Hrvatska bi mogla dobiti vladu za rat protiv novinara, Jugoslavije i ‘antihrvatskih djelatnosti’

“Nemojte mi amputirati da sam agresivan.” To je na konferenciji za novinare 23. travnja izgovorio Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta (DP),  stranke koja s HDZ-om upravo pregovara o formiranju nove hrvatske vlade. Penava se nije ispravio; nije dakle bila riječ o lapsusu. Naprosto, predsjednik treće stranke po snazi u hrvatskom parlamentu ne razlikuje značenje riječi “amputirati” i “imputirati”. To je, eto, retorička i obrazovna razina predsjednika stranke koja bi vrlo brzo, zajedno s HDZ-om Andreja Plenkovića, mogla voditi Hrvatsku.

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 17. travnja, Domovinski pokret osvojio je 13 mandata, i postao treća stranka po snazi u Hrvatskoj, iza HDZ-a s 61 osvojenim mandatom, i SDP-a, koji je pojedinačno osvojio 35 mandata, odnosno 42, što su rezultati SDP-ove Koalicije Rijeke pravde. U kompliciranom rasporedu mandata i još zapletenijoj poslijeizbornoj situaciji, Andreju Plenkoviću – koji je u svoja dva premijerska mandata HDZ od radikalne desnice uvelike pomaknuo prema desnom centru – nije preostalo drugo nego pregovarati s DP-om, kako bi okupio parlamentarnu većinu od 76 saborskih mandata i potom formirao svoju treću uzastopnu hrvatsku vladu.

No dogodi li se to, Hrvatskoj prijeti radikalno skretanje udesno, sukladno političkom programu koji zastupa Domovinski pokret, stranka desnih disidenata HDZ-a i vukovarskih ratnih veterana. DP je u veljači 2020. osnovao pjevač i skladatelj domoljubnih pjesama slavonskog melosa Miroslav Škoro, nakon što je nije uspio u utrci za predsjednika Republike. Na parlamentarnim izborima 2020. koalicija Domovinskog pokreta osvojila je ukupno 16 mandata i postala treća po veličini parlamentarna stranka. Godinu kasnije, 2021., DP je dobio gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu, koji je u DP prešao nakon razlaza s HDZ-om. Iste godine, stranku je iz nerazjašnjenih razloga – ali uz medijske napise o sumnjivim poslovima – napustio Miroslav Škoro, ali nisu se obistinila predviđanja da će se zbog toga DP raspasti. Štoviše, na posljednjim izborima postao je iznimno važan “jezičac na vagi” za formiranje nove vlade, iz čega je postalo jasno kako su u hrvatskome biračkom tijelu i trideset godina nakon rata snažno ukorijenjeni protusrpki resantimani, te da oko dvjesto tisuća ljudi u Hrvatskoj, koliko ih je glasalo za DP, smatra točnom ključnu predizbornu tvrdnju te stranke kako je Plenković “izdajnik” zato što koalira sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS) Milorada Pupovca, političara koji se od 1990. godine sustavno, uporno i kontinuirano zauzima za mir i suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kao i Hrvatske i Srbije.

DP se može nazvati strankom vukovarskih ratnih veterana koji su poslije rata – za razliku, recimo, od njihovog suborca, socijaldemokrata Predraga Matića Freda – prigrlili političku radikalnu desnicu. Član predsjedništva stranke i predsjednik podružnice Sisačko-moslavačke županije je, primjerice, vukovarski ratni veteran Damir Markuš, koji je u proljeće 2017. bio jedan od inicijatora postavljanja spomen ploče poginulim borcima HOS-a s natpisom “Za dom spremni” u Jasenovcu. Zapamćena je i njegova izjava kojom je čelnike SDSS-a Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića nazvao “otrovnim gljivama”. Markuš je, prema pisanju medija, tijekom bitke za Vukovar bio ranjen zajedno sa stricem Danijela Bezuka, 22-godišnjeg mladića iz okolice Kutine koji je, nakon što je dugo na Facebooku objavljivao statuse pune gorčine i mržnje, 12. listopada 2020. pred zgradom hrvatske vlade iz kalašnjikova ispalio dvadesetak metaka, od kojih su četiri ranila policajca Oskara Fiurija.

Birači nisu imali nikakvu dilemu oko toga što nudi Domovinski pokret. Stranka je objavila Politički program, u kojemu se “nedvosmisleno predstavlja kao suverenistička i tradicionalistička stranka” s “načelom domoljublja” kao “izvorišnim načelom svih djelovanja” i ciljem “”potpune preobrazbe društva za kojom naša domovina vapi.” Konkretnije, DP se “otvoreno zauzima za očuvanje prirodnog moralnog zakona, zaštitu života, zaštitu obitelji, deratifikaciju Istanbulske konvencije i otklon od rodne ideologije.” Istanbulska konvencija, podsjetimo, važan je međunarodni dokument za zaštitu žena koji je hrvatski Sabor ratificirao u mandatu prethodne Plenkovićeve vlade, a koji DP netočno interpretira tvrdnjom kako promiče ukidanje razlika među spolovima.

