Kina i Zapad mogu graditi bolji svijet, zajedno

U „The Feeling of Power“, priči poznatog američkog autora naučne fantastike Isaaca Asimova, čovječanstvo je zaboravilo kako se rade čak i najjednostavnije matematičke jednačine. U dalekoj budućnosti, kompleksne mašine rade sve operacije, dok muškarci i žene zbunjeno posmatraju.

Iznenada jedan čovjek ponovo otkriva računanje pomoću olovke i papira, što ga osnažuje da izvodi jednostavne matematičke radnje bez oslanjanja na pomoć mašine. Zapanjen svojim novim moćima, on dijeli svoje otkriće sa vladom Zemlje. Vojna vlast brzo prihvata nove moći da izgradi efikasniju, svemirsku flotu kojom upravljaju ljudi kako bi zamijenili vještačku inteligenciju i porazili Zemljinog neprijatelja, planetu Deneb.

Mi smo danas još daleko od takve tehnološke ovisnosti. Pa ipak, sve veće segmente naših života određuju algoritmi, radnicima prijeti automatizacija i naređuju im aplikacije, a vojske širom svijeta su uključene u utrku ko će imati bolje oružje opremljeno vještačkom inteligencijom.

Pred sve većom zabrinutošću zbog ovakvog stanja stvari, vlade širom svijeta pokušavaju nešto poduzeti – ponovo otkriti računanje pomoću olovke i papira. Američki Kongres provocira Facebook na svojim saslušanjima, dok Evropska komisija vodi protumonopolski spor protiv Googlea. Ništa od ovog, međutim, nije donijelo značajnije rezultate.

Ljudska kontrola nad tehnologijom

Nasuprot tome, Kina, država sa najzastupljenijom tehnologijom, poduzela je odlučnije postupke. Mjere koje je kineska vlada nedavno implementirala, izgleda usmjeravaju se na mogućnost ponovnog sticanja političke, a stoga i ljudske kontrole nad smjerom tehnološke i ekonomske promjene. Ovo ima velike implikacije za svijet i otvara put za odnos između Kine i Zapada van vojnog nadmetanja.

Kineski filozof Zhao Tingyang nedavno je ponovio ono što govore mnogi zapadnjački komentatori u osudi multinacionalnih korporacija i velikih tehnoloških kompanija koje on, u svojoj najnovijoj knjizi, naziva „novim autoritarnim silama“: korporativnim nacijama koje postepeno preobražavaju vlade u svoje agente. Kineska vlada ne želi biti ničiji agent i aktivno pokušava vratiti primat politike protiv takvih novih sila.

Vlada sada iskorištava razne predjele – uključujući antimonopolske istrage, nove zakone i direktne komunikacije sa izvršnim direktorima – kako bi tehnološke gigante stavila pod kontrolu. Ovo nažalost uključuje vid maltretiranja koji je nemoguć u zapadnim demokratijama, kao ono kada je Jack Ma, izvršni direktor Alibabe „nestao“ iz javnog života na nekoliko mjeseci.

Na pravnoj osnovi, Zakon o zaštiti ličnih informacija (PIPL), usvojen u avgustu, određuje da se kompanije moraju pridržavati minimalne količine prikupljenih dokumenata, na taj način reducirajući vjerovatnoću zloupotrebe ličnih podataka.

Širi politički i ekonomski plan

Iza regulatornog aktivizma koji okružuje tehnološke gigante nalazi se širi politički i ekonomski plan. Predsjednik Xi Jinping želi pronaći način da iskoristi velike podatke i uspjeh velikih korporacija i novih milijardera kako bi potpomogao veći i širi ekonomski rast.

Jasan primjer su postupci vezani za online časove, sektor, za koji vlada tvrdi da ga je „oteo kapital“. Peking je kazao da će strogo regulisati sektor držanja časova poslije nastave kao dio pojačanih napora da se poboljša javno obrazovanje, smanji trošak imanja djece i pomogne da se poveća kineski natalitet. Otišli su tako daleko da su zabranili privatnim kompanijama koje drže časove da zarađuju, uzrokovavši kolaps u tržišnoj vrijednosti privatnih obrazovnih kompanija.

Državni, populistički Global Times, nedavno je opravdao vladine postupke kao one koji „sprečavaju bogate porodice sa većim socioekonomskim statusom da imaju bolji pristup obrazovnim resursima“. Uporedite to sa SAD-om, gdje se gotovo ništa nije poduzelo da se suprotstavi „tržišnim silama [koje] su učinile američko visoko obrazovanje radikalno nejednakim“, kako ga opisuje časopis Harvard, povezan sa Univerzitom Harvard.

Postupci kineske vlade trebaju biti shvaćeni, uopćeno, kao potez s ciljem povećanja prihoda ljudi, a samim time i kupovne moći, nauštrb korporativnih profita, adresirajući sve veću podjelu između kapitala i rada.

Uzmite za primjer ‘ekonomiju isporuke’, gdje su radnici na određeno širom svijeta „u nesigurnom položaju, uplašeni i jedva sastavljaju kraj s krajem“. Kineska vlada je prisilila online platforme da osiguraju da osoblje koje radi isporuku ima barem lokalnu minimalnu platu, zbog čega je Meiutan, gigant u oblasti dostave, izgubio 40 milijardi dolara u tržišnoj vrijednosti. To znači manje novca na bankovnim računima investitora i više novca u džepovima radnika na određeno.

Slična razmatranja se odnose na novi poriv da se smanji koncentracija bogatstva. U avgustu je Komunistička partija naglasila potrebu da se „razumljivo reguliraju pretjerano visoki prihodi“ i da se prioritet da „zajedničkom prosperitetu“. Kompanije su, očekujući novu regulatornu mjeru, odgovorile najavljujući niz socijalnih, obrazovnih i dobrotvornih programa.

Ulaganje u neprofitne projekte

Pinduoduo, online platforma za grupnu kupovinu, uložit će 1,5 milijardi dolara za neprofitni projekat za poljoprivrednu tehnološku inovaciju i poboljšanje prihoda ruralnih farmera. Alibaba će poslati tehnološke službenike na selo i obučiti 200 000 digitalnih tehnologa u nerazvijenim krajevima. Tencent je obećao 7 milijardi dolara u znak podrške kampanji za „zajednički prosperitet“.

Baš kao na primjeru izazova velikih tehnoloških kompanija, nejednakost bogatstva i niski radni standardi su problemi koji muče zapadne države koliko i Kinu. A ipak, djelovanje je u naprednim ekonomijama izgleda prigušeno. Ne samo da je nejednakost u porastu, već je i pandemija COVID-19 ostavila milione ljudi bez posla, dok su velika bogatstva vrtoglavo porasla u onome što je Financial Times nazvao „procvatom milijardera“. Ovo je kapitalizam katastrofe u svom najboljem izdanju.

„Oporezujte bogate“, napisala je buntovnička američka kongresmenka Alexandria Ocasio-Cortez na haljini koju je nosila na Met Gali. Ali istina je da zapadne demokratije izgledaju posebno nesposobne da preispitaju sve nepravedniji ekonomski sistem. Kada se ostavi nekorigovano, ovo znači katastrofu za legitimnost liberalne demokratije.

Može li Kina pomoći Zapadu da adresira svoj ekonomski i demokratski pad? Ovo je više od provokacije: plašljivost zapadnjačkog odgovora na koncentraciju moći, podataka i bogatstva ima mnogo veze sa ekstremizmom koji danas pogađa zapadne demokratije. Budući da sve veći udio biračkog tijela uviđa kako sistem ne radi za njih, odmak prema populističkim biračkim prijedlozima – ili prema suzdržanosti – neizbježno raste.

Uistinu su najuspješnije reforme demokratskog kapitalizma velikog obima uzele maha u odgovoru na sličnu autoritarnu konkurenciju: onu sa Sovjetskim savezom. Preobrazba laissez-faire kapitalizma i uvođenje intervencije države i socijalne zaštite u sklopu poznatog „New Deala“ američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta bila je direktno inspirisana primjenom državnog planiranja u sovjetskoj Rusiji. Postratna evropska socijalna država, koja je garantovala tri decenije ekonomskog širenja i rastuće jednakosti, bila je isto tako, direktni odgovor na prijetnju osiromašene populacije koja „postaje sovjetska“ u odsustvu ekonomskih prilika za sve.

Tukididova zamka

Zapad izgleda riješen da odgovori na uspon Kine pokušajima da ga suzbije i izgradi sistem saveza protiv njega. Nedavno najavljeni sporazum AUKUS između SAD-a, Velike Britanije i Australije, i rezultirajuća utrka u naoružanju u Tihom okeanu, samo je najnoviji miljokaz na putu koji sve više podsjeća na suprostavljene saveze koji su odveli Evropu u Prvi svjetski rat. Mnogim posmatračima, sukob ovih sistema se čini neizbježnim – ovo je tzv. Tukididova zamka, koja signalizira neizbježnost vojnog sukoba između sile koja je u padu i one koje je u usponu.

Ali nama je potrebno ono što je upravo suprotno od utrke u naoružanju i hladnog rata. Zapad može odgovoriti učeći od Kine i otvarajući razgovor o reformi disfunkcionalnog globalnog sistema. Davanje prednosti političkom smjeru nad ekonomskim i tehnološkim razvojem ne znači da se nužno mora krenuti autoritarnim putem Kine. Demokratije, u svom idealnom obliku, služe upravo da se preobrazi volja naroda u pravednu politiku i da se ona pozicionira iznad ekonomskih interesa nekolicine najbogatijih. Treba li nam kineska kampanja „zajedničkog prosperiteta“ da nas na to podsjeti?

Budućnost čovječanstva će umnogome ovisiti o razgovorima koji se odvijaju u Kini danas. A ipak sve ovo ostaje na rubu naših javnih debata na Zapadu. Umjesto da se klone Kine, veliki potencijal leži u razmjeni između ljudi, kao i u organizacijskom razvoju i koordiniranom djelovanju.

Kada se ponovo otvore granice, dok pandemija COVID-19 bude jenjavala, ne treba nam samonametnuta zavjesa od bambusa koja razdvaja Zapad od Kine. Trebamo udvostručiti političku, kulturnu i umjetničku razmjenu i otvaranje institucionalnih i političkih foruma gdje se o konkretnim pitanjima – kao što su nejednakost u bogatstvu, tehnološki suverenitet, kao i naravno klimatska tranzicija – može raspravljati na svim nivoima vlade i civilnog društva.

U knjizi „The Wandering Earth“, cijenjeni kineski autor naučne fantastike Liu Cixin, priča priču o kolektivnom naporu čovječanstva da premjesti Zemlju iz umirućeg solarnog sistema u drugu galaksiju. Različita od zapadnjačkih kapitalističko-distoijskih priča o privilegovanoj nekolicini koja bježi sa planete koja je u krizi, ovo je priča o čovječanstvu kojeg pokreće zajednički interes u bavljenu zajedničkim izazovom. Sada kada se suočavamo sa trenutnim i sasvim nenaučnofantastičnim planetarnim izazovima, vrijeme je da se otvori moćan transnacionalni kulturološki razgovor o našoj zajedničkoj budućnosti. Saradnja između Kine i Zapada u samom je srcu ove misije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.