Može li TV serijal ‘NDH’ u Hrvatskoj postići ono što je ‘Holokaust’ u Njemačkoj?

Učinak će tek trebati procijeniti, ali vijest je već i to da je Hrvatska televizija u ponedjeljak navečer napokon ipak počela prikazivati seriju “NDH” zagrebačkog povjesničara Hrvoja Klasića, nakon što je tri godine, bez jasnog razloga, odgađala početak prikazivanja tog, potencijalno, povijesno važnog televizijskog programa.

U udarnom terminu, u 20:10 ponedjeljkom navečer, sljedećih jedanaest tjedana Hrvatska će televizija prikazati serijal za koji su mediji već mjesecima tvrdili da ga je vlastiti producent, HTV, cenzurirao, usprkos tome što je plaćen više od milijun kuna, oko 130 tisuća eura.

Riječ je o iscrpnoj televizijskoj obradi povijesne teme koja je u današnjoj Hrvatskoj, nažalost, i dalje predmet golemih kontroverzi, pa i veličanja i opravdavanja: nastanku, propasti i ostavštini ustaške Nezavisne države Hrvatske.

Rekonstrukcija najsramotnijih događaja

Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić, kojega u revizionističkoj atmosferi hrvatskoga javnog života znaju nazivati “lijevim”, s redateljsko-snimateljsko-montažerskom ekipom HTV-a, predvođenom redateljem i suatuorom Miljenkom Bukovčanom, okupio je tridesetak hrvatskih i inozemnih povjesničara koji su, uz obilje dosad neobjavljenog arhivskog materijala, rekonstruirali i analizirali povijest najtragičnijih i često najsramotnijih događaja u povijesti balkanskih prostora.

Već je prva epizoda pokazala kako će to izgledati: pod naslovom “Između dva atentata”, prva epizoda serijala NDH, prikazana u ponedjeljak navečer, obrađuje razdoblje u kojemu su ustaše nastali i prerasli u “jedan od najopasnijih terorističkih pokreta u Europi” – od kraja Prvoga svjetskog rata do atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 1934, koji su suorganizirali, i u njemu sudjelovali.

Jasno je da Klasić i Bukovčan događajima pristupaju objektivno, striktno historiografski, i bez ideoloških nagnuća današnjice: ne oklijevaju priznati da je stvaranje Kraljevine SHS 1918. bilo “najmanje loša” opcija za Hrvate, štoviše jedina razumna, jer je Kraljevina zajamčila opstanak Hrvata kao nacije, u uvjetima kada se moglo dogoditi i drugačije.

S druge strane, autori ne kriju ni to da se ta država brzo pokazala paravanom za ciljeve velike Srbije, kao ni to da je atentat na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike 1928. u beogradskoj skupštini označio početak radikalizacije balkanske politike, iz koje su, na desnoj strani, iznikle ustaše, a na lijevoj, komunisti. I jedni i drugi, međutim, znali su skladno surađivati – primjerice u zatvorima za šestojanuarske diktature, kada su se, provodeći često zajedno zatvorske dane, oslovljavali s “drugovi” i “braćo”.

Mržnja prema Srbima

No već se iz prve epizode, neizrečeno ali razgovijetno, razabire i ključna odrednica ustaštva, od njegova prvog do posljednjeg dana: da je to bio pokret stvoren i stasao iz nepatvorene mržnje; ako njegov početni impuls i jest bio tek politički animozitet prema režimu u Beogradu, on se vrlo brzo, ako ne već od prvog dana, pretopio u šovinističku mržnju prema svim Srbima.

Pripovjedni niz te prve epizode ilustriran je iznimno bogatim, dosad nepoznatim arhivskim snimcima – najveći dio epizode i jest načinjen od arhivskog materijala – pa se ne čini tek marketinškim trikom najava autora da će serija prvi put prikazati mnoge dosad neviđene arhivske snimke iz povijesti ustaškog pokreta, ali i ondašnjega života na područjue Hrvatske i bivše Jugoslavije.

U ostalih jedanaest epizoda, kako su najavili s HTV-a, serija će objasniti razloge nastanka ustaškog pokreta, vojno-političke okolnosti koje su dovele do stvaranja Nezavisne države Hrvatske, najvažnije događaje i osobe koje su obilježile njezino postojanje, kao i vojno-političke okolnosti njezina poraza i nestanka. Prikazan je predratni razvoj ustaštva, osnivanje NDH i život u toj ratnoj tvorevini, naravno i teror prema Srbima, Židovima i Romima.

U seriji govori tridesetak povjesničara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Njemačke, Velike Britanije i Italije, a s iskustvima života u NDH upoznaju nas svjedoci vremena; snimana je brojnim lokacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Italiji i Vatikanu, Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj, a korišten arhivski filmski materijal iz vremena NDH, koji hrvatska javnost u najvećoj mjeri do sad nije vidjela.

Zašto prikazivanje serije kasni?

Nikad nije jasno objašnjeno zašto prikazivanje serije kasni tri godine: završena je još 2018., nakon tri godine snimanja. Zna se tek da je nekoliko puta odgađano, i da su mediji unisono zaključivali kako je riječ o dobrom starom običaju, dobro znanom u diktaturama, za koji postoji i ilustrativan izraz: “bunkeriranje”. Primjerice, splitski dnevnik Slobodna Dalmacija u travnju ove godine pitala je HTV zašto oklijevaju prikazati seriju, a oni su odgovorili, ne navodeći razloge, da bi trebala biti prikazana “u zadnjem tromjesečju 2021.” “Naravno, ukoliko se u međuvremenu opet nešto ne dogodi, pa se planirani termini prikazivanja  opet nenadano ne otkažu.  Jer, isti je ‘refren’ o emitiranju sporne serije ‘najesen’ s Prisavlja medijima uredno odašiljan i prošloga proljeća, 2020. godine”, poentirao je novinar Davor Krile.

Na HTV-u, pak, tvrde kako nema govora ni o kakvom “bunkeriranju” ili “cenzuri”.

Nakon što je početkom mjeseca emitiranje serije ipak napokon najavljeno, v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Renato Kunić izjavio je za hrvatsku agenciju Hinu kako “nikad niti jedna emisija tijekom mog mandata ravnatelja programa i mandata mojih kolega urednika nije završila u ‘bunkeru’. Općenito, ideja bunkeriranja sadržaja pripada nekim drugim vremenima”.

Objasnio je svoje viđenje razloga zbog kojih je emitiranje kasnilo: za 12 epizoda, tvrdi, morao se naći adekvatan termin, jer to je tri mjeseca prikazivanja, a “programski budžet ima svoje zakonitosti i pravila”. Kunić također kaže kako serijal košta otprilike 1,5 milijuna kuna te da je, po gruboj procjeni, razlika između prvotno predloženih šest i ostvarenih 12 epizoda oko pola milijuna kuna. “Dakle, nema zabrana i bunkeriranja, nego samo programska procjena kada neki sadržaj kreće u emitiranje. Dodajmo i da je serijal završen u lipnju 2020.”, zaključio je Kunić.

Klasić odgovara pomirljivo, ali ne i snishodljivo: “Svakom režiseru je valjda najveća čast kada mu film i serija završe u bunkeru, i to je ujedno najbolja reklama. Neću sada ulaziti što se točno dogodilo, samo znam da je ova serija morala biti puno prije završena, i puno prije prikazana. Ali nije. I to ne zbog nas kao ekipe, nego zbog HRT-a”, kazao je Klasić za Hinu.

Kako bilo, zanimljiv je trenutak u kojemu je prikazivanje ipak napokon počelo, a postoje argumenti i za pretpostavku kako ne mora biti baš slučajno da se to dogodilo baš sada. Jasno je, naime, da je, s jedne strane, pučka rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj poprimila razmjere koji se više ne daju zauzdati, dok, u isto vrijeme, vladajuća koalicija desnog centra premijera Plenkovića, pod utjecajem srpskih predstavnika u njoj, traži način da to nekako ipak učini – ali sve to ide jako, jako sporo.

U siječnju ove godine, predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) Ognjen Kraus inicirao je parlamentarni i društveni dijalog o zabrani ustaškog pozdrava, u kojemu sudjeluju predstavnici naroda žrtava NDH, antifašisti i većina stranačkih klubova u hrvatskom Saboru. Na prvom sastanku te inicijative, održanom 22. siječnja u Židovskoj općini Zagreb, “jednoglasno je zaključeno da se pristupi usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u saborsku proceduru zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških obilježja i znakovlja, nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločina”.

Tuđman otvorio Pandorinu kutiju

Ta je inicijativa plod spoznaje hrvatskih Židova da se hrvatsko društvo ne uspijeva oduprijeti zlogukoj rehabilitaciji ustaštva, koja je započela još 1990, da posljednjih godina, paradoksalno, poprimi sve šire i šire razmjere. Pandorinu kutiju otvorio je nitko drugi doli Franjo Tuđman, koji je na Prvom općem saboru HDZ-a 24. i 25. veljače 1990. u Zagrebu izjavio ovo: “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika – u onom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versajskoga krojila novi europski poredak – tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika.”

