Arapski svijet: Je li vrijeme za novi početak?

U današnjem arapskom svijetu, prisutna je podmukla tendencija da se ljudi satjeraju u jednodimenzionalni identitet, bilo da je riječ o religiji, sekti, etničkoj pripadnosti ili nacionalnosti. Često čujemo glasove koji tvrde da ne postoji arapski svijet i da progon palestinskog naroda nije naša briga ili da je naša muslimanska vjera naš jedini identitet.

Ova zabrinjavajuća nesigurnost vezana za naš identitet reakcija je na rezultat decenija lošeg upravljanja našim sudbinama od naših nesposobnih autoritarnih vladara koji su često bili uključeni u borbe za vlast, a javnost je bila talac njihovog ličnog uspjeha.

Ovaj degenerativni i smrtonosni trend je doprinio narušavanju socijalne kohezije i fragmentaciji arapskog svijeta. To je također uronilo mnoge dijelove regije u nasilje i jad.

Ironija je u tome što je ovaj trend u suprotnosti sa realnošću našeg današnjeg svijeta kojeg karakterizira stalno kretanje ljudi, roba i ideja i živopisna međukulturalna interakcija. Identitet danas postaje sve kompleksniji i slojevitiji, a prisutan je i svjestan napor da se naglase sličnosti, a razlike stave u drugi plan, kako bi se podsticao mirni suživot među ljudima i nacijama.

Percepcija identiteta

Percipiranje našeg identiteta kroz ovu prizmu znači da ono što egipatski Kopt, libanski šiit, irački Kurd ili marokanski Berber ima zajedničko sa svojim sunarodnjacima i komšijama u pogledu jezika, kulture, historije i geografije nadilazi razlike koje mogu postojati. Ovakav način razmišljanja je ključan za sadašnjost koju dijelimo i za budućnost koju moramo graditi zajedno.

Dok je svijet u procesu preispitivanja zbog pandemije, važno je, u ovoj niskoj tački naše historije, revidirati našu trenutnu putanju. Izbori koje napravimo danas bit će ključni za našu budućnost. Je li nam bolje u pogledu sigurnosti, ekonomskog i socijalnog razvoja, kutlurnog napretka itd. kada smo podijeljeni, lagano postajemo plijen stranih interesa i imamo malo političke i ekonomske prednosti?

Ili bismo se trebali ugledati na modele kakav je Evropska unija i druga tijela koja niču širom svijeta, čiji članovi ispravno prepoznaju da većina prijetnji s kojima se suočavaju ne poznaje granice i da većina njihovih izazova i prilika zahtijeva zajedničko djelovanje?

Ako, kako se nadam, zaključimo da je u našem najboljem interesu da zbijemo redove, moramo se prvo odreći navike da prikrivamo svoje nedostatke ili prebacujemo krivicu na nekog drugog. Potom trebamo povesti značajan razgovor među našom intelektualnom elitom u arapskom svijetu, elitom koja je većinom marginalizirana. Da bi ovaj razgovor bio značajan, mora uključivati civilno društvo, koje je dugo već potiskivano i sklanjano ustanu, kao i opća javnost. Trebamo se fokusirati na to ko smo, šta sačinjava našu nacionalnu sigurnost, šta želimo postići i koji je najbolji način da to ostvarimo.

Nužni društveni ugovor

U mnogim dijelovima arapskog svijeta, nismo se čak složili ni oko nužnog društvenog ugovora koji propisuje osnovne vrijednosti i principe potrebne da se zaštiti naša društvena kohezija. Često višeznačan i ponekad kontroverzan odnos između religije, morala i zakona iz kojeg se izrađaju mnogi sukobi i sporovi, samo je jedan eklatantan primjer.

Ovaj javni razgovor bi bolno jasnom učinio činjenicu da je Arapska liga koju smo dugo smatrali utjelovljenjem našeg zajedničkog identiteta, mrtva. Također bi evidentnom učinio činjenicu da je naš sistem regionalne sigurnosti uništen i osiromašen. Naglasilo bi i ono što je Arapsko proljeće učinilo očitim – da postoji hitna potreba za reformom uprave koja garantuje vladavinu zakona, političko učešće i ljudska prava. Očitim bi učinila i činjenicu da zaostajemo u osnovnim alatima napretka – nauci, tehnologiji, istraživanju i obrazovanju – uprkos finansijskim i ljudskim resursima koji su nam na raspolaganju.

Demokratski sistem uprave

Hitno nam je potreban demokratski sistem uprave sa transparentnošću i odgovornošću osnaženima živopisnim građanskim društvom. Bez sumnje trebamo naučiti da živimo zajedno, unutar i van naših granica, kao jedna nacija koja prihvata različitost i poštuje manjine.

Vjerodostojan samostalan sistem regionalne sigurnosti koji štiti nas i naše interese od suštinskog je značaja – sistem koji može pomoći da se adresiraju kompleksni odnosi sa našim komšijama. U ovom kontekstu je dijalog sa Iranom i Turskom, s kojima imamo mnogo nesuglasica, ali i mnogo zajedničkoga, davno trebao biti uspostavljen. Jasna, jedinstvena strategija o tome kako se nositi s očitim izraelskim kršenjem palestinskih prava visoki je prioritet.

Moramo uhvatiti korak s modernim svijetom ulaganjem u vrhunske centre za tehnologiju, vodeće univerzitete i ekspertske organizacije. Trebamo postati aktivni doprinositelji ciivlizaciji, a ne samo pasivni posmatrači.

I nadasve, moramo okončati jalove ratove i užasna krvoprolića koja nastavljaju razarati naš narod i tražiti načine da riješimo naše razlike kroz dijalog i zajedničko uvažavanje. Ovi ratovi su predugo mrlja na našoj savjesti.

Ovo je, bez sumnje, veliki poduhvat, ali nadam se da imamo hrabrosti i mudrosti da počnemo praviti prve korake. Nužan je i postepeni i inkluzivni proces reforme ako želimo izbjeći dodatni pad i rizik od nekontrolisanih nemira.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.