Doseljenički kolonijalizam nije ‘akademski hir’
To je stvarni politički projekat koji je nanio bol starosjedilačkim zajednicama širom svijeta kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti.
Aktivisti koji iskazuju solidarnost s Palestinom zahtijevaju prostor u mainstream politici i okončanje izraelskog doseljeničko kolonijalnog projekta. Ali, to je otvorilo elementarno pitanje: „Šta je doseljenički kolonijalizam?“
Neki komentatori su odmah odbacili optužbu za doseljenički kolonijalizam protiv Izraela kao „još jedan oblik antisemitizma“. Drugi su insinuirali da je „doseljenički kolonijalizam“ tek moderna akademska teorija koju su smislili ljevičarski akademici i aktivisti.
Ali, doseljenički kolonijalizam nije samo akademski hir. To je stvarni politički projekat koji je nanio bol starosjedilačkim zajednicama širom svijeta kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti.
Centralna odlika ovog projekta je da želi izbrisati starosjedilačku populaciju kako bi napravio prostor za stvaranje doseljeničkog društva. Ideološki, ovo brisanje se smatra opravdanim i neizbježnim jer, za doseljenika, starosjedioci nemaju nikakvu posebnu narodnost niti u historiji zasnovano pravo na zemlju koju naseljavaju. Dakle, kada se suoči sa civilizacijskom, tehnološkom i vojnom superiornošću doseljeničke države, gotovo da se očekuje da „barbarsko“ starosjedilačko društvo samo kapitulira i „ode“.
To vidimo u prikazima sukoba između zapadnih doseljenika i starosjedilačkih zajednica u američkom folkloru. Obično završe padom ovih drugih. Sličan narativ sam vidio na primjeru spomenika Voortrekker u Pretoriji. Tamošnji eksponati slave bijelog doseljenika koji je donio „svjetlo civilizacije“ neukroćenom južnom afričkom zaleđu.
Izrael i Palestina nisu ništa drugačiji. Ideologija brisanja zapisana je u osnivački mit države Izraela – mit da je Izrael izgrađen na „zemlji bez naroda za narod bez zemlje“. Popularan slogan među cionistima, pomogao je da se proširi pretpostavka da je „sveta zemlja“ netaknuto područje i da Palestinci nisu „narod“ sa zasebnim identitetom i stoga nemaju legitimno pravo na tu zemlju.
Izraelski političari koji Palestince nazivaju „ljudskim životinjama“
Otac političkog cionizma, Theodor Herzl, iznio je svoju utopijsku viziju moderne jevrejske države u romanu Altneuland (Stara – nova zemlja), gdje je napisao: „Ako želim zamijeniti staru zgradu novom, moram srušiti prvu da bih mogao graditi drugu.“ I ovdje je insinuacija da će Palestince i bilo kakav znak njihovog postojanja i povezanosti sa zemljom doseljenička država neminovno izbrisati.
Kada su izraelski geografi izrađivali kartu Palestine, svoj su rad zasnovali na shvatanju da Palestinci „nisu narod“. Bili su uvjereni da polažu neosporno pravo na „zemlju svojih predaka“ i ponovo su mapirali Palestinu na način da su potpuno izbrisali sve dokaze o prisustvu palestinskih starosjedilaca.
Nakon Hamasovog napada 7. oktobra, čuli smo izraelske političare koji Palestince nazivaju „ljudskim životinjama“. Također su zahtijevali da Palestinci „odu“ iz Gaze i nasele se negdje drugo. Očito je da je doseljeničko-kolonijalna ideologija brisanja živa i danas.
Ali, doseljenički kolonijalizam nije samo ideološka snaga. Ova ideologija brisanja često je motiv za napore da se fizički sruše svi stubovi starosjedilačkog života i postojanja.
Ovome svjedočimo u Gazi danas, i to ne samo u pogledu katastrofalnog gubitka ljudskog života. Poriv da se izbriše vidi se iz tog što su sve institucije, uključujući univerzitete i bolnice, na meti napada. Rat Izraela protiv Gaze izgleda kao nastojanje da se Palestincima život u Pojasu Gaze učini nemogućim.
Paralele sa Nakbom iz 1948.
Paralele s Nakbom iz 1948. su jasne. Usmena predanja i izraelski dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti, otkrili su da je postojao sistematski napor da se izbrišu svi dokazi o palestinskim prisustvu. Izraelski vojni vođa i političar Moshe Dayan potvrdio je to kada je rekao: „Jevrejska sela su izgrađena na mjestu arapskih. Vi ni ne znate imena ovih arapskih sela, i ja vas ne krivim jer udžbenici geografije više ne postoje – ne samo da knjige ne postoje, nema više ni arapskih sela.“ Naravno, takvo genocidno nasilje je uobičajeno u doseljeničko-kolonijalnom kontekstu i krivo je za znatno smanjenje broja pripadnika starosjedilačke populacije u doseljeničkim državama kao što su Australija i Kanada.
Kapitulacija starosjedilačkih zajednica isto tako je i posljedica procesa kulturnog genocida. To uključuje i način na koji je crkva u doseljeničkim državama odigrala aktivnu ulogu u brisanju starosjedilačkog kulturnog identiteta i naslijeđa kroz pokrštavanje izvorne populacije. Uključuje i oduzimanje starosjedilačke djece porodicama u Kanadi i Australiji. Navodna svrha je „zaštita“ ove djece. Međutim, u praksi je to bila „civilizirajuća“ misija s ciljem da se uništi kulturni identitet generacija starosjedilačke djece.
I Palestinci se suočavaju sa doseljeničkim projektom čiji je cilj uništiti njihovo kulturno naslijeđe. To uključuje namjerne ciljane napade na arheološka nalazišta u Pojasu Gaze. Organizacije civilnog društva tvrde da ovo nije „prazna gesta“. To je prije pokušaj da se Palestincima oduzme „upravo sadržaj [tj. kultura] koja čini okosnicu njihovog prava na samoopredjeljenje“. Prisvajanje palestinske kuhinje kao izraelske, na sličan način briše ključne dokaze o zasebnom palestinskom kulturnom naslijeđu. I kada izraelske snage unište ili ukradu stabla masline, oni ne napadaju samo izvor prihoda. Oni isto tako kradu i važan simbol palestinske izdržljivosti. Baš kao stablo masline koje daje plodove iako raste u teškim uvjetima, i palestinska nacionalna borba opstaje uprkos surovim uvjetima okupacije i opsade.
Na kraju, važno je razmišljati o doseljeničkom kolonijalizmu kao alatu za bolje razumijevanje onoga što se dešava u Gazi i širom Palestine danas. On, dijelom, govori da je ovo čemu svjedočimo strukturalna pojava koja se manifestuje kroz to da su duboko ukorijenjene strukture i institucije doseljeničko-kolonijalne države te koje opravdavaju i racionaliziraju razne oblike brisanja kojima sada svjedočimo u Gazi. Ali, isto tako pomaže povezati Palestinu sa globalnom historijom doseljeničkog kolonijalizma – historijom koja bi mogla objasniti zašto starosjedilačke zajednice iz cijelog svijeta iskazuju solidarnost s Palestincima, dok doseljeničke države kao što su Sjedinjene Američke Države, Kanada i Australija oklijevaju u pružanju podrške pravima Palestinaca.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.