Hoće li opozicija osigurati da Erdogan bude ponovo izabran za predsjednika?

Imajući u vidu da se približavaju predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj, ubrzavaju se aktivnosti na unutrašnjoj sceni, posebno u opozicionom frontu, kako bi se konsenzusom izabrao kandidat koji će se suprotstaviti jakom kandidatu, aktualnom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, pogotovo što će ime kandidata očito imati značajan utjecaj na rezultate.

Sudbonosni izbori

Turska predstojeće parlamentarne i predsjedničke izbore smatra sudbonosnim i iznimno značajnim, jer se po mnogo čemu razlikuju od prethodnih.

Dolaze nakon 21 godine kontinuirane vladavine Stranke pravde i razvoja (AKP) na čelu s Erdoganom i pet godina od implementacije predsjedničkog sistema vlasti koji je produbio polarizaciju u zemlji, a nose i veliku simboliku jer se poklapaju sa stogodišnjicom osnivanja Republike.

Također, dolaze u svjetlu teške ekonomske situacije u zemlji, gdje su se strukturni i sistemski problemi u turskoj ekonomiji udružili s pandemijom korona virusa i nekim međunarodnim i regionalnim dešavanjima, prije svega s ruskim ratom protiv Ukrajine, što povećava pritisak na liru i druge ekonomske pokazatelje.

To je karta na koju opozicija igra protiv vladajuće koalicije i Erdogana, pored pitanja Sirijaca koji borave na turskoj teritoriji.

Daleko od pravne i ustavne rasprave o podobnosti turskog predsjednika da se ponovno kandidira za predsjednika, jer se opozicija protivi tome i neke od njezinih stranaka prijete odlaskom na Ustavni sud, ovi izbori dolaze u svjetlu relativnog pada popularnosti Erdogana i AKP-a iz navedenih, ali i drugih razloga.

U konačnici, izbori će se održati u svjetlu postojećih saveza koji će imati direktan utjecaj na njihove rezultate.

Velika je vjerovatnoća da se predsjednički izbori, naravno najvažniji otkako je uspostavljen predsjednički sistem, neće riješiti u prvom krugu, kako pokazuju sva istraživanja javnog mnijenja u zemlji.

Prema tome, najvjerojatnije će biti potrebe za drugim krugom izbora kroz koji će se nametnuti savezi, a možda dođe i do promjena i redefiniranja tih saveza u posljednji čas.

Važnost saveza u predstojećem izbornom natjecanju i njihov utjecaj na njega može se pratiti kroz neumorni rad dva postojeća saveza, Narodne alijanse i saveza Nacija, da pridobiju male stranke na svoju stranu i pokušaju poremetiti suprotni savez.

Pored toga, vladajuća koalicija je predložila novi Izborni zakon koji je usvojio Parlament, što je opozicija vidjela kao pokušaj da se spriječi njena pobjeda kroz slabljenje utjecaja alijansi na izborne rezultate.

Precizne računice

Opozicija shvata da je turski predsjednik i dalje najjači i najistaknutiji kandidat na predstojećim izborima, naoružan političkim iskustvom, karizmom, postignućima i pobjedama na prethodnim izborima, uz stranački stroj koji je još uvijek najviše učinkovit među političkim strankama u zemlji.

Stoga će pojedinačna usporedba Erdogana i bilo kojeg drugog kandidata najvjerojatnije ići u korist prvog, pogotovo ako protukandidat bude poznata opoziciona ličnost.

Zbog toga opozicija nastoji izabrati kandidata na osnovu konsenzusa s posebnim specifikacijama kroz koje, kao prvo, može dobiti podršku opozicionih stranaka, a kao drugo i glasove glasačkog tijela AKP-a.

U nedavnom istraživanju koje je provela kompanija Metropol, 33,3 posto ispitanika je izjavilo da će izabrati Erdogana “bez obzira na ime protukandidata”, 33,7 posto ispitanika je reklo da će izabrati suparničkog kandidata “bez obzira na njegovo ime”, dok je 28,1 posto reklo da će odlučiti ovisno o tome ko će biti protukandidat aktualnom predsjedniku.

Visok postotak posljednje skupine ispitanika pokazuje koliki je značaj imena, porijekla i prošlosti protukandidata.

Stoga su, iz razumljivih razloga, početne nominacije i očekivanja uglavnom bila vezana za konzervativne figure, ili su barem djelovale konzervativno ili nisu bile u suprotnosti s konzervativnim slojem društva.

Spominjala su se imena poput gradonačelnika Istanbula i Ankare, Ekrema Imamoglua i Mansura Yavasa, pogotovo jer je prvi uživao dugogodišnju podršku i promociju Stranke Iyi ”Dobra stranka” (nacionalistička) koja je druga po veličini opoziciona stranka, dok se ime drugog počelo sve više ponavljati u posljednje vrijeme.

No, vođa opozicije i predsjednik Republikanske narodne stranke (CHP) Kemal Kilicdaroglu više puta je skretao pažnju na svoju želju da bude protukandidat Erdoganu izabran konsenzusom ispred opozicionih stranaka.

Prvo je rekao da će mu biti čast da ga opozicija izabere kao kandidata konsenzusom, a zatim je jasno dao do znanja da se želi kandidirati, ali da je “konačna odluka u rukama šefova šest opozicionih stranaka”.

Ovom implicitnom kandidaturom ili preliminarnom najavom, Kilicdaroglu je teoretski zatvorio vrata ideji kandidiranja Imamoglua ili Yavasa.

Kao obrazloženje je naveo da bi to opoziciju moglo koštati mjesta gradonačelnika dvije najvažnije općine u zemlji u korist AKP-a, ujedno se oslanjajući na Zakon o strankama koji mu daje apsolutno pravo – kao vođi stranke – u donošenju većine odluka, posebno u određivanju kandidata za različite vrste izbora.

Računice opozicionog čelnika govore da danas ima najveće šanse da konkurira Erdoganu, čija je popularnost i popularnost njegove stranke relativno opala u posljednjih nekoliko godina.

Istina je da su nedavni općinski izbori 2019. godine donijeli dobre vijesti za njega i njegovu stranku, ali prvo, to su lokalni izbori s malim političkim utjecajem, a kao drugo, Stranka pravde i razvoja (AKP) bila je ispred ostalih stranaka sa značajnom razlikom, iako je relativno nazadovala i izgubila vrlo simbolične općine kao što su Istanbul i Ankara.

Stoga je Kilicdaroglu indirektno najavio svoju kandidaturu, iako još uvijek nije dobio odobrenje ostalih opozicionih stranaka s kojima koordinira.

Ne bi bilo pretjerano reći da se neke od njih protive njegovoj kandidaturi i preferiraju druge kandidate, koji, prema njihovom mišljenju, više ispunjavaju uvjete za natjecanje nego Kilicdaroglu.

Indiferentnost čelnika opozicije prema mišljenjima drugih stranaka i pokušaj da se dovedu do svršenog čina temelji se na njegovoj procjeni, ali i procjeni mnogih drugih, da se predsjednički izbori teško mogu odlučiti ​​u prvom krugu i da će biti potrebno ući u drugi krug, te da će on biti Erdoganov rival na njima, s obzirom na to da je njegova stranka najveća opoziciona stranka.

Ova jednadžba, dakle ulazak u drugi krug izbora između Erdogana i Kilicdaroglua, stavit će cijelu opoziciju, ličnosti i stranke, na kušnju da biraju između predsjednika kojem se protive, (prva ličnost), ili jednog od vođa opozicije (druga ličnost).

Navike turskih birača

Po toj logici, računice Kilicdaroglua bi mogle biti tačne, odnosno da će imati realne i velike šanse da se natječe, pa čak i pobijedi Erdogana, s obzirom na ukupnu vrijednost glasova stranaka opozicije. Međutim, zaboravlja ili namjerno zanemaruje nekoliko vrlo važnih činjenica.

Prva je da opozicione stranke, naročito one manje i novije na sceni, nisu još uvijek zauzele konačan stav o postojećim savezima, čak i ako se čini da su do sada na strani opozicionog saveza Nacija.

Druga činjenica je da bi upravo ove stranke možda radije imale vlastitog kandidata na predsjedničkim izborima, kako bi povećale svoju prisutnost i šanse na parlamentarnim izborima, što bi moglo raspršiti glasove opozicije.

Treća je da su izbori daleko od preciznih i tačnih računskih operacija. Čak i pod pretpostavkom da ga opozicione stranke predstave kao jedinstvenog kandidata protiv Erdogana, to nije garant da će njezini kadrovi i pristaše glasati za njega na račun Erdogana.

Turski birači obično glasaju odvojeno i različito na predsjedničkim izborima u odnosu na parlamentarne i općinske izbore.

Prema tome, turski glasači se možda mogu protiviti AKP-u i glasati za svoju stranku, međutim, to ih neće spriječi da izaberu Erdogana u odnosu na drugog kandidata kojeg ne vide kao dobro rješenje, što su pokazali i rezultati ranije spomenutih anketa.

U konačnici, što je možda i najvažnije, Kilicdaroglu nije najprikladniji kandidat koji bi se suprotstavio Erdoganu prema mišljenju mnogih. Prije svega, zato što mu nedostaje karizme i nema političku karijeru ispunjenu pobjedama.

Kilicdaroglu je izgubio sve izborne utrke svih vrsta od Erdogana i AKP-a od kada je došao na čelo svoje stranke.

Unutar njegove stranke ne postoji jednoglasan stav o njegovoj kandidaturi, jer se uvijek suočavao s žestokom unutarnjom konkurencijom koja je dovodila do rascjepa i osnivanja nekoliko stranaka.

Posljednji takav slučaj je osnivanje Domovinske stranke, koju vodi bivši čelnik njegove stranke Muharrem Ince.

Spomenuti političar, primjera radi, najvjerojatnije će biti kandidat na predstojećim izborima i umanjiti će, manje ili više, glasove koji idu Kilicdarogluu.

To bi moglo značiti da Kilicdaroglu možda neće biti drugi nakon Erdogana na predstojećim izborima, kao što se trenutno računa.

Njegovi regionalni i ideološki korijeni također će utjecati na veliki dio biračkog tijela koji će teško dati prednost Kilicdarogluu u odnosu na Erdogana, bez obzira na sva neslaganja s njim.

Prema tome, Kilicdarogluove kalkulacije utemeljene na procjenama da postoji prilika bez presedana da se Erdogan porazi mogle bi biti adut i za reizbor aktualnog predsjednika na dodatni mandat, budući da se oslanjaju na nešto što nisu tačne procjene, kao što smo ranije naveli.

Pored toga, još uvijek se ne može sa sigurnošću tvrditi da će Kilicdaroglu biti kandidat opozicije izabran konsenzusom za sučeljavanje s Erdoganom, budući da je izborni maraton još uvijek na samom početku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.