Za dom sam spreman – ali koji dom?

Piše: Zoran Čutura

Naštelio sam se u omiljenu žutu fotelju čekajući nogomet, zapravo čekajući dupli program, jer je nakon nogometa emitirana posljednja epizoda briljantne švedsko-danske serije “Most”, baš kao što su se milijuni čekača rasporedili po svojim omiljenim foteljama, kaučevima, birtijama, uglavnom mjestima gdje se najugodnije osjećaju.

Neka skandinavska večer u Hrvatskoj, što li – Islanđani, Švedi i Danci istu su večer pohodili naše televizijske prijemnike. I vidio sam ono što sam želio vidjeti – ne samo pobjedu Hrvatske nego i igru kakvu su svi željeli, a da, zapravo, nisu znali što točno žele, jer to što su željeli dugo, možda nikad, nisu ni vidjeli.

Europski nogomet s puno energije i trke, kakav reprezentaciju baš i nije krasio u ovim kvalifikacijama. To možemo dodati u kredit novom izborniku Kovaču. Vjerojatno je baš on, rođen u Njemačkoj i izgrađen kroz Bundesligu, uspio usaditi “Ordnung und Disziplin” mentalitet igračima. Sumnjam da se kroz nekoliko treninga može promijeniti nešto bitno u taktici…

I, jasno, pogodio je s malim Kovačićem, a najglasniji su u hvaljenju tog poteza i samog Kovačića nakon utakmice bili baš oni koji su najupornije javno zagovarali ulazak Nike Kranjčara u startnih 11. Naša posla, da nije smiješno bilo bi tragično… Sadržaj posljednje epizode “Mosta” ne želim otkriti, nađite tu seriju i gledajte je.

Šimunićeva ‘lekcija’

Europska večer, rekoh. I onda Joe Šimunić nađe za shodno još na terenu uzeti mikrofon i u njega izreći “Za dom…”, na što tribine, naravno, odgovore “…spremni” i ode europska iluzija u tri rodna kraja. Niti smo spremni za Europu kao svoj dom, makar smo formalno-pravno-administrativno već u nju ušli i makar je reprezentacija odigrala europsku utakmicu, niti je Europa spremna za nas.

Još je Joe našao za shodno da poslije toga, ako već ono “Za dom…” možemo uzeti kao nešto izrečeno u euforiji, zanosu, pod adrenalinom, dakle poslije tuširanja, ‘ladan k'o špricer dijeli lekcije u stilu: “Cijeli život ovo želim napraviti, neka malo prouče povijest oni koje to smeta.”

Iza Joea stoji i hrvatsko pravosuđe. Prošle je godine izvjesni gospodin od strane Prekršajnog suda u Kninu oslobođen optužbi (optužnicu je digla policija) da je prodajući na štandu kape, majice i ostale suvenire s natpisima “Za dom spremni” počinio neki prekršaj. Prema mišljenju Suda, “Za dom spremni” je stari hrvatski pozdrav poznat još od vremena Šubića, a bogami i Zrinskog i ne treba ga vezati isključivo uz ustaški režim. Joe je, dakle, temeljem mišljenja kninskog suda, potaknuo tribine na stari hrvatski pozdrav. Mašala!

Proučili smo malo tu povijest na koju se Šimunić referira, barem kroz školu. Ne mogu biti siguran kakvo je školovanje prolazio Šimunić u rodnoj Australiji i nekako sumnjam da su se Hrvati od 16. stoljeća pozdravljali sintagmom “Za dom spremni”, ali to je samo moje mišljenje, potpuno nerelevantno… Ostavljam otvorenom mogućnost da sam bio i ostao indoktriniran prolazeći kroz socijalističko-unitarističko školovanje.

Eventualno si mogu zamisliti mladi bračni par, žena u poodmaklom stanju trudnoće, netom su digli kredit koji će otplaćivati idućih 25 godina, jedva su dočekali da se otarase njenih/ njegovih roditelja, koji su im stalno bili za vratom, kako prelazeći prag svog prvog stana jedan drugom sa suzama u očima kažu “Za dom smo, napokon, spremni” – to bi bio pravi hrvatski pozdrav 21. stoljeća, pozdrav s čvrstim uporištem u povijesti.

