Djeca izbjeglica imaju drugi identitet

Mi dolazimo s nekim jezgrovnim identitetom koji podrazumijeva jezik, kulturu, religiju, osjećaj pripadnosti (EPA)
Mi dolazimo s nekim jezgrovnim identitetom koji podrazumijeva jezik, kulturu, religiju, osjećaj pripadnosti (EPA)

Piše: Ivica Puljić

Sarajevski psihijatar dr. Asim Haračić, koji radi u bolnici Providence u Washingtonu, često kontaktira izbjeglice iz BiH, o čemu govori za Al Jazeeru.

•  Kažete da izbjeglice nisu klasična imigracija te da je kod njih prisutan traumatski egzil, tako da ima nekoliko faza u tom dolasku i ostanku u nekoj drugoj zemlji. Možete li pojasniti taj fenomen?

– Kad, generalno, govorimo o emigraciji, ljudi su motivirani ambicijom, ekonomskim faktorima i ciljevima. U slučaju bosanskohercegovačke izbjegličke populacije radi se više o jednom traumatskom egzilu, o ljudima koji su na brutalan način morali napustiti domovinu i geografski se preseliti u novu zemlju.

Samim tim počeo je vrlo komplikovan i dinamičan proces na socijalnom i psihološkom nivou, koji zahtijeva puno rada na nekim internim konfliktima. Samim tim je otvorena vječita dihotomija, dijalektika od potrebe za pripadanjem, za vezivanjem, koja je nastala gubitkom otadžbine ili majke domovine.

Same riječi otac i majka govore o tome koliko nam je važan taj osjećaj sigurnosti koji smo izgubili. I s druge strane, imate taj osjećaj potpune diskonekcije, nepripadanja, samoće, koji je vrlo važan u traumatskom odgovoru.

Rad

• Je li za izbjeglice bolje kada su u nekoj zemlji gdje dobiju svu socijalnu pomoć, gdje čak ne moraju ni raditi, ili je bolje za njih da dođu u zemlju poput Sjedinjenih Država, gdje nakon tri mjeseca moraju početi raditi?

-Iz iskustva znam za ljude koji su došli iz BiH, a poznati su kao ljudi koji žele raditi i tako priuštiti socijalni minimum svojoj porodici, da je bolje za njih da su u izbjegličkoj sredini koja im omogućava da rade. To će im pomoći da se brže adaptiraju na novu sredinu.

Naučit će brže jezik, uspostavit će kontakt s tom kulturom, što će im to omogućiti bezbolniji proces spajanja identiteta. Transformacija će biti lakša.

Ljudi se bolje osjećaju ako su u stanju da rade, da zarade, da uštede nešto… Osjećaju se kao korisnija ljudska bića. Ljudi koji rade i imaju rezultate tog rada uvijek će se bolje osjećati nego oni koji žive na račun države. Time se samo produbljuje taj osjećaj nepripadanja novoj sredini.

 

Mnogi su ljudi odlazili u izbjeglištvo, a da se nisu uspjeli pozdraviti ni s rodbinom ni s prijateljima, niti sa svojom zemljom. Je li i to neka vrsta traume?

– Naravno. Upravo je taj nedostatak, u psihološkom smislu, kazivanja zbogom ljudima koji odlaze, kako za njih tako i za one koji ostaju, doveo to toga da taj traumatski egzil ili izbjeglički proces ima puno sličnosti s traumatskim procesuiranjem neke neriješene traume.

Ljudi nisu imali vremena da se na neki način, u psihološkom i ritualnom smislu, oproste od domovine, od dragih ljudi i neke atmosfere koja je značila bliskost i toplinu. Morali su proći kroz žestoke faze prilagođavanja, kroz faze prvobitnog šoka. Neki ljudi govore o tom kulturnom šoku, gdje je na neki način sredina potpuno neprijateljska s obzirom na nepoznavanje tih kulturnih obrazaca i nekih drugih, kasnijih faza u procesuiranju tog postupka.

