Podmornice koje će uzdrmati zapadno savezništvo

Još se nije slegla prašina na zračnoj luci Kabula, a svijet je već zakoračio u novo, vrlo dinamično razdoblje. SAD, Velika Britanija i Australija su predstavili novi sigurnosni savez pod nazivom AUKUS. Svrha AUKUS-a je tehnološka i sigurnosna suradnja članica za sigurnost u Azijsko-pacifičkoj regiji, u širem kontekstu suzbijanja širenja kineskog utjecaja i tehnološkog razvoja.

Stvaranje AUKUS-a odmah je postalo svjetska kontroverza. Posebno je oštro reagirala Francuska, koja je, zbog unutarnjeg dogovora zemalja AUKUS-a, preko noći izgubila 56 milijardi eura vrijedan ugovor za izgradnju 12 dizel podmornica. Umjesto francuskih običnih, Australija će od SAD-a i Velike Britanije kupiti nuklearne podmornice, iako točne informacije o proizvođaču i cijeni zasad ostaju tajna.

Velika šteta, može biti i nepopravljiva

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian opisao je situaciju kao “zabijanje noža u leđa“. Francuska je ubrzo povukla veleposlanike iz SAD-a i Australije. Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian upozorio je Australiju na kršenje principa neširenja nuklearnog oružja i pozvao tri zemlje da odbace “zastarjelo hladnoratovsko razmišljanje“ i “ograničene geopolitičke koncepte“.

AUKUS je zadnja u nizu manifestacija zapadne paktomanije i zasad neuspješnih poduhvata vis-a-vis Kine. Barack Obama je 2011. godine utvrdio politiku “Zaokreta prema Aziji“, čiji je glavni cilj bio očuvanje američkog vojnog, ekonomskog i političkog liderstva u Aziji. Hillary Clinton je planirala pokrenuti “Novi Put svile”. Godine 2017. se, nakon deset godina šutnje, pojavio QUAD – sigurnosni dijalog SAD-a, Japana, Australije i Indije. Ove je pak godine Washington predložio proširivanje spektra djelovanja saveza “Pet očiju” te da iskazao želju da se grupi pridruži Japan.

Očigledno je da u politici suzbijanja kineskog razvoja SAD ne traži konsenzusno mišljenje svih saveznika zapadno-demokratskih sustava i zajednički integrirani pristup. Washingtonu trebaju solucije i ad-hoc akteri koji mogu brzo i bez previše diskusije pomoći u provođenju konkretnih američkih ciljeva. U tom smislu, umjesto zbližavanja i jedinstva, AUKUS nanosi veliku štetu, koja može biti nepopravljiva.

Reakciju Francuske ne treba podcjenjivati

Francuska je svakako prvi primjer. Za Pariz je raskidanje ugovora s francuskim proizvođačem podmornica problem nacionalnog ponosa i povjerenja prema partnerima. Američki potez može dati snažan vjetar u leđa francuskim trendovima nepovjerenja prema SAD-u i sustavu euroatlantske sigurnosti. Valja uzeti u obzir da je predsjednik Emanuel Macron tijekom posljednjih godina bio najglasniji zagovornik ideje osamostaljivanja Europe kroz stvaranje “Europske vojske“. Macron je za vrijeme mandata Donalda Trumpa rekao da se Europa više ne može oslanjati na SAD i nazvao NATO “klinički mrtvim“.

Reakciju Francuske ne treba podcjenjivati. Francuska pamti kako je Amerika šikanirala njene interese u Egiptu tijekom Sueske krize 1956. godine. Proturječivosti oko Sueza i pitanja ravnopravnosti u NATO-u su u konačnici rezultirale potpunim povlačenjem Francuske iz integrirane vojne strukture NATO-a 1966. godine. Francuska se vratila tek 2009. godine. Od ukupno 72 godine djelovanja Saveza, Francuska je u ulozi punopravnog člana provela svega 29 godina. U kontekstu tekućeg incidenta, ta činjenica bi trebala zabrinuti stratege u Washingtonu i NATO-u.

Sada se postavlja i pitanje relativne vrijednosti NATO saveza za američke ciljeve. Savez je na zadnjem sastanku zemalja-članica u lipnju ove godine dodao Kinu na popis prijetnji s kojima se NATO treba nositi. To je bilo učinjeno kako bi se udovoljilo američkim interesima, ali je odmah iskrsnuo problem ugovorno propisanih geografskih parametara zajedničke obrane.

Washington stvara novu sigurnosnu strukturu

Ako NATO faktički ne može biti stjegonoša američkih interesa u Azijsko-pacifičkoj regiji, onda njegova relativna vrijednost za Washington pada. Bez obzira na realni učinak AUKUS-a, u kontekstu američke preokupacije s Kinom NATO se simbolički pomiče sa čelne pozicije na sporednu. Usput, bilo kakvi problemi glede relevantnosti NATO-a će ponukati zemlje istočne Europe da još glasnije pričaju o ruskoj prijetnji kako bi nastavile uživati sigurnosnu pažnju koju trenutno imaju. Tu je i drugi problem, koji se tiče pravne usklađenosti dvaju saveza. Budući da su SAD-a i Velika Britanija članovi NATO-a, hoće li se hipotetski okršaji s drugim zemljama uslijed djelatnosti AUKUS-a smatrati aktivacijom Čanka 5.?

