Sukob Indije i Pakistana – opasnost leži u logici eskalacije

Sukob između Indije i Pakistana, koji je ponovno izbio na proljeće 2025. godine, nije samo još jedan u nizu pograničnih okršaja između dviju susjeda. To je trenutak kada se kriza u Južnoj Aziji presijeca s globalnim trendovima koji normaliziraju uporabu sile u teritorijalnim sporovima, dok istodobno razgrađuju međunarodne mehanizme za upravljanje konfliktima. U takvom kontekstu, pitanje o mogućnosti eskalacije u otvoreni rat između Indije i Pakistana više nije hipotetsko, već realno – i iznimno ozbiljno.

Potpuni rat u klasičnom smislu, s masovnim mobilizacijama i međusobnim ciljanjem urbanih središta, i dalje ostaje malo vjerojatan upravo zato što obje zemlje posjeduju nuklearno oružje. No to ne znači da će sukob ostati u fazi retoričke razmjene. Upravo suprotno – moguće je da se razvije u hibridni, srednje intenzivni sukob koji uključuje zračne napade, topničke udare, lokalizirane prodore na liniji razgraničenja, kibernetičke sabotaže, pa čak i infiltraciju specijalnih jedinica duboko iza fronta.

Opasnost leži u logici eskalacije – svaka faza koja djeluje ograničeno u trenutku donošenja odluke može se vrlo brzo pretvoriti u točku bez povratka. Posebno opasan scenarij uključuje pakistanski strah od gubitka teritorija, što bi moglo aktivirati njihovu doktrinu “prve upotrebe” nuklearnog oružja u slučaju egzistencijalne prijetnje.

Uloga Kine

U takvoj situaciji, regija više nije samo promatrač. Kina, koja ima značajne strateške i infrastrukturne interese u Pakistanu kroz gospodarski koridor CPEC, gubi povjerenje u sposobnost pakistanske države da zaštiti te projekte. Dok je nekada Peking bezrezervno podržavao Islamabad, danas to čini sve opreznije. Kina ne želi rat koji bi ugrozio njezine investicije, ali ne želi ni indijsku dominaciju nad Gilgit-Baltistanom, gdje se preklapaju kineski gospodarski interesi i osjetljive granice s Indijom. U slučaju pokušaja aneksije, Peking bi gotovo sigurno reagirao – ne vojno, ali diplomatski i kroz pritisak putem Šangajske organizacije za suradnju.

Iran, s druge strane, iako hladan prema Pakistanu, jednako tako ne želi destabilizaciju svoje istočne granice. Njegov glavni interes je izbjegavanje proboja džihadističkih mreža i osiguravanje granica u belučkom području. Zato će Iran pozivati na suzdržanost i mir, ali se neće jasno svrstavati ni uz jednu stranu. U osnovi, i Kina i Iran žele jedno te isto: da sukob ostane lokaliziran i kratak.

U ovom trenutku, ključ deeskalacije nesumnjivo leži u rukama Indije. Ona je vojno i politički jača, ima stratešku inicijativu, stabilnu vlast i relativno homogeno javno mnijenje koje podržava čvrst pristup. To znači da ima slobodu da sukob eskalira ili zaustavi – što je istovremeno prednost i odgovornost. Dok je Pakistan danas reaktivan, Indija je proaktivna sila, i upravo zato ona određuje tempo. Međutim, prednost ne garantira ispravnu odluku. Pitanje je hoće li Indija, kao sila u usponu, odabrati političku uzdržanost ili vojni maksimalizam.

Izgovoreno, planirano

Kada govorimo o indijskim ciljevima, važno je razlikovati ono što se izgovara i ono što se zapravo planira. Službeno, Indija tvrdi da želi neutralizirati terorističke prijetnje koje dolaze s pakistanske strane granice i zaštititi svoj teritorijalni integritet. No stvarni strateški cilj je dalekosežniji: konsolidacija kontrole nad čitavim Kašmirom i redefiniranje povijesne podjele iz 1947. godine. Od ukidanja autonomije vlastitog dijela Kašmira 2019., jasno je da vlada premijera Modija smatra podjelu Kašmira povijesnom nepravdom koja se mora ispraviti – i to ne diplomatski, već faktičkom kontrolom na terenu.

Pitanje koje tada neizbježno slijedi glasi: hoće li Indija pokušati zauzeti i anektirati pakistanski dio Kašmira, tzv. Azad Kašmir? U sadašnjem geopolitičkom okruženju – moguće je. Svijet više ne reagira na aneksije kao nekada. Krim, Donbas, Karabah, Golan, Gaza – sve su to primjeri u kojima su se granice pomicale silom, a međunarodna zajednica reagirala ili mlako ili nikako.

Indija bi mogla zaključiti da je ovo trenutak u kojem će “činjenice na terenu” postati trajne ako ih dovoljno brzo i odlučno ostvari. Može se zamisliti scenarij u kojem Indija izvrši ograničenu vojnu operaciju, zauzme strateške točke, uvede upravu, a potom, kroz nekoliko godina, pozove na “referendum stabilnosti”. Taj model je već viđen, i funkcionirao je drugima.

Taktičko nuklearno oružje

Međutim, cijena takvog poteza bila bi vrlo visoka. Najprije, Pakistan bi to mogao doživjeti kao egzistencijalnu prijetnju i upotrijebiti taktičko nuklearno oružje. To ne znači totalni nuklearni rat, ali znači da bi jednom upotrijebljena bojeva glava zauvijek promijenila pravila međunarodne sigurnosti.

Drugo, Indija bi destabilizirala vlastiti strateški okoliš. Otvorila bi prostor za obnovu džihadističkih struktura, dala Kini opravdanje za vlastite teritorijalne ambicije, i razbila ravnotežu koja je dosad barem nominalno držala regiju ispod točke eksplozije. Treće, Indija bi izgubila moralni kapital koji je desetljećima gradila kao demokracija u razvoju, partner Zapada i branitelj multilateralnog poretka.

Na kraju, ostaje temeljno pitanje: kad imaš snagu da uzmeš što želiš – je li to i mudro učiniti? Povijest kaže da granice koje se pomaknu silom rijetko ostaju mirne. A svaka imperijalna pobjeda u sadašnjosti često se plaća nestabilnošću u budućnosti.

Ako Indija prepozna tu povijesnu lekciju, onda još uvijek postoji šansa da ovaj sukob ostane na razini upozorenja – a ne katastrofe. No ako odluči da je došlo njezino “vrijeme povijesnog obračuna” s pakistanskim Kašmirom, tada bismo vrlo brzo mogli svjedočiti događaju koji bi promijenio sigurnosnu arhitekturu Azije – možda i svijeta.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.