Affan Ramić: Pejzaž monumentalan, a ja mali

Ramić: Ako ne daš umjetnosti sve, kao da joj nisi dao ništa (Ustupljeno Al Jazeeri)
Ramić: Ako ne daš umjetnosti sve, kao da joj nisi dao ništa (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Nada Salom

„Kad god putujem prema jugu, a on za mene počinje u tunelu na Ivan-planini, uvijek u tmini tog tunela pomišljam na hadski košmar, mrak i besmisao dolje u dubini planete i radujem se izlasku na svjetlost, jer znam da će me tamo prema moru dočekati herojski pejzaž… Znam da je odgovornost velika – pejzaž monumentalan, a ja mali… U meni je prisutan i osjećaj nemogućnosti, osjećaj da tu vlastitu južnu svjetlost nisam dokučio na svojim slikama. Biće da tako treba, i da je tako dobro“, zapisao je umjesto uvoda u katalog svoje izložbe slikar Afan Ramić.

Bilo je to prije više od dvije decenije. Izložba se zvala „Prema jugu“ i bila je postavljena u Muzeju XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Izložba za poginulog sina

Muzej će se već u prvim danima stradanja Sarajeva i njegovih stanovnika 1992. godine naći na meti agresorskih granata. Pored svega što smo preživljavali i kao opću i kao ličnu tragediju – Afanov sin jedinac, Damjan, poginuo je kao borac Armije BiH, ovaj osobeni slikar i čovjek nije prestajao da radi.

Svoju prvu ratnu izložbu posvetio je Damjanu, a svom imenu dodao još jedno „f“, vraćajući mu njegovo izvorno pisanje, podebljavajući i njegovo značenje – čestit, pošten…

Umjetnik iznad svega cijeni poštenje

Znala je to cijeniti, pored prijatelja, i kritika, pa je tako ostalo zabilježeno:

“Afan Ramić bio je ne samo jedna od vodećih, već jedna od tragalački najnemirnijih i najaktivnijih ličnosti decenije. Njegovi oblici rađaju se iz prvobitnog haosa materije, izlaze iz tame nebitka u svjetlo postojanja, čuvajući najčešće asocijativnu vezu sa radošću i realnošću kakva je dostupna našim čulima.”  (Azra Begić, 1974.)

“U pitanju je, reklo bi se, jedno arhetipsko viđenje, nukleus iz kojeg zrači cjelokupno slikarevo djelo. To je ona zagonetna bjelina praopčetka… To je istovremeno i trenutak u kome se i slikar ponovo pita: da li ta pogubna bjelina zrači zastrašujućim bljeskom ništavila ili se u njoj nazire trijumf forme.” (Nikola Kovač, 1973.)

“Ramić svjesno ide za tim da atmosferu nekoga krajolika ili neke situacije prenese makar u zvuku boje, ako je ne može, i ne želi predočiti doslovnim opisom ili izravnim prikazom.” (Nihad Agić, 1983.)

“Najbolji prikaz neke slike mogao bi imati oblik soneta ili elegije, pisao je Baudelaire. Najbolji prikaz Affanove slike mogla bi biti ona gesta bosanske šutnje, prepuna tuge i neopisive muzike, fuga koja nikada neće biti ni napisana.” (Mile Stojić, 2012.)

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO