Nema optimističnih scenarija za Kremlj

Neke političke krize je teško predvidjeti. Ona koja je izbila u Rusiji krajem juna nastajala je nekoliko mjeseci, ali uprkos javnoj vidljivosti sukoba između vođe plaćenika Jevgenija Prigožina i ruskog Ministarstva odbrane (MOD), bilo je teško znati kako će se ova kriza odviti.

Prigožinov militarizovani „marš pravde“ do Moskve, koji su Rusi i svijet gledali u realnom vremenu 24. juna, bio je šokantan, neočekivan i zastrašujući kao i napad rulje na američki Kapitol koji se dogodio 6. januara 2020. Drugim rečima, Rusija nije jedinstvena u tome što je doživjela pokušaj oružanog napada na svoje institucije moći.

Ali način na koji je Kremlj odlučio nositi se s krizom bio je umnogome različit od načina na koji je američka vlada pristupila svojoj krizi 2020. U SAD-u smo vidjeli opsežnu javnu istragu događaja od 6. januara koju je vodio Komitet odabran od strane Zastupničkog doma i koja je uključivala emitovanje javnih rasprava i objavljivanje konačnog izvještaja od 800 stranica. Oko 1000 ljudi optuženo je za federalne zločine u vezi s napadom.

U Rusiji je predsjednik Vladimir Putin odlučio sklopiti dogovor s Prigožinom i poslati ga u izbjeglištvo u Bjelorusiju, navodno zajedno nekim od njegovih plaćenika. Svaka daljnja radnja koja će se poduzeti vjerovatno će se desiti iza kulisa, tako da će posmatrači morati da sačekaju i vide kakve će biti trenutne posljedice na političkom nivou.

Međutim, postoje neke dugoročne posljedice koje su već vidljive. Rusija će nastaviti voditi rat u Ukrajini, ali će njene snage biti pod jedinstvenom komandom. Jasno je da Kremlj smatra da su politička prelivanja iz paralelnih struktura koje su se otele kontroli preskupa.

Dugoročne posljedice

Na taj način će se pobrinuti da se izbjegne uspon još jednog Prigožina – autonomnog vojnog operatera koji može djelovati s pravom i kontrolirati vojne snage izvan komande ministarstva odbrane. Provođenje direktive ministra odbrane Sergeja Šojgua od 11. juna da se sve privatne formacije dovedu pod njegovo ministarstvo bit će prvi korak.

Akhmatske snage čečenskog lidera Ramzana Kadirova već su potpisale ugovore sa Ministarstvom odbrane. Znači li to da je Kremlj čvrsto uspostavio kontrolu nad njima?

Ako se smatra da je Putinov autoritet siguran, Kadirov će vjerovatno biti poslušan. Kada to više ne bude slučaj, on može postati nepredvidiv. Kremlj je svjestan toga i činjenice da je Kavkaz najnestabilnija regija Rusije.

Prema tome, nije slučajno da je Putin odabrao posjetiti Dagestan neposredno nakon pobune i pokazati vlastitu popularnost pojavljujući se u javnosti i ostvarujući kontakt sa okupljenim pristalicama – što je bila PR vježba koja mu nije svojstvena. S ovim je namjeravao suprostaviti se svakoj percepciji njegove političke slabosta i potvrditi kontrolu nad Kavkazom.

Kremlj će nastaviti poduzimati razne druge mjere, sakrivene od očiju javnosti, kako bi stabilizovao vojnu komandu i kontrolu i rasfromirao Wagnerove strukture i operacije izvan Rusije. Uspjet će ponovo uspostaviti centraliziranu kontrolu nad svim oružanim snagama, ali to ne znači da je nepovrijeđen preživio Prigožinovu neuspjelu pobunu.

Značajni sistemski izazovi, neke je istakao previše iskreni Prigožin, ostaju i oni mogu dodatno narušiti autoritet ruskog predsjednika i destabilizirati rusku državu.

Pad podrške

Glavni izazov tiče se same ruske vojske. U ruskom društvu i među elitama neizbježno rastu sumnje u njegovu sposobnost da dobije rat u Ukrajini. Postaje sve evidentnije da ruske snage neće postati efikasnije na frontu i jedine preostale opcije, da se pokrene nuklearni napad ili da se ošteti nuklearna elektrana u Zaporožju, ne predstavljaju prihvatljiv izlaz iz rata.

Tokom protekle godine, Prigožin je više puta naglašavao nekompetentnost zvaničnika odbrane i neefikasnost vojnika. Ova poruka je naišla na veliki odjek u ruskoj javnosti. Nakon „marša pravde“, gotovo trećina Rusa je željela da se Šojgu smijeni sa funkcije ministra odbrane.

Pored sve manje podrške i vjere u vojsku, Kremlj se suočava sa značajnim ekonomskim izazovima. Morao je preorijentisati privredu na vojnu proizvodnju i državne nabavke, a privatni sektor prepušten je sam sebi, i radi u sve težim uslovima. Rublja koja je u kolapsu, rastuća lista zapadnih sankcija i sužavanje prostora za poduzetništvo uzimaju danak.

Osiromašenje ruskog naroda je nezaobilazan ishod koji je do sada bio privremeno ublažen povećanjem socijalnih davanja najsiromašnijim i najugroženijim grupama u društvu. Ali, sposobnost ruske države da održi ove finansijske tokove će se pokolebati kako se rat bude odugovlačio i kako se bude suočavao sa rastućim budžetskim deficitom i smanjenjem prihoda od izvoza zbog strožijih zapadnih sankcija.

Sa sadašnje tačke gledišta, nema optimističkog scenarija za Kremlj. Bez drastične promjene kursa, različiti pritisci, društveno-politički, vojni i ekonomski, samo će se akumulirati, uzrokujući puknuća i erupcije raznih vrsta. Rusija još nije dostigla poslovično „dno“, ali svakako doživljava bumerang efekat agresivnog rata koji je Kremlj neoprezno odlučio pokrenuti.