Zašto su Herson i Nevada razbjesnili mnoge u Srbiji

Vijest da će demokrati zadržati većinsku kontrolu nad američkim Senatom, nakon što je senatorka Catherine Cortez Masto pobijedila republikanskog izazivača Adama Laxalta (kojeg je podržao bivši predsjednik Donald Trump), poput zemljotresa je prodrmala kreatore javnog mnjenja u Srbiji.

Oni su se mjesecima, pozivajući se na izvore bliske vrhu Republikanske stranke, zabavljali najavljivanjem velikog republikanskog “crvenog” talasa koji će poput cunamija potopiti demokrate i na kraju samog Joea Bidena.

Vijest iz savezne države Nevade koincidirala je sa jednom drugom, pristiglom iz Ukrajine, sa južnog fronta, sa još neshvatljivijom i neprihvatljivijom za veliki dio srpske javnosti, onu o povlačenju ruskih trupa iz grada i oblasti Herson, što jest krupan, neki kažu i prijelomni, događaj u ratu koji je Rusija povela protiv Ukrajine. Pa, kako, pa, zašto?

Na stranu, što to nije jasno ni većini Rusa koji i dalje žive u uvjerenju da je ruska armija druga po snazi u svijetu i da je Rusija benzinska i gasna pumpa za cijeli svijet.

Putinova aura polako gubi sjaj

Mnogi analitičari i politolozi koji zaboravljaju da se veliki najprije i najlakše dogovore, sada pokušavaju sami sebi objasniti vlastite zablude, ponovo ne shvatajući da i ovakvim post festum raspravama okreću vodenicu na stranu onih koji, naprimjer, jure stvarnog ili izmišljenog medijskog junaka, izvjesnog crnog pantera koji vreba žrtve u okolini Apatina, umjesto da upru prstom u, opet naprimjer, svakodnevni rast cijena, prije svega energenata i hrane, u vlastitom dvorištu.

U takvom kontekstu, barem kada su obični ljudi u Srbiji u pitanju, nije teško uočiti njihovo razočaranje i bijes, pogotovo zbog činjenice da je Ruska Federacija Hersonsku oblast u Ukrajini, pored Donjecka, Luhanska i Zaporižja, nedavno slavodobitno proglasila dijelom svoje teritorije.

Dok iz Ankare cure vijesti o pregovorima tajnih službi Rusije i SAD-a, Beograd sada iščekuje šta će reći Kremlj i kako će objasniti povlačenje iz Hersona. Uzalud glasnogovornici predsjednika Ruske Federacije, Dmitrij Peskov ili Marija Zaharova nastoje umiriti pristalice u svojoj “rodini” i ostalim “prijateljskim” zemljama, čeka se objašnjenje lično od Vladimira Vladimiroviča Putina ili Pućina, kako bi se njegovo prezime izgovorilo na ruskom jeziku.

Uostalom ni Raspućin nikad nije bio Rasputin nego baš Raspućin.

Taj neprikosnoveni vladar sa istoka, Putin a ne Raspućin, sasvim očekivano, upravo je u Srbiji zadobio veliki broj pristalica i auru sveca koja, htjeli to ili ne priznati, poslije najnovijih događaja počinje gubiti sjaj koji je imala na početku agresije na Ukrajinu odnosno “specijalne vojne operacije” za denacifikaciju i demilitarizaciju te zemlje. Pogotovo nakon što je i Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila neobavezujuću rezoluciju o obavezi isplate ratne odštete Ukrajini. Da Putinovo poređenje statusa Donjecka i Kosova ne spominjemo.

Donjeck nije Kosovo

Prosta činjenica da Donjeck nije Kosovo kao što ni Kosovo nije Donjeck, usput “Kosovo je srce Srbije” što se može pročitati skoro na svakom zidu na sjeveru Kosova, ali i širom zemlje Srbije, pojačava gore spomenuti bijes domaće publike koja rat u Ukrajini posmatra kao fudbalsku utakmicu na televiziji, odnosno duboko zavaljena u svoje fotelje uz čips i kikiriki.

Taj se bijes sada polako podgrijava i prerasta u opravdan strah od bliske sutrašnjice, naprimjer od narednog ponedjeljka kada na Kosovu, kako je najavljeno iz Prištine, počinje naplata kazni vozačima (150 eura) koji nisu registrovali vozila na Kosovu nego kod Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.

U šta se sve to može izroditi može se samo pretpostavljati, ali je sigurno da se eventualni novi rat za Kosovo ne bi vodio pred televizijskim ekranima uz sjemenke i kikiriki. Ne samo iz razloga što je Srbija taj rat iz 1999. godine već izgubila, nego što je Kosovo od tada pod kontrolom snaga NATO-a. Ne laje kera, kako bi to rekli Vojvođani, sela radi, nego zbog sebe.