“Kulturni program Domovinskog pokreta” otvoreno najavljuje – obračun s hrvatskom kulturom. Ovako: “Kulturni program Domovinskog pokreta svoju središnju energiju usmjerit će stvaranju novog hrvatskog kulturnog imaginarija. Za provedbu ovoga programa novoformirana vlada će odmah početi raditi najprije na snaženju svijesti o hrvatskom nacionalnom identitetu u svim elementima kulture i medija te još i na uklanjanju interesnih skupina koje su godinama radile na uvođenju globalističkih sadržaja u ovu problematiku”. Da bude jasnije, “od medija i udruga koje dobivaju javni novac tražit će se snažnija kroatizaciju sadržaja”. A da postane baš posve jasno: “Potrebno je izvršiti temeljnu” – možda se htjelo reći “temeljitu”? –  “reviziju financiranja onih udruga za koje je poznato da su se do danas izravno bavile antihrvatskim djelatnostima, pokušavajući umanjiti institucije hrvatske kulture kao i svijest o hrvatskom identitetu. U suradnji s Ministarstvom znanosti izvršit će se revizija sredstava koja se dodjeljuju tjedniku Novosti, a i nekim drugim portalima i tiskovinama, zbog očite antihrvatske djelatnosti koju razvijaju godinama”.

Zato će ime Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža biti promijenjeno u “Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža” – valjda da ne bude zabune. Bit će, dakako, i prostora za slavlje: DP kaže kako se kulturne institucije trebaju koncentrirati na pripremu “svehrvatske proslave” navodne 1100. obljetnice hrvatske državnosti, koja ima biti obilježena 2025. godine, u čast krunidbe kralja Tomislava 925. godine.

Naročito bi se DP pozabavio medijima. Evo kako: “Javni medijski prostor treba pokrenuti u smislu promoviranja kulture života, a koja je danas medijski proskribirana kao anakrona i nazadna, u smislu traženja uključivosti u kojoj bi se tradicionalni kršćanski svjetonazor mogao sam artikulirati kao samostojeća vrijednost. Težište treba biti na identitetskim sadržajima hrvatskog naroda i Hrvatske”. Neovisno je novinarstvo sumnjivo, jer podsjeća na – Jugoslaviju: “Ideološka preferencija kojoj se ide ususret pod okriljem takozvane politike neovisnog medijskog prostora redovito se pronalazi u neojugoslavenskom kadrovskom i duhovnom okviru”. Drugim riječima: “Svjedočimo općeprihvaćenom eufemizmu – ‘regija’, koji se mimikrijski koristi za jugoslavenski sadržaj, koji unisono promovira i uvodi u upotrebu medijska politika zadnjih desetljeća.”

Iz nekog razloga, u DP-u posvuda vide Jugoslaviju: “Posljedično se promovira kulturna matrica bivšeg jugoslavenskog prostora vidljiva u profiliranju raznih nagrada u kulturi, novinarstvu, sportu i šire, čija je pogubnost evidentna u svakom segmentu društva: od jugoslavenskih sportskih liga preko jugoslavenske estrade, a kojima se guši javni medijski prostor, zatim kinematografije prožete bezvrijednim estetskim sadržajnim projugoslavenskim duhovnim ozračjem, pa do, u konačnici, stvaranja okruženja koje rezultira demografskom katastrofom i promoviranjem tzv. woke kulture”. Maštovit zaključak: u DP-u, čini se, misle kako je Jugoslavija, koje evo već 33 godine nema, odgovorna za to što je Hrvatsku u posljednjih petnaestak godina napustilo deset posto stanovništva. I naravno: “U konačnici, bitno je i pitanje odnosa prema nasljeđu totalitarizma s obzirom na to da medijska scena ne osuđuje titoistički jugoslavenski totalitarizam ni na koji način”.

Slične politike DP predviđa za cijelo hrvatsko društvo. Ta stranka nema ambiciju tek voditi hrvatsku vladu, nego, kako je to formulirao jedan hrvatski novinar, “zamišlja i predlaže mjere za nacionalističku transformaciju društva, od školstva i kulture do medija i nacionalne sigurnosti, s naglaskom na povijesni revizionizam i obračun s preostalim dijelovima neovisnog građanskog društva poput medija, koje krive za demografski slom Hrvatske.” DP, dakle, ne želi biti klasična desna politička stranka u liberalnom, svjetonazorski neutralnom sustavu europske sekularne parlamentarne demokracije druge polovine dvadesetog stoljeća, nego ideološki mehanizam izravne političke intervencije “odozgo” za radikalnu nacionalističku transformaciju cijeloga društva – ono, dakle, što su htjeli masovni politički pokreti ekstremne desnice u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, kao i ono što su kasnih osamdesetih i početkom devedesetih godina u Jugoslaviji proveli nacionalistički pokreti u Srbiji i Hrvatskoj.

Drugim riječima, Domovinski pokret želi ponoviti put Tuđmanova HDZ-a s početka devedesetih, ovaj put, dakako, farsično – jer što znači “kroatizirati” društvo i boriti se protiv Jugoslavije u duže od tri desetljeća neovisnoj Hrvatskoj, potpuno prožetoj duhom hrvatskog nacionalizma? Domovinski pokret, uistinu, nije drugo doli odmetnuto desno krilo HDZ-a: usporedba DP-a s današnjim HDZ-om precizno rasvjetljuje razliku Tuđmanova pokreta devedesetih od današnje stranke Andreja Plenkovića, u kojoj su korupcija i retorički kult Franje Tuđmana još jedino što je ostalo od devedesetih. Pokret čovjeka koji ne zna razliku riječi “amputirati” i  “imputirati” htio bi u Hrvatskoj obnoviti tuđmanistički duh mržnje prema Srbima i potrage za unutarnjim neprijateljima. Rezultiraju li aktualni Plenkovićevi pregovori s DP-om sporazumom o parlamentarnoj većini i formiranjem vlade, i HDZ bi vrlo vjerojatno mogao doživjeti regresiju u devedesete. U tom slučaju, poslovična misao da se povijest odvija dva puta, jednom kao tragedija, a drugi put kao farsa, vjerojatno će dobiti korekciju: i drugi put moglo bi završiti tragično.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.