Evropski geto za Bošnjake-muslimane

Šta mislite ko je ovo kazao:

“Pogledajte, Dodik traži savjete evropskih partnera, Italije, kako da se uskladi sa EU u zakonodavstvu i standardima. To je dobro. I Federacija bi trebala potražiti takve uvjete. Ali morate znati uskladiti se i međusobno. Ovako razgovarate kao na arpaskom bazaru.“

Ne, nije Viktor Orban, niti njegov glasnogovornik Zoltan Kovacs. Nije ni Komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi. Nije ni šef Delegacije EU-a u BiH Johann Sattler. Jednom riječju nije niko od jastrebova kome se ovih dana pripisuje žestoko kolaboriranje sa Miloradom Dodikom u njegovim secesionističkim planovima uz prstohvat islamofobije.

Ovo je prije tačno deset godina – u dan – kazala Doris Pack, tada zastupnica u Evropskom parlamentu i predsjednica Odbora Evropskog parlamenta za jugoistočnu Evropu.

Doživljaj Bosne kao raspusnog arapskog bazara

Ovaj doživljaj Bosne i Bosanaca kao nekave neartikulisane rulje na “arapskom bazaru“ izrečen je davno prije no što je Dodiku “zaarlaukao hodža“ na banjalučkoj Ferhadiji zazivajući ezan. Bilo je to davno prije no što su evropski desničari odlučili preko Orbana i inih napraviti politička bedem-vrata nepropsuna na izlazima Balkana kroz koja izbjeglice sa Bliksog i Srenjeg istoka neće moći proći dalje u Evropu. Ovo je rečeno, kažem, deceniju prije no što su se konačno Aleksandar Vučić i Zoran Milanović uortačili da ispred Srbije i Hrvatske smrve multietničku Bosnu i Hercegovinu kao državu pod pashom ugroženosti Srba i Hrvata.

Na koncu, kada se sve sabere i oduzme, čini se da je pravo čudo kako BiH danas postoji u kapacitetu u kome postoji uz ove i ovakve komšije i susjede na vlasti i uz ovakvu desnicu na tim bedemima Evrope koja islamofobijom truje sve – od Ljubljane, Budimpešte, Bolcana, pa sve dolje do Kipra.

Bosna i Hercegovna je tako, nespremnom uhu i oku, čini se odjednom postala “zemlja problem“ ili da citiram Orbanov glas iz usta glasnogovornika Zoltana Kovacsa: “Izazov je za BiH kako integrirati zemlju sa dva miliona muslimana”.

Ne treba se sad patetično baviti tačnim konstatacijama kako su bosanski muslimani zapravo najautentičnije evropsko stanovništvo, niti treba jednakom mjerom odgovarati Orbanu i njegovim skautima, kako je takva autentičnost upitna u slučaju Mađarske, jer bi svi zajedno postali jedni od njih – ksenofobni naci-populisti.

Ali treba razmisliti i pojmiti kako je geneza islamofobije koja se naizgled bezbolno lomila preko leđa Sarajeva i bosanskih muslimana dovela do situacije u kojoj je postala vještina spasiti državu Bosnu i Hercegovinu od njenih rušitelja, a koji su navodni “promicatelji europskih vrijednosti“.

Kakav je to miris iz Sarajeva?

I zato u konačnici, ne da Milorad Dodik nije sankcionisan za secesiju i demontiranje ustavno-pravnog sistema zemlje čiji je član Predsjedništva nego potpuno slobodan može izjaviti glede aktivnosti SIPA-e: “SIPA može doći u prostorije SNSD-a ako će biti okupani, da se ne osjeti miris iz Sarajeva.“

Ova ksenofobna, rasistička i profašitička izjava, zapravo je posljedica, a ne uzrok zla na Zapadnom Balkanu. Jer Dodik samo govori, ono što mu Putin, Orban, Milanović i Vučić preko svojih emisara šapću, a isti taj Orban je glasna misao populističke ultradesnice, ne samo u Mađarskoj, nego u cijeloj Evropi.

Jednostavno, tako treba postaviti stvari, pa je onda lako zaključiti da sudbina BiH zavisi od domaćih lobista, jakih prijatelja u svijetu, političko-interesnih saveznika, a ne nikako od bukača koji upiru prst u Dodika, histerično se nadajući da “će ga nekad neko smijeniti“.

U katalog budalaština, kojim se Dodiku ide u naručje, ide i izjava zastupnika Naše stranke u Parlamentu BiH Damira Arnauta, koji kaže:

“U 2022. godini želim sa sinom i kćerkom posjetiti Banju Luku. Da moje kolege s djecom slične dobi budu naši gosti u Sarajevu. Da skupa odemo u Jasenovac i Srebrenicu. Da gradimo budućnost za našu djecu.“

Kao da je Banja Luka u Kongu i kao da nije drugi po veličini grad baš u Bosni i Hercegovini, u čijem Paralmentu sjedi i kruh zarađuje Arnaut.

Ovakvim izjavama samo se bolduje i ojačava Dodikov rasistički rad na terenu.

Manifestacija raskoši zla

Budimo konkretni, kad Dodik kaže da se ljudi iz Sarajeva koji rade državni posao trebaju okupati da se ne osjeti miris Sarajeva, to Dodik učitava miris loja, koji postaje opšte nacističko i rasističko mjesto za vrijeđanje muslimana. Ali nije li prije 26 godina na zidovima holandskog bataljona u Srebrenici, tamo gdje je počinjen genocid, ta ista teza o muslimanima “bez zuba koji smrde na g**na“ zastupana kao grafit-element od strane UN vojnika?

Naravno da jeste.

To produženo, a nikad odloženo i umanjeno dejstvo rasizma, rasne segregacije, islamofobije i kolonijalizma, izbije tu i tamo – sve češće – kao gejzir ovdje na Balkanu i manifestuje svu raskoš zla.

Vrlo dobro znaju Orban i društvo za sva naučna, tehnička, tehnološka, umjetnička, zdravstvena, astronomska, civilzacijska dostignuća koja je planeti dao taj “islamski svijet“, ali se ovdje radi o zatrpavanju sopstvenog naroda nakaradnim antimitovima o dolasku – da se poslužim njihovim riječima – arapskog bazara u Budimpeštu i diljem Mitteleurope kada će im uši zaparati hodžin ezan, ovčiji loj i nepoznati bradati ljudi.

Eto, to je srž rasizma, koji funkcioniše kao manipulacija vlastitim narodom ili narodima, ali to je već stvar obrazovnih i politčkih sistema društava koja reprezentuju ovi moćnici.

Budući problemi kiparske BiH i tepanje ratu

Nego, šta ćemo svi mi kad znamo da su negatori genocida u ofanzivi, a da se jedino Inckovo konkretno djelo, proglašavanje Zakona o zabrani negiranja genocida počinje promptno revidirati negdje u evropskim centrima, ne bi li se kako ugodilo Dodiku?

Pamtimo li kosti ubijenih u genocidu ili ćemo dovijeka submisivno postavljati retorička pitanja?

Hoćemo li sjediti skrštenih ruku ili ćemo se pozvati na ustavne klauzule preživljavanja zemlje koja pretenduje da jednog dana bude građanska, antifašistička, mulitetnička zemlja za sve nas, na cijeloj teritoriji?

Znamo šta radi Milorad Dodik – sluša savjet Doris Pack sa početka priče i pronalazi evropske prijatelje.

Šta rade lokalni i državni političari, koji se kunu u BiH? Bave se ispraznim efemernostima i međusobnim nadjačavenjem ličnih egomanijakalnih potreba i sujeta.

Hoće li se međusobno uskladiti ili će dočekati april 2022., čuj mene 1992., nespremni?

A šta je međusobno usklađivanje?

Činilo se da je to jedna zdrava zemlja, evropska Bosna i Hercegovina, a ne Kipar između Une i Drine kome se danas teži u EU.

Samo se bojim da će pokušaj kiprizacije BiH dovesti do “novih problema u budućnosti“  kako se u tom istoj EU-u tepa za rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.