• Koliko je u tim kriznim fazama važna kriza identiteta?

–  Mi dolazimo s nekim jezgrovnim identitetom koji podrazumijeva jezik, kulturu, religiju, osjećaj pripadnosti. Taj jezgrovni identitet mora se sada sučeljavati i korespondirati s novom zemljom u kojoj vladaju neki drugi kulturni obrasci. Postoji dugotrajni proces kako bi se izgradio stečeni identitet da bi mogli funkcionirati u adaptabilnom, normalnom balansu.

Gubitak identiteta je, zapravo, ono što čini taj traumatski egzil problematičnim. Ljudi se na individualan način opraštaju i procesuiraju bol koja se prirodno javlja gubljenjem sredine za koju osjećamo da joj pripadamo, koja nam daje osjećaj sigurnosti i dubljih vrijednosti koje nas čine sretnim i sigurnim.

Nova sredina se automatski doživljava kao neprijateljska, kao nešto što se ne uklapa u našu postojeću shemu. Od nepoznavanja jezika do nepoznavanja nekih kulturnih obrazaca, komuniciranja na nekom socijalnom i psihološkom nivou.

• Kada je riječ o povratku, izbjeglice se u većem broju vraćaju u prvih nekoliko godina nakon odlaska iz domovine. Šta se izbjeglicama događa nakon 15 do 20 godina boravka u nekoj drugoj zemlji?

– Nakon što se prebrode početne faze adaptacije, nakon što se trauma na neki način procesuira i ljudi postignu neku vrstu ekonomske, socijalne i psihološke sigurnosti, ne umanjuje se potreba za rekonekcijom s domovinom, sa zemljom odakle dolazimo. Često se događa da, nakon što ljudi postignu određeni materijalni ili socijalni status, i dalje osjećaju prazninu.

Ne mogu se u potpunosti adaptirati na novu sredinu, pa razmišljaju o povratku. S tim se vežu novi problemi. Povratak u domovinu nakon 20 godina neminovno otvara pitanje nove migracije, na neki način novog izbjeglištva, ostavljanja sredine u koju smo se adaptirali, gdje smo pustili korijenje i gdje funkcioniramo koliko-toliko uspješno.

Povratak bi otvorio stare rane ostavljanja jedne sredine i ponovnog prilagođavanja na novu sredinu, što može uzrokovati emotivnu nesigurnost.

• Je li to najveći razlog zašto se ljudi ne vraćaju nakon 15 do 20 godina u izbjeglištvu?

– Nije se lako vratiti. Mnogi ljudi se ne vraćaju, jer se ne osjećaju da mogu priuštiti svojoj porodici standard koji bi ostavili ovdje. Mnogi ljudi se još ne mogu vratiti u domovinu s obzirom na ratna dešavanja u BiH i nemogućnosti tih izbjeglica da se vrate tamo gdje su živjeli. Tu je i osjećaj nesigurnosti koji je još prisutan.

S druge strane, pojavila se nova generacija. To su djeca izbjeglica koja imaju potpuno drugačiji identitet od roditelja. Oni su u većini slučajeva rođeni u drugoj zemlji i njihov primarni identitet je identitet zemlje u kojoj žive, a taj neki emigranstki identitet je za njih stečeni identitet njihovih roditelja, koji govore akcentovano i imaju osjećaj da ne pripadaju ovoj sredini.

Za tu djecu u razgovoru s roditeljima javlja se često odbojnost pri samoj pomisli da se trebaju prebaciti u zemlju koja nije njihov primarni identitet. To stvara određene psihološke probleme unutar porodica, tako da su ljudi u dilemi. Ako je uspješno riješeno to pitanje adaptacije, onda će se stvari lakše desiti. Ipak, mnogi su ljudi još u rješavanju tog nekog kompliciranog psihološkog procesa.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO