Šta se sve krije iza nove sezone realityja u Srbiji

Nove epizode reality programa u Srbiji u udarnim terminima nažalost nisu vezane samo za televizijske kanale sa nacionalnom pokrivenošću. Organizuju se sve učestalije skoro na svakom ćošku, a u njima ponekad i pod okriljem Crkve i države učestvuju najrazličitije društvene grupe i pojedinci koji marširaju u nečemu što se naziva litijama za spas Srbije, a u kojem banku drže najrazličitije desničarske formacije i dio Crkve.

Povod im je zajednički: dolazeći evropski performans koji je u ponedjeljak već i zvanično proglašen otvorenim, podizanjem zastava ispred Palate Srbija, ali bez predstavnika države i Crkve a pod nazivom “Nedjelja ponosa” u Beogradu iliti “EuroPride”.

Upravo onaj za koji se navodno ne zna je li zabranjen ili nije. Onaj na kome se više maše zastavama duginih boja nego državnim simbolima i onaj koji u svom programu ima i uličnu šetnju iliti gej-paradu čiji se crescendo očekuje 17. septembra, bez obzira na to kakvo će rješenje “iz sigurnosnih razloga” ispisati policija.

Ista ona policija koja je i proteklih godina osiguravala i pokazivala da kad hoće može i zna osigurati sve učesnike.

Reality se seli u Skupštinu

Svjesno ili nesvjesno svi realityji osim zaluđivanja naroda imaju istovjetan cilj: odvraćanja od političkih pregovora i eventualnih dogovora o budućnosti Kosova zbog čega Evropa polako gubi živce i želi ga što prije skloniti sa dnevnog reda.

Reality je zbog toga već u utorak preseljen sa ulica u Skupštinu Srbije gdje se prvi put razgovara upravo o Kosovu, gdje se još jednom u atmosferi “pravog” realityja dokazuje kako se ustavni postulati o ravnopravnosti i dalje imaju čitati u skladu sa onom dosjetkom kako su u Srbiji “svi ravnopravni, samo su neki ravnopravniji”.

Što će reći, ako mirno mogu šetati sveštenici i vladike sa građanima i svojim vjernicima koji pritom vole nositi krstove, crkvene relikvije, državne zastave i transparente sa političkim porukama tipa “Kosovo je srce Srbije”, te slikama Draže Mihailovića i Vladimira Putina, zašto ne bi mogli šetati i oni koji to vole raditi pod zastavama duginih boja koje svuda, pa i u Srbiji, nose ne samo pripadnici LGBT pokreta nego i mnoge druge osobe koje su straight seksualne orijentacije, a podržavaju sve ljude koji vole šetati bez obzira da li i šta nose u rukama?

Prosto je, pomisliće neko od čitalaca nakon ovih redaka, ali zapravo nije. Iako u demokratskim praksama nikakvih gradacija u garantovanju ljudskih i manjinskih prava nema ne smije biti, makar ta prava zadirala i u seksualna prava i slobode, u nedemokratskim društvima kakva su skoro sva na Balkanu, zakoni su oduvijek “išli drumom, a praksa šumom”. Najčešće u skladu sa onom već čuvenom političkom voljom od koje sve zavisi, pa i odluka hoće li ova druga parada biti legalna ili ilegalna.

Šetači prvog i drugog reda

Ako se pažljivo poslože kockice ili ako se pogledaju svi srpski realityji, još od onog nesretnog “Velikog brata” u kojem je učestvovao čak i jedan političar kakav je Nenad Čanak i kada je jedina dilema uvijek bila hoće li ko od učesnika, kada i koga “uz opšte zgražavanje većine građana i poštene inteligencije”, sadašnji nositelj političke volje je otprilike u ovom realityju igrao – troznak.

Prvo je rekao kako mu se gade i jedni i drugi “šetači” jer ne razumije kako oni kojima se ne sviđaju gej-parade u vrijeme njihovog održavanja ne mogu skoknuti bar do Avale ili kakvog drugog izletišta, što je idealno rješenje, dok se pride ne završi, potom je javno zabranio EuroPride tvrdnjom kako ga ove godine sigurno neće biti, da bi na kraju reterirao i prisjetio se da to i nije njegov nego posao policije.

Onaj dio na koji se odnosi procjena da li bi učesnicima (i policajcima) mogla biti ugrožena fizička sigurnost. Što se može desiti samo u varijanti da oni prvi šetači umjesto relikvija, zastava i tamjana u ruke uzmu kamenice ili, nedajbože, kakve neke druge predmete za ispoljavanje agresije prema svima koji imaju drugačiju odjeću ili svjetonazore.

Naravno, to se neće desiti, ukoliko desnilo, kao neologizam koji aludirajući na Borislava Pekića koristi Tomislav Marković, spomenuta “politička volja” i važeći zakoni ostave na sasvim sigurnoj razdaljini od pridea.

Straightere i borce za svetinju braka i porodice, od kojih su neki razvrgavali i sopstvene bračne zajednice, čak i one sklopljene ispred oltara, valja podsjetiti da i ljubitelji “duge” žele isto što i oni: da budu ponosni i slobodni ne samo u prakticiranju svojih životnih odabira nego i u javnom pokazivanju istih bez ikakvog straha.

Ne stoji ni onaj “argument većine” kako niko “normalan” nema ništa protiv ako LGBT osobe svoje naklonosti prakticiraju između četiri zida jer se isto pravilo sa istom “argumentacijom” može odnositi i na njih. “One” radnje, okreni-obrni bez obzira na hetero, bi ili homo seksualne orijentacije svi manje ili više redovno, u skladu sa vlastitim potrebama, prakticiraju “između svoja četiri zida” ili nekom drugom skrivenom mjestu, u svakom slučaju daleko od očiju posmatrača.

Odvraćanje pažnje sa Kosova

Ali, vratimo se našoj temi kako ne bismo previše odlutali, odnosno osnovnoj tvrdnji kako svi srpski realityji, na televiziji, ulici, Skupštini ili fudbalskoj utakmici, imaju zajednički imenitelj.

Bez velike opasnosti od pravljenja greške mogu se podvesti pod utilitarističko odvraćanje pažnje od krupnijih političkih događaja koji se redovno svode na jedno pitanje, ono najteže i najbolnije, pitanje Kosova odnosno budućih odnosa Beograda i Prištine koje će se po ko zna koji put uskoro naći i u Generalnoj skupštini OUN-a.

Što se televizijskih realityja tiče, oni su se u milionskim ciframa bez obzira što njihovi organizatori i režiseri obavezno za koji milion uvećavaju svoje gledateljstvo, uselili u glave konzumenata. Iako tu politike skoro da i nema, njihov se maligni uticaj na psihičko stanje nacije može riješiti vrlo lako, prebacivanjem emitiranja u kasne poslijeponoćne sate.

Skupštinske realityje gleda sve manji broj ljudi, jer je odavno poznato da se rasprave rade po principu “…i ja tebi” u službi “one man showa” koji na volšeban način uspijeva pod svojom šakom držati sve pa i narodne poslanike, na sličan način kao i fudbalske navijače. Osim manje grupe partizanovaca koji imaju petlju da umjesto tradicionalno pokliča “Vučiću, pe.eru”, kad kod njihovi daju gol viču “uprava napolje”. I pored datog gola.

Kada se sve sabere i oduzme, ostaju ulični realityji kao najmoćnije oružje koje je najteže držati pod kontrolom, ali su najefikasnije sredstvo za spuštanje ili podizanje zavjesa kako se ne bi vidjelo ili da bi se vidjelo baš ono što stoji posred javno proklamovanog puta Srbije u Evropu.

Anatema vladike Nikanora

Zato ćemo se na ovom mjestu vratiti korak unatrag i podsjetiti na anatemu koju je vladika banatski sredinom prošlog mjeseca bacio na premijerku Anu Brnabić, Hrvate i LGBT zajednicu, što je i sa najzvaničnijih govornica ocijenjeno kao otvoreni govor mržnje.

Ovaj put ne zbog samog govora mržnje nego zbog činjenice da je već sutradan više od 10.000 ljudi šetalo centralnim ulicama Beograda u litiji protiv EuroPridea, uzvikujući „Nećemo gej paradu i okupaciju Zapada“ i „Ne damo svetinje“, noseći zastave Srbije i SPC, zapaljeni tamjan, krstove, raspeća i ikone.

I činjenice da ne može biti riječi o Nikanorovoj nepromišljenosti nego o vrlo osmišljenoj reality epizodi u kojoj je po ko zna koji put (zlo)upotrijebljen dio Srpske pravoslavne crkve.

Da se upravo o tome radi, bez obzira što je među prošlonedjeljnim šetačima viđen i otac predsjednika Aleksandra Vučića, pa čak i jedan šetač koji je umjesto Putinove slike nosio karikaturu glavnog režisera skoro svih realityija u Srbiji, potvrdiće i glavni govornik ispred Hrama Svetog Save na Vračaru, ljubitelj Dylana i Štulića i srpski patrijarh Porfirije.

Istina, on nije poput Nikanora spominjao oružje nego evanđelja kako mu i priliči, ali nije birao riječi u osudi onih koji bi radili svetogrđa osnivajući netradicionalne porodične zajednice, onih koji ne vide ništa loše u porodicama sa dva oca ili dvije majke sa usvojenom djecom.

Patrijarh je bio eksplicitan u ocjeni da je Crkva protiv istopolnih brakova, što će biti jedan od zahtjeva učesnika EuroPridea u Beogradu.

Gej-parade će biti

Ono što je nedvojbeno jest da će gej-parade uprkos svemu biti, kako kažu organizatori, najvažnijoj u 30-godišnjici njenih održavanja u evropskim prijestonicama.

U trenutku pisanja ovog teksta policija još nije bila izdala saopštenje hoće li one biti legalne ili ilegalne, ali je savršeno jasno kakva god bude ako je bude, biće samo još jedan dio svih realtyja jer srpsko društvo odavno opstaje kao jedan veliki reality.

Izvjesno je da ni u kom slučaju sigurnosnih rizika za šetače u duginim bojama ne bi smjelo biti, ne zbog činjenice što će među štetačima ovaj put biti i mnoge važne face iz Evrope, nego zbog evidentnog smanjivanja napetosti na Kosovu koje su pred nedavni susret Vučića i Kurtija umalo eskalirale u sukobe sa nesagledivim posljedicama.

A šta će biti s Kosovom? Kriza će potrajati još neko vrijeme, a moguće je da će završiti upravo kao sitan kusur u dogovorima velikih igrača, kao što su to još davno prognozirali mnogi domaći i strani analitičari koji o tome mogu govoriti bez sveprisutne ostrašćenosti i otvorenog navijanja za jednu ili drugu stranu.

Kada se to dogodi prestaće i potreba za realityjma kao načinom života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.