Samoubistvo vojnika Milenkovića, najtiši pucanj u JNA

Ima tome tačno trideset godina, rezervista Miroslav Milenković iz Srbije, otac, radnik i Čovjek, gotovo ritualno je kleknuo na jedno koljeno, naslonio bradu na pušku i opalio. Miroslav se ubio da bi neki tamo čovjek u Vukovaru živio!

Kakve ustaše, misli se Miroslav, pa to su ljudi, Vukovarci, otkud sad ustaše? I kako osloboditi grad od ljudi koji u njemu već žive? (EPA)

Miroslav Milenković ima 51 godinu. On je građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca. Vrijedan, ćutljiv čovjek, koji je svoj život posvetio poslu, građenju kuća i porodici. Ima dvoje zlatne djece. I to je čitav njegov kosmos. Djeca, graditeljstvo, taj njegov Gornji Milanovac.

Uokolo ravnica koja je do pola horizonta prekrivena maglom, a septembarsko sunce se nazire tek koji sat, gore u zenitu, pa ubrzano pada u ovu istu maglu. Čini se da se cijeli život oko survava u šidsku maglu.

Priča o ustaškom Staljingradu

Čuju se grube naredbe, čuju se zvuci udaranja kašika o manjerke… Neko isprekidano puca u zrak iz automatske puške. Da je “pročisti“, prije osvajanja “ustaškog Staljingrada“, pojašnjava neki brkati oficir.

Šta je “ustaški Staljingrad“? Šta im je to? Objašnjenje istog onog brkatog oficira: ide se na Vukovar, ide se “osloboditi“ to “ustaško gnijezdo“, ide se da se pobiju svi oni tamo. I staro i mlado!

Kakve ustaše, pa to su ljudi, Vukovarci, otkud sad ustaše? I kako osloboditi grad od ljudi koji u njemu već žive? Dan kao godina. Tek je jedan dan tu, tek je 19. septembar 1991, a čini mu se da je cijelu vječnost na ovoj poljani.

Plava kovertu iz vojnog odsjeka, poziv na mobilizaciju. I on i njegovi drugovi iz Gornjeg Milanovca. Zašto ih sad zovu dobrovoljci, eto čuje se da ih tako zovu i na radiju, čuje i od ovih oficira, čuje na sve strane. Kakvi crni dobrovoljci.

Dvije kolone i Miroslav

A onda, na kukuruzištu čudan prizor. Ona silna tušta i tma rezervista razvrstana u dvije kolone. Riječi se šire brže nego vjetar: U onoj prvoj, većoj koloni, koja je bolje naoružana sve su ljudi koji hoće ići na Vukovar, koji hoće da se “svete za Jasenovac“, koji već sad pijani divljaju i čekaju zapovijed da dokusure opkoljeni i ranjeni grad.

U drugoj koloni su vidno zabrinuti, mahom stariji ljudi. Pobacali su puške, prepiru se između sebe i glasno govore da ovo nije njihov rat, da neće ići da pucaju na nedužno stanovništvo.

Nervoza. Nekadašnja zakletva ovoj armiji, koja tu pred prestaje biti njegova. Ali kako da se vrati kući? Kako se pokazati rodnom gradu kao dezerter. Neće valjda biti kukavica koja odbija naređenja?!

Na koncu, da je htio odbiti naređenja mogao je baciti kovertu iz vojnog odsjeka i kriti se kao zadnja kukavica po Gornjem Milanovcu.

Ali Miroslav Milenković nije kukavica.

Nema od koga da se krije. I nema kome da polaže račune. A opet, neće pucati u nečiju djecu, u nečije žene, u nečije porodice, jednake kao što je njegova tamo kod kuće. Kako bi bilo da mu hrvatski vojnik iz Vukovara dođe u Gornji Milanovac i puca po porodici.

Noć besana, noć duga kao janurska. Noć duga cijeli jedan život. A još je ljeto na izdisaju.

U tom blatu Šida, tog 20. septembra 1991, ima tome tačno trideset godina, rezervista Miroslav Milenković, otac, radnik i Čovjek, gotovo ritualno je kleknuo na jedno koljeno, naslonio bradu na pušku i opalio. I to bi bilo to.

Krv Miroslava Milenkovića, kapala je na tlo zemlje koja je nestajala i označila kraj JNA. Eto tu, na tom polju pored Šida, ima tome tri decenije. Miroslav se ubio da bi neki tamo čovjek u Vukovaru živio!

Grobnica za Miroslava Milenkovića

Srpski portal “Mašina“ ovako će opisati njegovo samoubistvo:

“Ubio se između dva stroja vojnika, jednog koji je čekao polazak u Vukovar i drugog dezerterskog, koji je odbacio oružje u znak protesta protiv rata i učešća u njemu. Miroslav je samo jedan od mnogih koji su odbili da učestvuju u ratu nametnutom od strane republičkih lidera, i jedan od onih koji je svoju zbunjenost i strah okončao – samoubistvom. Njegova smrt je odjeknula u antiratnom pokretu, a ljudi koji su se mesecima okupljali protestujući protiv rata su tim povodom ispisali knjigu epitafa „Grobnica za Miroslava Milenkovića“.

Miroslav Milenković je simbol one Srbije i onog srpskog čovjeka, koji duboko u sebi zna za pravdu i pravičnost, a koji ne gubi ponos! Njegov kategorički moralni imperativ nije mu dozvolio da ode osramoćen kući, ali mu je još manje dozvoljavao da puca po nevinom narodu.

Ritulano samoubisto Miroslava Milenkovića je ultimativni moralni, herojski i antiratni čin, ali je to odista i kraj armije koja više nije ni jugoslovenska ni narodna.

I šta je bilo poslije?

Kad heroji postanu izdajnici

Ali šta je bilo sa tijelom heroja Miroslava Milenkovića i njegovom jedinicom? Pa, čitava jedinica teritorijalne odbrane iz Gornjeg Milanovca se vratila se kući. Prvo su sahranili Miroslava, kako i dolikuje, a onda su organizovali mirni protest. Javno su pitali gradske ali i državne oce, zbog čega su ih prisilno mobilisali, a onda ih zvali dobrovoljcima, ko će voditi rat, protiv koga će ratovati i zašto ratuju?

Umjesto odgovora su ih dočekale uvrede lokalnog stanovništva da su izdajice i kukavice. Većinska Srbija je već tada bila lobotomizirana Miloševićevom propagandom, pa je Miroslavov herojski čin pao u najdublji zaborav. Iz tog zaborava je vraćen samo zahvaljujući predanom radu antiratnih aktivista Srbije.

A krvnik Vukovara, Veselin Šljivančanin? On je slobodan čovjek i vrlo važna militantna karika u Vučićevom srpskom svetu. A taj svet, makar retorički traži nove kontingente srpskog mesa, koje bi ratovalo po regionu za “njihovu stvar“

P.S.

Ovaj tekst je posvećen najhrabrijim od nas, koji su smogli snage i bacili puške, ne dozvolivši sebi da budu uvučeni u spiralu zla. Ovaj tekst je posvećen srpskim herojima koji su rekli NE velikosrpskoj agresiji – od mobilisanih ljudi, preko beogradskih antiratnih aktivista do crnogorskih liberala, koji su nakon grantiranja Dubrovnika od strane JNA zapjevali – Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.

Ovaj tekst je posvećen svim neznanim Ljudima, koji čekaju da njihova priča tek bude ispričana!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera