Emelina sloboda izbora?

Vojnikinji OS BiH se osporava mogućnost njenog vjerskog izbora, a time i pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

Pravnu bitku za nošenje hidžaba ili marame na radnom mjestu, Emela Mujanović vodi od 2011. godine (Al Jazeera)
Pravnu bitku za nošenje hidžaba ili marame na radnom mjestu, Emela Mujanović vodi od 2011. godine (Al Jazeera)

“Kad bi svi ljudi bili jednog mišljenja, a samo jedan čovjek protivnog mišljenja, cijelo čovječanstvo ne bi imalo veće pravo da tom jednom čovjeku usta zapuši, nego što bi taj jedan čovjek imao prava, samo kada bi mogao da zapovijedi cijelom čovječanstvu da šuti… Svako je sam svoj gospodar nad sobom samim, nad svojim tijelom, nad svojom dušom!”

(John Stuart Mill, On Liberty (1859), pogl. 2)

Ovako bi na slučaj Emele Mujanović-Kapidžija, koja je već punih deset godina izložena dvostrukoj diskriminaciji na osnovu vjere i na osnovu spola, reagirao John Stuart Mill, engleski filozof, politički ekonomist i jedan od najutjecajnijih mislilaca moderne liberalne misli, koji je ove riječi izrekao u svom kapitalnom djelu O slobodi. Ovo djelo se u političkoj teoriji smatra jednim od najvažnijih traktata liberalizma.

Emela Mujanović-Kapidžija je vojnikinja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, kojoj na radnom mjestu ne dozvoljavaju nošenje hidžaba ili marame, a ona svoju pravnu bitku za ostvarivanje tog prava vodi od 2011. godine, dakle punih deset godina. Emela će svoju borbu morati nastavit na Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, a potom vjerovatno i na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer su se u dosadašnjim odlukama institucije države Bosne i Hercegovine, prije svega Ministarstvo odbrane, te niže sudske instance, oglušile na njeno ljudsko pravo i prijeti joj otkaz i gubitak posla!

Njena sudbina nam se odvija pred očima i svi smo zaprepašteni obrazloženjima koje smo čuli o njenom slučaju. Emela je ranije tužila Ministarstvo odbrane BiH i izgubila spor na Sudu BiH, jer je prihvaćen stav tužene strane da bi “njen hidžab mogao dovesti do narušavanja odnosa i predstavlja ugrožavanje funkcioniranja Oružanih snaga.” U Ministarstvu odbrane BiH se pozivaju na Pravilnik o uniformi iz 2017. godine, koji propisuje da pripadnici OSBiH ne smiju nositi civilni dio odjeće na radnom mjestu. U svojoj desetogodišnjoj borbi Emela je do sada pretrpila disciplinski postupak, suspenziju pa čak i premještaj iz Sarajeva u Goražde, iako je majka troje djece.

Emela će sigurno, kao i Fata Orlović, svoju pravnu bitku dobiti na Evropskom sudu za ljudska prava, jer je danas nemoguće zamisliti da bi jedan takav slučaj ugrožavanja lične slobode i prava na izbor odijevanja mogao biti odbačen na najvišoj evropskoj sudskoj instanci, jednostavno zato što je lična sloboda nepovrediva u savremenom demokratskom svijetu, kao što je nepovredivo i pravo na privatnu imovinu.

Šutnja i snishodljivost bh. javnosti

Međutim, zastrašujuća je šutnja i snishodljivost naše javnosti koja ovaj slučaj uglavnom ignorira, osim nekoliko medija i pojedinaca koji su digli glas. Ponižavajuća je činjenica da se danas armije najrazvijenijih demokratskih zemalja, članice NATO saveza, hvale i promoviraju spolnu i religijsku ravnopravnost, pa smo u posljednjih nekoliko godina imali priliku čitati kako žene čine čitav komandni kadar nekih elitnih jedinica poput, naprimjer, Nacionalne garde Marylanda u Sjedinjenim Državama, s čijim komandantom Timothy E. Gowenom je upravo jučer razgovarao naš ministar odbrane Sifet Podžić, a koji o slučaju Emele Mujanović-Kapidžija šuti!? Da ne govorimo o drugim razvijenim zemljama Zapada u kojima je sasvim normalno da u vojnim i policijskim strukturama budu uposlene žene muslimanske ili siki koje nose posebno dizajnirane uniforme koje odgovaraju njihovim hidžabima ili turbanima. Njima nisu trebali ombudsmani da utvrđivaju diskriminaciju i da ih pozivaju da je uklone, niti su ti pojedinci morali da se na sudovima bore za svoja osnovna ljudska prava.

