Bursać: Ubijanje ljudi pred farovima autobusa u Sasini

“Svjedok je gledao kako Arkanovac dovodi zatočenika i stavlja ga ispred autobusa, vadi nož i reže mu grkljan; drugom zatočeniku naredili su da klekne, a potom su mu pucali u potiljak. Tu pored nas, tu u našoj Bosni, u Krajini, u Sasini, ubijeno je na najmonstruozniji način 65 nevinih ljudi.“

Selo Sasina kod Sanskog Mosta. Prije 27 godina, baš tu u noći s 21. na 22. septembar 1995. godine dogodio se, kako mu tepaju “zločin“, a zapravo riječ je o ekstenziji genocida, koji su počinili ”Arkanovi tigrovi“ nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom.

Noć i autobus smrti u noći

Sasina, noć septembarska.

Autobus prepun ljudi ide kroz tu noć. Ponoć je prošla, bliže smo 22. septembru. U autobusu 67 zarobljenih civila. Među njima i jedna žena. Svi civili, stanovnici opštine Sanski Most. Krivi što su živi. Okrvavljeni, pretučeni, spuštenih glava miruju dok iznad njih stoje Arkanovci do zuba naoružani. Deru se: “Balije, došao vam je zadnji čas!“

Muzika, nekakva četnička muzika, glasna i preglasna. Kao da pokriva onu tamu, šutnju i slutnju smrti, koja se sluti u ovoj memli autobusa. Autobus staje, kao da vozi putnike, lokalne radnike na posao. Ili ratare, seljake, koji obrađuju svoju zemlju. Zato autobusi služe, da voze žive ljude na poslove koji će im donijeti još života i berićeta. Ali ne i ovaj autobus sa 67 ljudi, sa 67 ljudskih bića, koja su izvučena iz svojih kuća, dovedena iz kreveta, ili iz logora „Šehovci“ i „Kotlovnice“ hotela Sanus. Sanskom Mostu.

Ponavljam, krivi što su živi i što se drugačije Bogu mole. Ali, još za nešto su “krivi“ ovi nedužni ljudi. Naime, “Arkanovi tigrovi“ zajedno sa Vojskom Republike Srpske, u tim danima trpe teške gubitke u Krajini pod združenim napadima Petog i Sedmog Korpusa Armije BiH. A  Arkan, taj ratni zločinac, vapi za osvetom, pa makar i nad nedužnim civilima.

E zato septembarska noć, zato ovaj autobus s nedužnim ljudima, povezanim kao roblje i krvnicima s puškama nad njima. Osveta za poraz, kukavičluk i vojničku impotenciju. A kukavica se sveti ubijajući nedužne civile.

Autobus staje u Sasini, a gore iznad u noći vide se tek obrisi katoličke crkvice. Potpuni je mrak, samo farovi autobusa svijetle u prazninu.

E ti farovi će biti svjedoci jednog od najmonstruoznijih zločina uoči genocida srebreničkog.

Vojnici su iz autobusa počeli da izvode zavezane ljude, po trojicu ili četvoricu i postavljali ih ispred upaljenih farova. Valjda kako bi napravili scenu zla i kako bi to zlo bilo potpuno. Oslijepljeni, pretučeni i zavezani ljudi su na drhtavim nogama stajali.

Počinje horor

A onda je svjedok JF-060 koji je sjedio kao zarobljenik u prvom dijelu autobusa u drugoj grupi vidio sljedeću scenu (sudski zapis):

“Svjedok je gledao kako jedan drugi vojnik dovodi jednog zatočenika iz prve grupe i stavlja ga ispred autobusa, vadi nož i reže mu grkljan; jednom drugom zatočeniku naredili su da klekne, a potom su mu pucali u potiljak.“

I tako, jedan po jedan, ubijani su ljudi. Njih 65. Čudom ili Božjom pomišlju nekako su preživjela dva čovjeka, narečeni svjedok JF-060 i svjedok B-1048.

Prvi svjedok se nekako spasio bijegom u noć, skokom u jarak. Tom prilikom bio je ranjen.

Na svjedočenju se navodi dalje:

“Potom je začuo pojedinačne pucnje, nekoliko rafala i vojnike kako viču i požuruju jedni druge. Vojnici su provjerili da li ima preživjelih, ispalili još nekoliko pucnjeva, a potom ušli u autobus i otišli. Kad se uvjerio da su vojnici otišli, svjedok je ustao i pokušao da hoda nekih 15–20 metara, sve dok više nije mogao […] Čuo je kako dolaze dva automobila, kako im se otvaraju vrata i potom začuo muške glasove koji su govorili srpski s bosanskim akcentom. Ti ljudi su iz automobila izvukli još dva čovjeka i odgurali ih do ruba jame u kojoj su bila sva mrtva tijela; potom su jednom od one dvojice rekli da otvori usta i svjedok je začuo pucanj. Drugi čovjek je pustio čudan krik, a potom se začuo i drugi pucanj. Svjedok je potom začuo dvije eksplozije, poslije čega se razletjela zemlja i padala oko njega.“

(Iz prvostepene presude Stanišić i Simatović pred MKTJ, tom I, para 799-801, izvor, glaszrtava.org)

Svjedok je kroz obližnju šumu pobjegao u Tomašiće, a potom u Sanski Most, gdje je stigao deset dana kasnije.

Eto, to je bila Sasina i to je bila ta noć od prije 27 godina, koju ne možemo i ne smijemo zaboraviti. I da nije ovog svjedoka, vrlo vjerovatno bi samo nagađali, kakva je strašna sudbina zadesila sanske Bošnjake. Ovako, ovako imamo gotovo cjelokupnu sliku protoka misli, ali i zlodjela zločinaca, koji su imali samo jedan jedini cilj-istrijebljene. Ništa manje od toga.

E zato Sanski Most između ostalog i jeste DNA genocida i genocidnih namjera koje je sa sobom donijela velikosrpska politika.

Kome sve ovo nije dovoljno, tu je i izjava svjedoka B-1048:

“Potom su ljudi izašli iz autobusa, dvoje po dvoje, a svjedok je zatim začuo pucnje i krike… Pogođen je rafalnom vatrom u lijevu stranu tijela, u predjelu grudi i u predjelu struka, i pao je. Dok je ležao na zemlji, i dalje je čuo pucnje i krike. Svjedok je čuo i vojnike kako ljudima psuju “balijsku majku”, traže preživjele i ubijaju ih. Potom je začuo glasnu eksploziju, poslije koje su vojnici otišli…“

(Iz prvostepene presude Stanišić i Simatović pred MKTJ, tom I, para 797-798, izvor glaszrtava.org)

Masova grobnica s ljudskim tijelima, pronađena je po oslobođenju Sanskog Mosta od četničke okupacije. U grobnici 65 ljudskih tijela, dovoljno sačuvanih da se vide tragovi nasilja i zlostavljanja i prije počinjenja samih ubistava. Tijela su ukopana su na šehidskom mezarju u Poljaku. Neki su ubijeni hicima iz pušaka, neki zaklani, a neki dokusureni ručnim bombama. Nevini ljudi, civili…

Iza brojeva zaštićenih svjedoka, kriju se stvarni ljudi. Strijeljanje u Sasini su igrom slučaja ili Božjom promisli preživjeli Safet Kurbegović i Zlatan Alagić. Kurbegović će kasnije kazati:

„Bilo je strašno, došao sam svijesti i konstatovao da sam okružen leševima. Imao sam snažne bolove u stomaku, ali sam nekako uspio prevaliti nekih pet šest kilometara do bolnice. Nisam rekao gdje sam ranjen, jer sam se plašio da bi me mogli ubiti kao svjedoka zločina“.

Povjesničari, oni pažljiviji će kazati da je ovaj zločin dokumentovan i u nekim od presuda Haaškog tribunala, ali od njegovih neposrednih izvršilaca nikada niko nije priveden licu pravde,

I da, učinili su to Arkanovci, i da, niko nikad za ovaj zločin nije odgovarao. A šta mi znamo o zločinu u Sasini?

Zločinci su i danas slobodni ljudi

Jer i danas za ovu monstruoznosti koja u sebi ima genezu i obilježje genocida, mimo Krajine i opštine Sanski Most, malo ko zna.

Za zaborav je druga smrt. Smrt, koja ništi sve i svakoga.

E da, mnogi će se pitati šta je bilo sa ženom, koja je bila u autobusu sa svim ovim silnim muškim zarobljenicima? Prema dostupnim podacima, ona se zvala Munevera Rešić i nju je silovao jedan od „Arkanovaca“.

Eto, atlas zločina je sastavljen, samo su zločinci od kojih su ,mnogi živi i slobodni ljudi i danas hodaju na slobodi, nekažnjeni. I možda neki od njih s nakaradnim osmijehom i prezrenjem na licu pročita ovaj tekst.

Pravdu su, možda, izbjegli na ovom svijetu, ali čeka ih mnogo strašniji sud od ovog zemaljskog.

Ne, to nije satisfakcija ni žrtvama ni njihovim porodicama, ali ono što mi možemo da ja pamtimo i ponavljamo-da se ne zaboravi i da se nikome ne ponovi. Jer druga smrt, smrt zaborava strašna je kao i ubistvo.

Da, bješe to jedna septembarska noć i u noći autobus. Tu pored nas, tu u našoj Bosni, u Krajini, maloprije, istorijski gledano ubijeno je na najmonstruozniji način 65 nevinih ljudi.

Pamtimo li?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.