Radikalna nada možda dolazi iz Južne Koreje

Suočeni s pandemijom COVID-19, a budući da se ekonomska i ekološka kriza samo intenziviraju, lako je razumjeti zašto se tako mnogo ljudi osjeća beznadežno u vezi budućnosti. Tim više nakon što ovogodišnja UN-ova Klimatska konferencija (COP26) nije pružila radikalnu mapu puta koju trebamo da spriječimo klimatsku katastrofu i dok nas vlade pokušavaju vratiti u distopijsku, nejednaku “normalu” uprkos ranim obećanjima o postcovid resetu.

Prisutni su, međutim, nadom ispunjeni znaci promjene, vidljivi iza negativnog zida nemogućnosti koji su podigli korporativni mediji. Jedan od njih dolazi iz Južne Koreje, gdje se Lee Jae-myung, kandidat Demokratske stranke za predsjednika, takmiči na platformi koja je po radikalizmu bez premca bilo gdje u industirjaliziranom svijetu.

Da razjasnimo na početku, Lee je kontroverzna ličnost i meta znatne kritike i od desnice i od ljevice, ne samo zbog nekih navodno upitnih ličnih i političkih odluka. Ovaj članak ga, stoga, ne namjerava nekritički predstaviti kao neku vrstu spasioca. Ali platforma koju on vodi za predsjedničke izbore u martu 2022, ima takav potencijal da zavređuje širu diskusiju.

Lee, koji je služio na mjestu guvernera pokrajine Gyeonggi do oktobra, obećava tri velike reforme: bezuslovni osnovni prihod (UBI), porez na zemljište i porez na karbon. Svaka od ovih reformi pojedinačno bila bi radikalna; zajedno, one čine bazu programa koji bi mogao biti transformativan.

UBI je ideja stara gotovo koliko i sam kapitalizam, i cilj joj je prvenstveno da ublaži nepravde tog ekonomskog sistema. Uključuje davanje svim ljudima redovne novčane stipendije bez provjere materijalnog stanja ili uslova da se radi. Ovo bi zamijenilo kompleksan, skup i često neefikasan “sistem beneficija” univerzalnim transferom koji je postavljen na iznos dovoljan za preživljavanje.

Moguće implikacije reforme

Iako jednostavne, implikacije takve reforme mogle bi biti ogromne. Naučnici tvrde da bi uklanjanjem prijetnje neimaštinom u srcu “slobodnog” tržišta (ili prihvatate bilo koji posao koji se nudi ili gladujete), UBI program mogao smanjiti uskraćenost i eksploataciju, osloboditi kreativnu energiju, omogućiti ženama da napuste nasilne veze, ohrabriti muškarce da zamijene rad brigom o djeci i omogućiti svima nama da se ponovo obučimo ili da se dalje usavršavamo. Možda jednako važno, UBI predstavlja promjenu u društvenim vrijednostima sa “što si više plaćen, to više vrijediš” na “svi smo važni, pa smo svi plaćeni”.

Ideja o porezu na zemljište jednako je progresivna. Porez na zemljište, koji je kao ideju prvi pokrenuo viktorijanski reformator Henry George, ima za cilj da smanji ekonomsku rentu koja raste u slučaju oskudnih ili resursa pod monopolom kao što je zemljište, s namjerom preraspodjele bogatstva i podsticanja produktivnosti. George je shvatio da kada nekolicina privatizira resurse koji su nam svima potrebni, oni su u stanju izvući ogromne sume od onih koji mogu platiti dok isključuju one koji ne mogu.

Ovo vodi do sve većih koncentracija bogatstva uporedo sa brzo rastućom nejednakošću, za koje su nam, kako smatraju ekonomisti poput Thomasa Pikettyja, potrebni porezi na bogatstvo. Nije slučajnost da se Leejev manifest referira na porez na zemlju kao “korektiv”.

Korektiv je treći radikalni stub njegovog manifesta – porez na karbon. Karbonski porezi se umnogome zagovaraju širom političkog spektra kao način da se naše ekonomije odviknu od ovisnosti o karbonu i krenu prema čistim, zelenim tehnologijama koje će biti ključne ako želimo izbjeći najgore od klimatskog haosa.

Princip je sličan onome koji je u osnovi oporezivanja duhana i cigareta: znamo da su oboje štetni, pa izabrane vlade nameću tarife kako bi njihovu upotrebu učinile što manje atraktivnom i da finansiraju javnu potrošnju od tih prihoda. U Leejevom slučaju, dividende bi se koristile da se finansira prelazni UBI prije nego što drugi izvori prihoda stignu online, učinivši poveznicu između ekonomske i ekološke krize i načina na koji se možemo s njima nositi uzbudljivo eksplicitnim.

‘Leejev projekat je daleko od savršenog’

Uistinu, iznad potencijala koji svaka od ovih pojedninačnih reformi ima, upravo je činjenica da su udružene u koherentnom pokušaju rješavanja klimatske i kapitalističke krize tako uzbudljiva. Leejev manifesto hrabro izjavljuje da njegov cilj da usvoji “prelazak na održivu ekonomiju…[kako bi] preobrazio karbonsku civilizaciju u ekološku civilizaciju…[i da] preobrazi ekonomiju zasnovanu na renti u ekonomiju zasnovanu na inovacijama”.

Ovo su vrijedni ciljevi u bilo kojem kontekstu i podsjećaju na pozive na zeleni New Deal na obje strane Atlantika. Radikalnim ih u punom smislu te riječi (koja dolazi od latinske riječi i znači “korijen”) čini to što kolektivno imaju za cilj da adresiraju temeljne uzroke povezanih problema s kojima se suočavamo, a ne samo njihove simptome.

Leejev projekat je daleko od savršenog. Veliki problem, naprimjer, je paradoksalni pokušaj da spoji radikalnu transformaciju sa održivim rastom – bez sumnje, fantazija kada živimo na konačnoj planeti i ideja koja je podložna kontinuiranoj kritici od strane zagovornika smanjenja rasta i ekonomista stabilnog stanja. Međutim, njegovi prijedlozi su po svojoj ambiciji ravni zadatku koji je ispred nas i nadaleko nadmašuju ponudu u drugim naprednim ekonomijama.

Ukoliko bi Lee pobijedio na izborima sljedeće godine, onda bi Južna Koreja mogla predstavljati model koji bi drugi progresivni lideri mogli slijediti. Jer takva pobjeda će pokazati da nadom ispunjene, transformativne vizije i dalje imaju mjesta u našoj politici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.