AUKUS, također, forsira stvari koje direktno proturječe interesima drugih saveznika. Godine 1951. su Australija, Novi Zeland i SAD sklopili neobvezujući sigurnosni savez ANZUS. Nedugo nakon sklapanja sporazuma, Novi Zeland se počeo protiviti nuklearnim tehnologijama i američkim testovima balističkih projektila. Godine 1987. novozelandska vlada je usvojila Zakon o novozelandskoj zoni bez nuklearnog oružja, razoružanju i kontroli naoružanja, koji je branio ulazak u njegove teritorijalne vode svim vojnim brodovima na nuklearni pogon i brodovima s nuklearnim oružjem.

Zbog ovih ograničenja, Washington je očigledno odlučio zanemariti postojeću sigurnosnu strukturu i krenuti lakšim putem stvaranja nove. No, protukineske nuklearne podmornice u blizini Novog Zelanda, koji trećinu svojih proizvoda izvozi u Kinu, donijet će nervozu i daljnju fragmentaciju unutar mreže demokratskih sustava.

Indija uz SAD sve dok njoj koristi

Stratezi u Washingtonu još uvijek ne shvaćaju, ili odbijaju shvatiti, da je Azijsko-pacifička regija vrlo složen mehanizam, u kojemu odnosi ne počivaju na vrijednostima, ravnoteži snaga i zapadnim sigurnosnim paradigmama, već na uzajamnoj trgovini i ekonomskoj pragmatičnosti. Sve zemlje regije, u većoj ili manjoj mjeri, ovise o trgovini s Kinom i stabilnosti njenog tržišta, zato je cjelovita podrška američkim anti-kineskim koalicijama nezamisliva. Američki saveznici Japan i Koreja neće podržati politiku direktne konfrontacije s Kinom. Njihovo zveckanje oružjem je taktičke prirode i odnosi se na uski set problema u njihovim bilateralnim odnosima (povijesno nasljeđe, teritorijalni problemi, Sjeverna Koreja…). Američki razgovori o velikoj borbi demokracija i autoritarnih sustava za njih su potpuno strani.

Indija, za koju se smatra da je općenito sklona Americi, koračat će s Washingtonom sve dok to koristi izgradnji njene vlastite moći naspram Kine. Vrijednosti i ostale zapadne formule su i tu puste priče. Delhi za svoje ciljeve koristi razne multilateralne alate – QUAD, ali i Šangajsku organizaciju za suradnju, u kojoj glavnu riječ vode Kina i Rusija.

Kineski odgovor na AUKUS je dobra ilustracija regionalnih načela fleksibilnih međunarodnih odnosa. Peking se prijavio za članstvo u Sveobuhvatnom progresivnom trans-pacifičkom partnerstvu, poznat kao CPTPP). Poznatiji pod kraticom TPP prije nego što je Trump povukao Ameriku iz pregovora, ta golema zona slobodne trgovine obuhvaća 11 zemalja Azije i Pacifika – uključujući Australiju. Kina bi znatno ojačala sporazum, ali je pravi trik u tome što je CPTPP strahovito napredan po pitanju liberalizacije i otvaranja tržišta. Kina bi bila primorana reformirati veći dio tržišnih regulativa i podijeliti dio svoje ekonomske moći s ostalima – a to je ono što odgovara apsolutno svim involviranim igračima. Za Kinu, koja je članica ogromnog Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva, poznatog kao RCEP), uspješna integracija u CPTPP bi značila produbljivanje uzajamne ekonomske ovisnosti, čime bi Peking dodatno smanjio motivaciju regionalnih zemalja za konflikt s Kinom.

Zapad postaje sustav gradova – država

Washington smatra da su saveznici ključ za rješavanje njegovog problema s Kinom. U Prijelaznoj strategiji nacionalne sigurnosti, objavljenoj u ožujku 2021. godine, puno se govori u nužnosti revitalizacije savezničkih mreža demokratskih zemalja i promociji zajedničkih interesa. No, glavni problem s doktrinom revitalizacije saveza je u tome što na djelu Washington instrumentalizira savezničke zemlje za svoje ciljeve, ne uzimajući u obzir njihove interese, proturječivosti i složene odnose sa zemljama koje SAD smatra suparnicima.

Ali, u fragmentiranom svijetu današnjice svi imaju podjednake mogućnosti za “švedski stol“ suradnje i savezništva. Primjer Washingtona bi mogao biti vrlo primamljiv: ako Ameriku nije briga za mišljenje saveznika, zašto bi njih bilo briga za američko? Francuska će sada imati više motivacije da provodi neovisnu sigurnosnu politiku u Africi i Aziji. Europska unija kani implementirati vlastiti investicijski projekt, koji bi trebao biti konkurencija kineskom Pojasu i putu. Njemačka politika i interesi glede Kine se ne podudaraju u svim segmentima s američkim. Kako se nagomilavaju različite interpretacije i vizije uloge i ciljeva zapadnih zemalja na Istoku, tako se Zapad iz cjelovitog centra moći pretvara u sustav gradova – država.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.