Ta Tuđmanova izjava otvorila je prostor negatorima i revizionistima svih vrsta koji su, u kombinaciji sa sustavnim uništavanjem, krivotvorenjem i blaćenjem oslobodilačkog nasljeđa partizanske borbe na čelu s Josipom Brozom Titom, uzrokovali da, tri desetljeća kasnije, polovina mladih u Hrvatskoj ne zna ništa o zločinima i genocidu NDH, a istodobno misli da su zločinci i ubojice bili – partizani. Istodobno, ustaški je pozdrav legaliziran kao natpis u grbu ratne jedinice proustaškog HOS-a (“Hrvatske obrambene snage”), koji je u prosincu 2016, u obliku spomen ploče poginulima u ratu 1991, čak postavljen na kuću u Jasenovcu, nedaleko mjesta ustaškog logora smrti, u kojoj je za NDH bilo zapovjedno logorsko mjesto. Ploča je, uz mnogo otpora, uklonjena tek desetak mjeseci kasnije, u ljeto 2017, i to – samo nekoliko kilometara dalje, uz cestu prema Novskoj.

Postoji stanovita nada da bi Klasićeva serija sve to mogla promijeniti. Ona će, bez sumnje, objektivnom metodom iscrpne historiografske kronologije prikazati kakvo je zlo uistinu bila NDH, te da današnja Hrvatska nema baš nijednog razloga da o tom razdoblju hrvatske povijesti misli išta dobro – uz iznimku, naravno, antifašističkog partizanskog otpora koji su ustašama, hrvatskim nacistima, pružili Titovi partizani. Zato se može pretpostavljati da je HTV – na nečiju sugestiju ili ne, manje je važno – termin prikazivanja “NDH” odabrao baš u vrijeme kada bi u Saboru mogla početi ozbiljnija zakonodavna rasprava o izmjeni Kaznenog zakona, s nakanom konačne kriminalizacije svih ustaških – čitaj, nacističkih – znamenja i simbola.

Ne bi bilo prvi put kada bi se tako nešto dogodilo: u siječnju 1979, na televiziji tadašnje Zapadne Njemačke prikazana je četverodijelna igrana serija Holokaust, redatelja Marvin J. Chomskog i scenarista Geralda Greena, snimljena godinu ranije u Americi. Procijenjeno je da je seriju, u ta četiri uzastopna dana prikazivanja, gledala polovina odraslih Nijemaca: dvadesetak milijuna gledatelja u petnaestak milijuna obitelji. “Izniman interes”, ocijenili su tada promatrači. Njemačka je javnost bila šokirana serijom, inače fikcionalnom pričom koju su vjerodostojni povjesničari i preživjeli Holokausta, poput Eliea Wiesela, ocijenili komercijaliziranom i plitkom, čak uvredljivom za preživjele žrtve. Usprkos tome, polučila je golem utjecaj: nakon svake prikazane epizode, povjesničari su u studiju odgovarali na pitanja gledatelja, kojih je bilo toliko da se sugovornici “nisu mogli nositi” s tolikom količinom pitanja “ljutitih ljudi koji su pitali kako se tako nešto moglo dogoditi”; Društvo za njemački jezik, pak, te je 1979. godine riječ “Holokaust” proglasilo riječju godine u Zapadnoj Njemačkoj.

Klasićev “NDH” nije holivudska komercijalna fikcija, nego iscrpno argumentirani dokumentarac, kojemu zasigurno nitko neće moći predbaciti da je plitak, i da banalizira ustaške zločine. Tim bi više ta serija mogla prerasti u važan poticaj koji bi hrvatsko društvo, iz pogubne letargije revizionizma i negacionizma, napokon trgnuo prema povijesnome osvještenju i prihvaćanju jednostavne povijesne istine: da su ustaše provodili zločin i zlo, a da su Hrvatsku, unutar Jugoslavije, od tog zla oslobodili Titovi partizani, otvarajući time put slobodi, nacionalnom samoopredjeljenju, pa i demokraciji. Učini li serija zagrebačkog povjesničara bar malen korak u tom smjeru, bit će to veliko postignuće. Jer, kao što smo se dosad već bezbroj puta uvjerili – Hrvatska, kada je o dobru riječ, nije Njemačka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.