Šta će biti potrebno za okončanje rata u Ukrajini?

Više od godinu dana nakon što je Rusija pokrenula invaziju punih razmjera na Ukrajinu, ovaj rat je izgleda u ćorsokaku.

Otkako su ukrajinske snage prošlog novembra oslobodile Herson, obje strane su uključene u pozicijski rat sa neznatnim izmjenama u teritorijalnoj kontroli. Očekivana ruska zimska ofanziva jedva da je pomjerila liniju fronta i nije uspjela zauzeti gradove oko kojih se dugo spore u regiji Donbasa, kao što su Avdiivka, Mariinka, Bahmut i Vuhledar.

Ukrajinska vojska je u međuvremenu koristila dobro utvrđene pozicije i oružje koje je dobila sa Zapada da odvrati ruske napade oklopnim vozilima. Sve i ako ruske snage u konačnici zauzmu većinom uništeni Bahmut, dobro utvrđene ukrajinske pozicije oko aglomeracije Sloviansk-Kramatorsk ometat će svako dalje kretanje.

S druge strane, ukrajinska kontraofanziva će vjerovatno ciljati južne oblasti regija Herson i Zaporožje gdje ruske snage grade slojevite linije odbrane od jeseni. S obzirom da su ruske snage skoncentrisane duž južne linije fronta, bit će teško Ukrajincima ponoviti taktiku opkoljavanja koja im je omogućila brzo oslobađanje okupiranih gradova u regiji Harkov i dijelovima Donbasa prošle godine.

Ako ne bude odlučujućih promjena na bojnom polju u narednih šest mjeseci, međutim, pritisak za mirovne pregovore od vlada na Zapadu vjerovatno će rasti. Bi li Ukrajina i Rusija bile spremne za pregovore?

Prepreke za mirovne pregovore u Ukrajini

Niz uspješnih vojnih operacija koje su dovele do ponižavajućeg povlačenja ruske vojske prošle godine pojačao je povjerenje u konačnu pobjedu Ukrajine. U januarskoj anketi provedenoj među Ukrajincima koji borave u državi, 89 posto njih je reklo da su optimistični kada je budućnost Ukrajine u pitanju. Većina je svoj optimizam objasnila očekivanjem da će odnijeti pobjedu nad Rusijom.

Spremnost NATO-a da pruži Ukrajini sve naprednije oružje, kao što je dugodometna artiljerija, protivzračni sistemi odbrane i tenkovi, dodatno je pojačala takva očekivanja.

To je za posljedicu imalo da je u maju 2022. 59 posto ispitanika bilo za pregovore s Rusijom, a do januara taj broj je pao na 29 posto, sa 66 posto ispitanika koji su se protivili takvim pregovorima.

Što je najvažnije, ukrajinsko vođstvo i javnost počeli su definirati pobjedu u maksimalističkim pojmovima. Za 82 posto ispitanika, mir s Rusijom moguć je samo nakon vraćanja svih teritorija okupiranih od 2014, uključujući Krim i pokrajine Donjeck i Lugansk.

Prisutna je i velika podrška javnosti za pridruživanje NATO-u sa više od 80 posto onih koji su za u svim regijama države. Članstvo u NATO savezu mnogi smatraju stavom oko kojeg se ne pregovara. Samo 20 posto ispitanika dalo je do znanja da bi podržali odustajanje od ovog cilja zbog mira s Rusijom.

Teritorijalne tvrdnje i vanjska politika nisu jedine nepomirljive razlike između Ukrajine i Rusije. Ukrajinski lideri su također dali do znanja da bi potpuna pobjeda zahtijevala transformaciju ruskog političkog režima i odštetu od Moskve.

Kako je izjavio ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba tokom Minhenske sigurnosne konferencije 2023, dok se Rusija ne promijeni, “rat će se nastaviti u jednom ili drugom obliku”.

U nedavnom intervjuu, šef ukrajinske vojne obavještajne službe Kirilo Budanov izjavio je da bi vraćanje svih teritorija označilo kraj samo prve faze rata. U narednoj fazi, ruske teritorije na granici s Ukrajinom trebale bi biti demilitarizirane kako bi se uspostavila “zona sigurnosti oko Ukrajine … 100 kilometara u unutrašnjost”.

Ovi postratni scenariji, stoga, pretpostavljaju uklanjanje ruskog predsjednika Vladimira Putina s vlasti kao glavni uvjet za mir.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski već je izrazio ovo očekivanje u oktobru kada je potpisao uredbu kojom je odbacio mogućnost pregovora s Putinom. Takav stav, smatra on, bi trebao podstaknuti druge članove ruske političke elite da “počnu razmišljati o tome šta raditi interno kako bi neko pristao doći za pregovarački sto s njim”.