Kako je jučer za medije izjavio Emelin advokat Emir Kovačević, Ministarstvo odbrane je prije podnošenja tužbe pozivano da izmijeni Pravilnik o uniformi, međutim, na ovaj prijedlog nije stigao odgovor.

“Predlagali smo da se Emeli omogući nošenje marame koja bi bila od istog materijala i boje kao uniforma, tako da se uopće ne bi isticala. Na kraju krajeva, to ne bi bilo ništa neobično, muslimanke koje to zatraže, mogu nositi hidžab u oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Holandije i Norveške. To su samo neke od zemalja, država članica NATO-a koje dozvoljavaju nošenje hidžaba. Ovdje se radi o individualnom pravu jedne žene i treba joj to omogućiti. U suprotnom, šalje se negativna poruka prema svim pokrivenim ženama koje imaju želju da budu pripadnice Oružanih snaga, u startu su eliminisane. To je diskriminirajuće, jednoj populaciji u startu ne dajete iste šanse kao drugima”, kazao je advokat Kovačević, koji je objasnio kako su predlagali i neke adaptacije već postojećih rješenja u uniformi OSBiH, te da Emela nema ništa protiv OSBiH, već da se upravo suprotno, bori za unaprjeđenje demokratskih standarda i praksi u ovoj državnoj instituciji, ali pozitivnog odgovora i volje da se ovaj slučaj riješi očigedno nema.

(Ne)poželjnost žena u vojnim strukturama BiH

Jedan od posebno zabrinjavajućih momenata u Emelinom slučaju jeste obrazloženje Ministarstva odbrane koje je prihvatio i Sud BiH. U njemu se kao osnov odbijanja Emeline tužbe iznosi da bi njen hidžab mogao ugroziti međuljudske odnose u OSBiH.

Prema nekim informacijama do kojih smo došli raspitujući se o ovom slučaju, objašnjenja tog “ugrožavanja međuljudskih odnosa” išla su dotle da bi Emelin hidžab mogao potaknuti neke pripadnike OSBiH da traže pravo nošenja etnonacionalističkih simbola koji su uvredljivi za pripadnike drugih naroda, što je zapravo samo odraz jednog krajnje rigidnog balkanskog patrijarhalnog mentaliteta koji se bazira na krajnim desničarskim narativima. Ovakvo razmišljanje u Ministarstvu odbrane i Oružanim sangama BiH je zabrinjavajuće jer ono ustvari šalje poruku svim ženama, a posebno muslimankama koje nose maramu, da su manje poželjne u vojnim strukturama naše zemlje.

S druge strane, slučaj Emele Mujanović-Kapidžija se stavlja i na odgovornost Islamskoj zajednici koja jeste upoznata i koja jeste pokušavala intervenirati, ali bezuspješno! A glavni razlog ovako ugroženog položaja najmnogoljudnije vjerske zajednice u našoj zemlji, a koji se u javnosti prešućuje, jeste zapravo još veći problem. On se tiče višedecenijskog osporavanja prava Islamskoj zajednici da sa državom potpiše ugovor, kao što su to potpisale druge dvije vjerske zajednice – Katolička i Srpska pravoslavna crkva.

Emelin slučaj nije samo slučaj jedne žene muslimanke koja se već deceniju bori za svoje ljudsko pravo. Ovo je slučaj koji je zapravo indikator da se kršenja ljudskih prava dešavaju i da u ovom procesu značajnu ulogu igraju retrogradne politike i narativi koji odstupaju i protive se najvišim demokratskim liberalnim načelima, upravo onakvim kakva smo naveli na početku ovog teksta.

Da je kojim slučajem veliki liberalni filozof John Stuart Mill danas u Bosni i Hercegovini, sigurno bi stao na stranu Emele kojoj se osporava mogućnost njenog vjerskog izbora, a time i pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

“Kada bi svi ljudi bili jednog mišljenja, a samo Emela Mujanović-Kapidžija protivnog mišljenja, cijelo čovječanstvo ne bi imalo veće pravo da tom jednom čovjeku Emeli Mujanović-Kapidžija zapuši usta, nego što bi taj jedan čovjek Emela Mujanović-Kapidžija imala pravo, samo kada bi mogla da zapovijedi cijelom čovječanstvu da šuti….”, kazao bi danas u Bosni i Hercegovini John Stuart Mill.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Al Jazeera je istraživala priču o Emeli Mujanović, pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine sa činom vodnika, koja je suspendirana zbog nošenja marame.  Emela Mujanović tvrdi da maramom iskazuje svoja vjerska uvjerenja, dok Ministarstvo odbrane tvrdi da istim čini “težu povredu vojne discipline”. 

Više iz rubrike Piše
POPULARNO