Izraelski rat protiv Gaze i kriza kredibiliteta Zapada

Tokom protekle decenije i pol prisustvovala sam mnogim sastancima i konferencijama i upoznala mnoge ljude iz zapadnih vlada, think-tankovima i akademskih zajednica koji su bili zabrinuti zbog uspona autokratija širom svijeta. Mnogi od njih vjeruju kako su autoritarne tendencije najveća prijetnja liberalnom svjetskom poretku i sistemu zasnovanom na pravilima.

No, ja se sa time ne slažem. Vjerujem kako najveća prijetnja liberalnom svjetskom poretku dolazi od liberalnih demokratija, a ne od njihovih autokratskih neprijatelja. To je zato što postoji sve veći jaz između vrijednosti koje zapadne vlade proklamiraju da podržavaju  i njihovog stvarnog ponašanja. To je izazvalo krizu kredibiliteta koja prijeti razotkriti liberalni svjetski poredak.

Ono što govorimo o našem sistemu vrijednosti i kako projiciramo naše vanjskopolitičke ciljeve u našim saopćenjima je važno, ali ono što je važnije je šta radimo poslije toga. Ljudi imaju oči i uši i kada ono što vide nije jednako onome što čuju, onda gube povjerenje.

To je ono šta se sada dešava sa zapadnjačkom retorikom i djelovanjem u odnosu na Izrael i Palestinu. Ta nejednakost između rečenog i urađenog, naravno, nije ništa novo.

Prava i pogrešna “strana historije”

Dolazim iz regije gdje smo jako patili zbog velikog liberalnog obećanja Zapada; naš susjed Afganistan nije jednom propatio zbog toga, već dva puta. Dok smo prelazili sa prvog na drugi rat nakon napada 11. septembra, liberalni poredak napravljen na Zapadu je počeo gubiti svoj kredibilitet brže nego što je to Zapad mogao shvatiti. Iza sebe je ostavio ostatke u obliku haosa, krvoprolića i prekršenih obećanja o „demokratizaciji“ i „emancipaciju“. „Drugi“ su počeli propitivati zapadnjački narativ i njegov legitimitet.

Ratovi za sobom ostavljaju pustoš koja traje dugo nakon završetka borbi i finansiranja „rekonstrukcije“, dugo nakon odlaska fokusa medijske pažnje; gorljivi hashtagovi i strastvene objave na društvenim mrežama zauzeti su drugim temama, dok svjetska kolektivna savjest gubi interes. Naknadni potresi se osjećaju u geografskoj regiji gdje se ratovi vode generacijama, dok ljudi nastavljaju doživljavati planirane i neplanirane posljedice sukoba.

Bila sam na mjestu ministrice kada je počeo ruski rat protiv Ukrajine i iz prve ruke sam iskusila kako SAD, EU, Velika Britanija i druge države pokušavaju uvjeriti mnoge države u razvoju kako ne smiju stati na stranu agresora i da ne smiju biti „na pogrešnoj strani historije“.

Kako Vijeće sigurnosti UN-a nije moglo usvojiti bilo kakvu rezoluciju zbog ruskog veta, Zapad je potrošio veliki dio političkog kapitala za usvajanje rezolucija i rezolucija na Općoj skupštini UN kako bi se podržala Ukrajina. Cilj je bio pokazati svijetu kako Rusija koristi svoj veto protiv globalnog dogovora i kako je zapravo izolirana na svjetskoj sceni.

A onda je došao rat u Gazi. S nevjericom sam gledala kad su iz Gaze odjekivale molbe u obliku rezolucija koje su iznijete Vijeću sigurnosti UN-a u kojima se poziva na prestanak krvoprolića i traži humanitarni prekid vatre samo da bi potom na njih SAD stavio veto.

Kako su iz UN-a sve više molili za djelovanje – nazivajući Gazu „dječjim grobljem“ i izvještavajući kako je više humanitarnih radnika UN-a poginulo za nekoliko mjeseci u Gazi nego u bilo kojem drugom sukobu – Zapad, koji se kroz historiju smatra prvakom multilateralizma, nije uradio ništa. Zapravo, ispriječio se na put onima koji su pokušavali zaustaviti neselektivno ubijanje civila.