Prepreke za mir u Rusiji

Iako je Ukrajina umorna od pregovora lično s Putinom, ruski vođa posmatra ovaj rat šire kao sukob sa zapadnjačkim savezom i odbacuje Ukrajinu kao zapadnjačku marionetsku državu. Njegov sekretar za štampu Dmitrij Peskov u nedavnom je intervjuu iznio stav da su slanjem oružja u Ukrajinu, Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države ušle u “direktnu vojnu konfrontaciju” s Rusijom.

Stoga, Kremlj je spreman prihvatiti samo lidere sa Zapada kao sudionike u mirovnim pregovorima. Moskva nadalje odbacuje legitimnost ukrajinskih vlasti na ideološkim osnovama, optuživši ih da su “naklonjeni nacistima i da promoviraju nacističke sentimente unutar društva”.

Jedini ukrajinski političari koje je Kremlj označio kao moguće partnere u pregovorima odavno su pobjegli u Rusiju i stoga ne bi mogli realistično predstavljati Ukrajinu. S obzirom da Zapad insistira na tome da se ništa o Ukrajini ne može raspravljati “bez Ukrajine”, izgledi za takve pregovore čine se posebno dalekim u ovom trenutku.

Još jedna ključna prepreka za pregovore je ruska rigidnost u njenim ratnim ciljevima, koji objedinjuje teritorijalne, ideološke i strateške zahtjeve. Pripajanje četiri ukrajinske regije prošlog septembra, samo djelomično pod kontrolom ruskih snaga, uspostavilo je preduvjet za dodatne teritorijalne zahtjeve.

U isto vrijeme, zakon koji je usvojila ruska Državna duma 2020. isključuje bilo kakva razmatranja teritorijalnih ustupaka uspostavljanjem krivične odgovornosti za pozive ili stvarne pokušaje da se polaže pravo na dijelove ruske teritorije.

Ideološki, Rusija ostaje posvećena predstavljanju ovog rata kao borbe protiv ukrajinskih “neonacista”, koji mora završiti promjenom režima u Kijevu. Strateški, Putin predstavlja ovaj rat kao egzistencijalnu borbu za očuvanje jedinstva ruske države i sprečavanje njene potčinjenosti Zapadu.

Ovo, smatra on, opravdava potrebu da se potisne zapadnjačko prisustvo sa njenih granica i osigura da Ukrajina ostane izvan zapadnjačkog saveza. Drugi zahtjev je indirektno podržala Kina u svom novoobjavljenom mirovnom planu od 12 tačaka. Iako priznaje značaj podržavanja principa suvereniteta i teritorijalnog integriteta, poziva na poštivanje “legitimnih sigurnosnih interesa” drugih država i odbacuje potragu za sigurnošću “jačanjem ili proširivanjem vojnih blokova”.

Iako je mišljenje javnosti bilo slabo ograničenje za donošenje odluka u Kremlju, njegovi ogromni propagandni napori ukazuju na to da ruski lideri i dalje ozbiljno shvataju stavove javnosti. Tokom prošle godine, najmanje trećina Rusa je dosljedno birala pregovore nad kontinuiranim vojnim operacijama. Ovaj udio dostigao je vrhunac od 44 posto u jesen 2022. kada su ruske snage pretrpjele niz poraza u južnim i sjevernim dijelovima Ukrajine.

Slično tome, u februarskoj anketi, 40 posto ispitanika kazalo je da bi voljeli vidjeti kako se ruske čete povlače iz Ukrajine bez ostvarivanja ciljeva. Čak više, blizu dvije trećine ispitanika (66 posto) izjavilo je da bi podržali potpisivanje mirovnog sporazuma i okončanje vojne kampanje ukoliko bi takva odluka došla od Putina. To ukazuje na činjenicu da rusko vodstvo ima veći manevarski prostor u odabiru smjera u kojem ide ovaj rat, uključujući i put deeskalacije, od svojih ukrajinskih kolega.

Put ka mirovnim pregovorima

Iako obje strane trenutno odbacuju mogućnost pregovora, postoji pet faktora koji ih čine vjerovatnijim u narednim mjesecima.

Prije svega, od početka rata, Rusija i Ukrajina su u više navrata prilagođavale svoja očekivanja. Za Rusiju, to je značilo ustupanje teritorija koje je zauzela i odustajanje od operativnih ciljeva, kao što je zauzimanje Kijeva i Harkova. Za Ukrajinu, to je značilo povlačenje iz velikih gradova kao što su Mariupolj i Sjeverodonjeck, i ograničavanje svojih ofanzivnih operacija.

Do sada su zbog ovih prilagodbi obje strane ostale uvjerene da i dalje mogu postići svoje ciljeve kroz kontinuiranu upotrebu sile. Ako se ratište stabilizira i linije fronta postanu statične, ideja o pregovorima mogla bi postati privlačnija, posebno ako broj žrtava ostane visok.

Zatim, znatna eskalacija nasilja i sve veća prijetnja od upotrebe oružja za masovno uništenje bi također mogli ohrabriti zaraćene strane da se okrenu ka diplomatiji. Potpisivanju dva sporazuma u Minsku u septembru 2014. i u februaru 2015. prethodile su brze ofanzive koje su prijetile jednoj od strana potpunim porazom.

Sličan tok događaja mogao bi uslijediti ukoliko Ukrajina uspije odbiti rusku vojsku do linija kakve su bile prije 2022. i zaprijeti zauzimanjem teritorija koje ruska vojska kontroliše od 2014. Alternativno, Rusija bi mogla proširiti ofanzivu na granice pokrajina Donjeck i Lugansk i zaprijetiti novim regijama na jugu i istoku Ukrajine. U bilo kojem od ovih scenarija – ruske pobjede ili ruskog poraza koji bi mogao izazvati upotrebu nuklearnog oružja – zapadnjački napori posredovanja mogli bi biti osvježeni kako bi lobirali za deeskalaciju.

Osim tog, ukrajinski kontinuirani borbeni kapacitet postao je veoma zavisan od daljnjih pošiljki naprednog oružja od NATO saveznika. Zapadne države, međutim, približavaju se granicama svog proizvodnog kapaciteta i brinu se da bi im zalihe mogle biti opustošene.

Nadalje, neki američki zastupnici u Kongresu postali su direktniji u vezi potrebe za većim nadzorom nad isporukama oružja Ukrajini. U međuvremenu je podrška javnosti za slanje vojne pomoći opala. Četvrtina Amerikanaca (26 posto) je kazala da SAD daje previše pomoći Ukrajini i samo 48 posto je eksplicitno za naoružavanje Ukrajine.

Iako Evropljani većinom podržavaju daljnju pomoć za Ukrajinu, mnogi, posebno u Njemačkoj i Austriji, postali su sve nestrpljiviji kada je u pitanju rat i voljeli bi vidjeti da se što prije završi. Na nedavnoj anketi, 48 posto ispitanika u devet država članica Evropske unije preferiralo je brzi mir sve i ako se Ukrajina zbog tog bude morala odreći nekih svojih teritorija.

Stoga je Kijev pod većim pritiskom da postigne vojni uspjeh do kraja godine. Ukoliko izostane znatan napredak na bojnom polju, njegovi zapadnjački saveznici mogli bi uvjetovati daljnju pomoć opipljivim koracima u traženju prekida vatre s Moskvom.

Zatim, Rusija bi također mogla biti spremnija razmotriti diplomatske puteve izlaska iz ovog rata ako se suoči sa iznenadnim manjkom resursa. Sve veći izvoz u Kinu i Indiju je do sada omogućio Rusiji da nadoknadi gubitke od prestanke isporuke energenata u Evropu. Štaviše, njeni ukupni prihodi od izvoza energenata znatno su porasli u 2022.

Zapadnjačka ekonomska prednost se stoga, pokazala nedovoljnom da ograniči ruske resurse za rat, ali mogla bi donijeti rezultate ako se druge države, kao što su Kina i Indija, pridruže ovim naporima. Sve i ako Rusija nastavi dobijati neočekivani profit od prodaje energenata, njena opadajuća oružana moć na bojnom polju ukazuje na probleme s municijom, kao što su manjak artiljerijskih granata i balističkih raketa.

To znači da bi osiguravanje isporuka oružja iz država kao što je Kina moglo biti ključno za ruski kapacitet da vodi ovaj rat s istom žestinom. Ako Peking održi trenutnu zvanično izraženu neutralnost i suzdrži se od direktne vojne podrške Rusiji, Moskva će biti prisiljena da ponovo procijeni svoju dugoročnu održivost svoje vojne kampanje.

Konačno, umjerenost u ciljevima zaraćenih snaga mogla bi biti još jedan faktor koji će dovesti do pokretanja pregovora. Ovo će, međutim, vjerovatno zahtijevati promjenu trenutnog vođstva u Rusiji ili promjenu ranije iznešenih stavova Zelenskog o humanitarnim ili strateškim osnovama. Pa ipak, promjena od maksimalističkih do umjerenih ciljeva mogla bi ukazati na otvaranje prostora za pogađanje između ove dvije strane, koji je veći dio prethodne godine izgledao nepostojeći.

Danas se čini da su mirovni pregovori između Ukrajine i Rusije izvan granica mogućeg za obje strane. Međutim, izgledi za beskrajni rat ili za veliki poraz jedne od strana mogu učiniti da pregovori odjednom izgledaju kao jedina dostupna alternativa. Da li će obje strane tada odabrati krenuti tim putem zavisit će od razvoja događaja daleko od bojnog polja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.