Hoće li Kosovo postati pozornica još jednog sukoba, uključujući i vojni, prije svega zavisiće od onih koji imaju najviše uticaja na lidere u Beogradu i Prištini koji bi, sudeći na osnovu njihovih izjava, umjesto da se late ispunjavanja dosad potpisanih ugovora i kompromisa prije odgovorili onom dječijom “puj pike ne važi”.

O tome, međutim, posljednju riječ neće reći ni Aleksandar Vučić ni Albin Kurti, koji sve više liče na ona dva jarca na poslovičnom brvnu, nego upravo oni koji po nalogu Kremlja i Bijele kuće, u Turskoj tajno pregovaraju o Ukrajini, a bogme i drugim svjetskim belajima, pa i o Kosovu, čiji građani bez obzira na vjeru i naciju, baš kao i na čitavom tzv. zapadnom Balkanu, žive sve gore i gore. I uplašenije.

‘Zli patuljak’ i ‘Senilni starac’

Jedno je sigurno. Kako god poslagali svjetske kockice rata i(li) mira, a tako je odvajkada, odlučuju oni najveći i najjači bez ozira hoćete li ih i koliko puta nazivati “zlim patuljkom” ili “senilnim starcem”, što su načešće etikete za Putina i Badena, koji i proizvode ratove da bi ostali najveći i najjači.

Otuda i gorak ukus poraza mnogima u Srbiji poslije Hersona i senatorske trke u Nevadi koji i bez dublje analize de facto jesu bacili još jednu mrlju na Putinov pokušaj izgradnje “ruskog svijeta” ili restaurecije ex Sovjetskog Saveza, ali i ojačali poziciju demokrata i Bidena u borbi za ostanak u Bijeloj kući i poslije novembra 2024. godine.

Da je ovaj drugi u svojevrsnoj političkoj ofanzivi, nakon fijaska u Saudijskoj Arabiji, potvrdila je i njegova iznenadna posjeta glavnom ekonomskom rivalu Kini. U razgovoru sa Xi Jinpingom, naravno, glavna tema bio je status Tajvana, ali se sa sigurnošću može pretpostaviti da su osim pacifičkih tema razgovarali još o mnogo čemu, bez obzira na neuobičajeno šture medijske izvještaje.

Ovu epizodu spominjemo upravo zbog govorkanja u duplomatskim krugovima da je ugovaranje američko-ruskog susreta na najvišem vrhu već poprilično odmaklo. Kada će doći do tog susreta, kao i onog između Putina i Volodimira Zelenskog, za sada niko ne zna, ali je sigurno da će ga prije ili kasnije biti. Kao što je sigurno da je ruski ministar Sergej Lavrov, bez obzira na tvrdnje o njegovom krhkom zdravlju, u okviru zasjedanja G-20 na Baliju u Indoneziji, sagovornicima prenio uslove pod kojima bi se Putin susreo sa Bidenom ili možda sa Zelenskim.

Dok se to ne desi, svjetski mediji i njihova publika zabavljaće se izmišljanjem nadimaka kao što su “zli patuljak” ili “senilni starac” i sličnih u zavisnosti s koje se strane svijeta posmatra.

Na putu ka recesiji

Nema nikakave sumnje da će se nepredvidljivi događaji puni dramatičnih preokreta zbivati i u danima i mjesecima koji dolaze, a koji u suštini ne znače ništa drugo nego svjesno prikrivanje pravih uzroka svjetskih i regionalnih kriza. Iskreno zabrinutih za stanje sopstvenih ekonomija, ugroženih nestašicama energenata i prehrambenih proizvoda, te rastućom inflacijom koja neminovno nagovještava recesiju u vlastitom dvorištu, još nema koliko bi moralo biti.

Ako je tačna opservacija da je virusna kriza izazvana kako bi se odložilo sagledavanje pravih uzroka krize u svijetu, a ukrajinska kriza tek ruski odgovor u borbi za stvaranje novog rasporeda moći u svijetu iliti novog svjetskog poretka, onda ćemo se nagledati još mnogo sukoba i tzv hibridnih ili direktnih ratova kojima neće biti cilj da se jedan od rivala pobijedi, već će se ti ratovi voditi da bi se prikrio onaj osnovni razlog – ekonomska kriza.

A kako nas uči bliža i dalja prošlost, od svake krize bila ona ekonomska ili ratna redovno ima i onih koji profitiraju. Bilo da je riječ o ratu u Hersonu ili na izborima u Nevadi. Ko profitira na Kosovu i šta će se desiti u ponedjeljak zvanično se ne zna. Šta god se desilo ljudima koji tamo žive zadugo neće biti bolje. Bez obzira da li navijaju za Ruse ili Amere.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.