Potencijal za trenera

Joe Šimunić je odličan igrač, znalac, tip koji kao korektor mora čitati igru i donositi procjene što će se dogoditi, a ne slijediti ono što se događa. Kao takav je sigurno dobar materijal za budućeg trenera. Uostalom, posljednji izbornici naše reprezentacije su redom bili obrambeni igrači – i Bilić i Štimac i Kovač.

Joe ima 35 godina, a moj unuk Lovro ima 20 mjeseci i taman bi se mogli sresti na terenu – Joe s 45 kao trener, Lovro s 12 kao desni bek pionirske selekcije, recimo Dinama. I nekako me prođe jeza kad se sjetim mogućnosti da se prije i poslije treninga trener i igrači pozdravljaju starim hrvatskim pozdravom, pozdravom koji datira iz 16. stoljeća.

Ako primijenimo povijest, jer teoretičari često zalutaju, najbolje ćemo to učiniti kroz povijest vlastitih obitelji. Moja obitelj, Čuture, potječu iz Hercegovine. Dida Jozo, jedan od petero braće, krenuo je trbuhom za kruhom, vlakom bez voznog reda, sa siromašnog hercegovačkog krša u bogatu Slavoniju. Tamo je sreo baku Madžaricu i osnovao obitelj. Pokrenuo je nogometni klub u Novoselcu, igrao je centarhalfa “oštrog kao nož”, bio je barjaktar na svadbama i remenar – barem mi je tako ispričao moj pokojni otac.

Dida Jozo je za ono vrijeme bio div od 195, imao je velik nos i velike uši, što sam sve povukao na njega. Baka Terezija je bila jedva preko 150, ali besprijekorna kuharica. U familiji sa četvero djece moj je otac ostao kući kad je počeo Drugi svjetski rat. Sestra je, također, ostala kući, a dva starija brata, stričevi koje nikad nisam upoznao – poginuli su. Jedan kao ustaša, drugi kao partizan. Otac, već rođen u Zagrebu kao i ja, često mi je “prijetio” da ćemo otići u Hercegovinu i temeljitije proučiti tu povijest, naći blisku rodbinu i s njima se pošteno izgrliti i izljubiti (bio bi to, pretpostavljam, summit visokih, uhatih i nosatih), ali umro je prerano da tu prijetnju i ostvari. Još čekam da mi se javi zov “rodne grude”, ali već pomalo i odustajem, jer – nikako da se javi. Makar i malkice…

‘Povijest povijesnih utakmica’

S mamine, pak, strane najzanimljiviji je lik njen pokojni otac – bio je gospodin čovjek, kapetan duge plovidbe. Znao je strane jezike i bio je prevoditelj kad su Talijani okupirali Gorski Kotar, prema podjeli Hrvatske na razini suradnje NDH s okupatorskim režimima, gdje je živjela njegova imućna obitelj. Kao kolaboracionista su ga po prijekom sudu strijeljali partizani, a od obiteljskog imetka – pošte, dućana i ostalog – nakon nacionalizacija, eksproprijacija i ostalih -acija i -izacija ostao je samo komad šume – ne građevinskog zemljišta nego šume.

Joe, Josipe, naš profesoru povijesti, učitelju nas neukih, nakon što sam nesebično i ne srameći se s tobom podijelio osobnu povijest, a mogao bih se sramiti svega i svačega, kaži mi za koji bih dom trebao biti spreman i za koji bih dom trebao biti nespreman? Iskreno priznajem – zbunjen sam nakon što sam ovako, najekonomičnijim načinom i rječnikom, tu povijest ukucao na zaslon kompjutera.

Ni krivog ni dužnog su me turbulencije na koje nitko nije mogao uticati iskrcale tu gdje jesu i tu pripadam. Da sam rođen samo 20 kilometara zapadnije bio bih netko sasvim drugačiji, da sam rođen samo 20 kilometara istočnije, sjevernije ili južnije bio bih netko sasvim, sasvim drugačiji. Daj malo elaboriraj svoje viđenje naše i moje povijesti u nastavku serijala pod nazivom “Povijest povijesnih utakmica hrvatske nogometne reprezentacije”. Možda, ipak, shvatiš da se s Lovrom ne bi trebao pozdravljati starim hrvatskim pozdravom, kad i ako se jednom sretnete na terenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera