Prljave Milanovićeve putinovske laži

Na Sigurnosnoj konfereniciji u Minhenu 19. veljače ove godine, dakle, u vrijeme kad su sve pripreme za Putinovu agresiju na Ukrajinu već sigurno bile završene, kad se ruska soldateska pod egidom vojne vježbe već okupljala na granici Ukrajine s Rusijom i Bjelorusijom, kad su agresorske snage na okupiranom Krimu već bile u punoj pripravnosti, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski govorio je o nečemu što mnogi smatraju jednom od presudnih pogrešaka njegovih prethodnika na čelu države.

Naime, 1994. godine Ukrajina se odrekla nuklearnog arsenala, a bila je treća po snazi nuklearna sila na svijetu, jača od naredne tri, Velike Britanije, Francuske i Kine zajedno. Njeno odricanje od nuklearnog arsenala, koji je prepustila Rusiji, omogućilo je denuklearizaciju još dvije bivše sovjetske republike, Bjelorusije i Kazahstana.

Budimpeštanskim memorandumom, kojem su potpisnice bile, s jedne strane, Ukrajina, odnosno njen tadašnji predsjednik Leonid Kučma, a s druge, predsjednici Rusije Boris Jelcin, SAD Bill Clinton i britanski premijer John Major, Ukrajini su bili garantirani nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet.

Da se Ukrajina nije odrekla nuklearnog arsenala, jasno je da se niti ovakav agresivni i nekontrolirani ruski diktator, kakav je Vladimir Putin, ne bi usudio krenuti u otimanje teritorija Ukrajine, niti u agresiju na susjednu državu.

Pretvaranje laži u istinu

Na sigurnosnom forumu Zelenski je progovorio o tome kako se Ukrajina triput, nakon aneksije Krima i ruskog poticanja formiranja dviju paradržava na njenom teritoriju, obraćala garantima Budimpeštanskog memoranduma i tražila da se pokrenu mehanizmi zaštite Ukrajine, koji su joj tim dokumentom garantirani.

Triput je u tome bila neuspješna, a kad je svima racionalnima bilo jasno da je početak Putinove agresije na cijelu državu Ukrajinu samo pitanje dana, kad je ozbiljna američka obavještajna služba imala i podatke o tome kad će agresija započeti, a britanski su vojni stratezi već objavili kako će se agresija odvijati, na kojim će pravcima Putinova soldateska krenuti, Zelenski je samo najavio da će sada još jednom, četvrti put, pokušati pokrenuti mehanizme iz Budimpeštanskog memoranduma, a ako u tome ne uspije, da će konstatirati da je sporazum mrtav.

Ruski propagandisti na niskim razinama, pa tako i neki u Hrvatskoj, koji su opterećivali medijsku scenu tvrdnjama kako nema ni primisli da bi “vojne vježbe” putinovske soldateske, združene s onom olinjalog bjeloruskog Putinovog lakeja, mogle biti uvod u “intervenciju”, misinterpretirali su izjave predsjednika Zelenskog, tada “samo” predsjednika, a danas ikone Slobodnoga svijeta, tvrdnjama kako je Zelenski u Minhenu upravo najavio pokretanje nuklearnoga programa u Ukrajini.

Naravno, nije trebalo dugo da ovu sustavno zakoturanu lažnu vijest preuzme i sam Zli patuljak i da konfabulira nuklearnu prijetnju, koja navodno dolazi iz Ukrajine. Ako, po njegovoj logici, Zelensky koji nema nuklearnog oružja, predstavlja nuklearnu prijetnju, onda i on koji ima puna skladišta što nuklearnog otpada, te što za zločin protiv čovječnosti upotrebljivih projektila, može slobodno prijetiti svojim nuklearnim arsenalom.

Sve bi ovo, ipak, bilo očekivani spin – uobičajeno izvrtanje teza i pretvaranje laži u istinu, ali to da predsjednik jedne od država članica EU i NATO saveza, u trenutku dosad nezapamćenoga jedinstvenoga i mudrog djelovanja europskih i euroatlantskih struktura, preuzme Putinovu laž, nadilazi sva očekivanja. Naravno, akter koji sustavno razbija jedinstvo NATO saveza i Europske unije je Zoran Milanović, kojeg su ovih dana označili kao “Putinova deputata na Pantovčaku”.

Relativizacija agresije principala iz Moskve

Iako je trenutno do neke mjere ublažio svoju izazivačku retoriku, pa se čak formalno, doduše s očitim zakašnjenjem, “distancirao” od agresije na Ukrajinu, Milanović je sada hladno preuzeo putinovsku laž o ukrajinskoj nuklearnoj prijetnji.

Cilj mu je, naravno, relativizirati agresiju njegova principala iz Moskve, pa tako govori o tome da Ukrajinci nisu dali dobar otpor ruskim snagama, da on vojnički nije bio dobro organiziran. Pokušao je relativizirati i svoje odbijanje inicijative što su je pokrenuli predsjednici država takozvane “međueurope”, od Baltika, preko Višegradske skupine (bez Mađarske), ali sa Slovenijom i Bugarskom.

On je odbio staviti svoj potpis na inicijativu koja je bila dobro osmišljena i koja je utjecala na pomicanje stvari u Europskom parlamentu i europskim poslovično tromim institucijama. Naime, europska je administracija dobila uputu da pokrene izradu pretpostavki za dodjelu statusa kandidata za članstvo u EU Ukrajini. Milanović je svoj potpis, koji nije htio staviti, uvjetovao uvrštavanjem Bosne i Hercegovine i Kosova, na popis zemalja kandidatkinja zajedno s Ukrajinom.

Ukrajina je vitalno ugrožena, nad Bosnom i Hercegovinom visi mač prijetnje Milanovićeva ortaka Milorda Dodika, a na Kosovu se trenutno ništa posebno ne događa. Kosovo, međutim, još uvijek ne priznaje pet država članica, a među njima je i Slovačka, čiji je predsjednik potpisnik inicijative. Jasno je da on ne može mimo parlamenta i vlade svoje države potpisati inicijativu za dodjelu kandidatskog statusa Kosovu, a jednako je tako jasno da Milanović, koji je prije nekoliko dana tvrdio da Kosovo nije u opasnosti, jer da ga Vučićeva Srbija može napasti samo pištoljima na vodu, nije imao za cilj doprinijeti sigurnosti Kosova, nego opstruirati inicijativu predsjednika država istočnog krila NATO i članica EU-a.

Isto tako, još prije neki dan je tvrdio da je BiH “nikakva država”, koja da “nikad neće ući u NATO savez”. Otkud sada odjednom ideja da bi država, koja po njegovu nikad neće ući u NATO, koji je svojevrsno predvorje Unije, treba dobiti status kandidatkinje za članstvo u EU?

Evropski status ravan nuli

I ta oznaka BiH kao „bijedne države kojoj nije mjesto u NATO-u” bila je opstrukcija koncepta stabilizacije europskog susjedstva uz pomoć euro-atlantskih struktura, a vrlo nedavno Milanović je tvrdio da tako dugo dok je on predsjednik Republike, neće biti proširenja NATO saveza, a pritom je doveo u pitanje i NATO status Crne Gore, kojoj je članstvo u Sjevernoatlantskom savezu ključni štit pred velikosrpskom agresijom, koja je bila pokrenuta uz pomoć tamošnje srpsko-rusofilne pete kolone.

Milanovićev europski status ravan je nuli, s njim su svi europski akteri prekinuli komunikaciju. Rusi mu na mnogo čemu izgovorenom u posljednje vrijeme duguju veliku zahvalnost, a ruski su ga državni mediji kovali u zvijezde zbog, blago rečeno, kontroverznih izjava (naravno, riječ je o otvoreno provokatorskim istupima, svjesno dizajniranima u korist totalitarnoga Putinova režima, a na štetu demokratskih institucija Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza) i već ga prihvatili kao “zvijezdu”, sjajniju i od ostarjelog Miloša Zemana.

Zvjezdani status u Rusiji je nosio pravo na rezidencijalni smještaj – daču u naselju Barviha, što su je dobili, na primjer isluženi suradnici urotnika Dimitrija Jazova, poput u zločinima ogrezlih Mirjane Marković ili Veljka Kadijevića. Je li vrijeme da se Milanović raspita o rezidencijalnom smještaju u ovom kvartu?

Izgleda da nažalost nije, jer demokratska Hrvatska, koju predstavlja vlada Andreja Plenkovića, jasno euroatlantski opredijeljena, čvrsto svrstana uz Ukrajinu kao žrtvu agresije totalitarnoga Putinova režima, niti nakon ovih opasnih ispada kojima trenutni hrvatski predsjednik ugrožava europski i euroatlantski status Hrvatske, nema snage pokrenuti proceduru Milanovićeva opoziva, zbog ozbiljnih povreda Ustava u obavljanju dužnosti. Valja vidjeti koliko će Barviha čekati Milanovića i hoće li ga dočekati ili će njegov pokrovitelj, Zli patuljak iz Kremlja, pasti prije nego “молодец” s Pantovčaka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.