organiziralo jednomjesečno krstarenje i kreću iz lučice Zenta negdje krajem proljeća – ali bez čuvenog Šime Stipaničeva, jedriličara koji je baš nedavno prošao istu ovu rutu. Ako se Šime odluči za Brazil, on će ići kao i inače. Sam samcat, on i njegov brod.

Ako već putujete tamo, nastojte izgledati neupadljivo, skromno i jadno.

Ili, recimo, nekadašnji igrač Hajduka Frane Bućan: on će brodom iz Splita do Italije, pa motorom do Gibraltara, pa brodom do Maroka, motorom do Casablance, pa brodom s kontejnerima do Južne Amerike, pa opet svojim motorom do Rio de Janeira…

I to su scenariji koje nam banke nikada neće ponuditi. Spontanost i improvizacija. Pa nismo Šveđani da sve do u sekundu imamo isplanirano i organizirano.

Snalazili smo se u ratu, pa ćemo se snaći i u tamo nekom Brazilu: nema sumnje da ćemo sa susreta na plažama i u džunglama čuti bezbroj nevjerojatnih priča, poput one u kojoj je jedan Hajdukov navijač – željan putovanja i uskraćen s financijama – na gostovanje svog kluba krenuo direktno s vjenčanja, pa je lijepo pokupio nešto hrane sa svadbe i nasred londonskog aerodroma otvorio ruksak, izvadio pravu pravcatu glavu pečenog janjca i stao je glođati pred zaprepaštenim putnicima i policajcima koji su ga prethodno temeljito pregledali. Em je besplatno, em je ukusno: uostalom, a gdje ćeš u bijelom svijetu pronaći ovakvu deliciju?

Brazilci, vjerujte na riječ, neće znati što ih je snašlo. A lova? Sve se može kad se hoće, kaže jedna uzrečica, a druga je za nas Balkance još aktualnija: pare nisu problem, jer para – nema.

Izvor: Al Jazeera