Razlike između američkog i ruskog veta

To je natjeralo generalnog sekretara UN-a Antonija Guterresa da početkom decembra aktivira Član 99 – koji se koristi sam onda kada su ugroženi međunarodni mir i sigurnost. Čak i tada Zapad nije djelovao, SAD je stavio veto na rezoluciju koja je uslijedila i kojom se tražio humanitarni prekid vatre na Vijeću sigurnosti UN-a i potom glasao protiv neobavezujuće rezolucije na Općoj skupštini gdje su 153 države bile za. Velika Britanija je na oba glasanja bila suzdržana. Pustimo to da se slegne.

Ono što ovo čini neugodnijim od ruskog veta u Vijeću sigurnosti je to što, za razliku od Rusije, SAD i Velika Britanija sankcioniraju ljude i države zbog kršenja ljudskih prava i pozivaju na intervencije na temelju ljudskih prava. Kako ostatak svijeta može imati povjerenja u samoproglašeno „vodstvo temeljeno na vrijednostima“ Zapada kada se države poput SAD-a i Velike Britanije odriču svoje odgovornosti i staju na stranu agresora?

Ovo očito licemjerje podsjeća na priču o carevom novom odijelu: Svako može vidjeti kako je zapadna retorika gola.

Zapad govori o posvećenosti ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima, a istovremeno nudi punu diplomatsku pomoć državi Izrael i osigurava njegovu nekažnjivost dok masakrira onoliko Palestinaca koliko želi u nastojanju da ispuni svoj zvanični, objavljeni cilj potpunog uništenja palestinskog naroda.

Podržavajući Izrael i omogućujući mu da ubije desetke hiljada civila, većinom žena i djece u ime “samoodbrane”, zapadne države se stavljaju na suprotnu stranu vrijednosti i principa multilateralizma i poštivanja ljudska prava u čiju su promociju u prošlosti uložili ogromne napore. Oni idu protiv samih osnova na kojima su Ujedinjeni narodi izgrađeni.

Vjerujem u zajedništvo naših vrijednosti, vjerujem da Zapad ima mnogo razloga za slavlje u pogledu svojih ljudskih prava i razvoja, ali isto tako znam da je Zapad pokazao upadljivo nepoštivanje ovih načela izvan vlastite geografske pozicije.

Pravda ispred historije

Svako ko se brine za globalno vodstvo SAD-a ili njegovo zadržavanje statusa lidera „slobodnog svijeta“ svakako bi se trebao zapitati zašto se SAD odlučio izolirati na svjetskoj pozornici i zašto je spreman platiti tako visoku diplomatsku cijenu zbog kojih će decenijama imati posljedice na reputaciju i vjerodostojnost.

Današnji stav Washingtona ne bi samo potkopao napore da ga se promovira kao jedina pouzdana svjetska sila, već bi i sabotirao njegovu sposobnost da igra ulogu graditelja mira u budućnosti.

Ukoliko SAD želi spasiti svoju globalnu reputaciju, onda prvo, bez ikakve konkurencije, mora prestati blokirati rezolucije Vijeća sigurnosti kojima se traži humanitarni prekid vatre u Gazi. Također se mora prestati protiviti rezolucijama Opće skupštine koje su posvećene dvodržavnom rješenju i osudama izraelskih naselja; oba ova elementa su već dio politike koju je objavio SAD. Konačno, mora odgovoriti na apele institucija UN-a i prestati opstruirati njegovo djelovanje.

Oni koji tvrde kako je UN podbacio u ovoj krizi su groteskno u krivu jer UN nastavlja nepokolebljivo izvještavati šta se dešava na terenu i pozivati na globalnu akciju. Bilo da je riječ o Općoj skupštini UN,a kao glasu kolektivne svijesti svijeta, ili generalnom sekretaru ili šefu WHO-a ili šefu UNICEF-a – oni svi čine nevjerovatne napore da natjeraju svijet da djeluje i da se nasilje zaustavi.

Dovoljno dugo sam radila u vladi da znam da, kao zvaničnici, često pravimo greške misleći da je naš posao očuvati stavove o određenim pitanjima koje naše države kroz historiju drže. No, to je pogrešan put izgradnje politike. Naš posao bi trebao čuvati principe, a ne pozicije. Vodstvo traži snagu da se stane na stranu ispravnog, a ne na stranu historijskih pozicija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.